Roki Raketa | Zoran Malkoč

27

Terenac se tresao kao da divlja krmača pleše na krovu. Ali bio je to samo Roki, kojemu je dozlogrdila jučerašnja neaktivnost, pa je već u praskozorje počeo skakati sa sjedala na sjedalo i protestirati urnebesnim lavežom, koji se sve bolnije zabijao među dronjke Mačkina mozga. Ne otvarajući oči, rukom potraži svoju terapijsku torbicu za mamurluk, iz koje izvuče šaku vitamina i dva red bulla. Nekoliko minuta nakon što ih je sasuo u sebe, smogao je snage da otvori vrata i pusti nasrtljivca van. Ali Rokiju tog jutra nije bilo do jalova jurcanja po livadama i šumarcima. Iskočivši iz auta na travu vlažnu od rose, on zastane i ljutito otrese glavom. Zatim se vrati i sasvim ozbiljno ugrize Mačku za nogu, postižući u trenu ono u čemu je omanula uobičajena gazdina terapija. Lud od bijesa, Mačka izleti iz terenca i pojuri za Rokijem.

Bijes ga je, međutim, prošao već na nasipu, i to ne samo zbog činjenice da je Roki bio neuhvatljiv. Nešto drugo zaokupilo je svu njegovu pozornost, premda još nije bio siguran radi li se tu o priviđenju ili mu je to čisto rano jutro zaista podarilo dar zbog kojeg su mu suze počele oblijevati obraze. Stotinjak metara od njega, izvučen na obali, ležao je stari riječni brod, pod čijom je krmom, vidjelo se to i s nasipa, tekla rijeka, ali mu je pramac bio sav obrastao raslinjem i zato se Mački učinio tako dalekim od nje, rijeke, učinio mu se tako tužnim i napuštenim, a lijepim poput snoviđenja. Iz njega odjednom provali lirik, koji zavapi oporim, mamurnim glasom:

– No vej, meen! Nikakva ljudska ruka, nikakva dizalica nije tebe, prijatelju, izvukla iz vode, tebe je prevarila ta kurvetina, rijeka, zbrisala je i ostavila te samoga, da se zlopatiš među neprijateljima. Ali ti svejedno ploviš…

Suze mu opet udare na oči, toliko ga je ganula sudbina prevarena broda. Zavolio ga je na prvi pogled.

Dok je on tako lijepo tugovao, Roki Raketa je, preletjevši livadu poput vihora, stigao do broda i skočio na njegovu palubu, dozivajući ga odatle uzbuđenim lavežom.

Naslutivši da je Roki napokon pronašao izlaz iz slijepe davorske noći, Mačka obriše suze i požuri do njega. Brod se izbliza činio još ljepšim, sav načinjen od drva, za koje je Mačka kao dječak mislio da mu je najveća želja postati brodom, i nimalo mu nisu smetale pukotine koje su se mjestimice nazirale u trupu. Milovao ih je nježno kao da su žive rane, razmišljajući o tome kako je njega dopalo da bude kalafat koji će ih izvidati. Klizeći zaigrano po drvu, njegovi osjetljivi prsti otišli su dalje, u gustu mrežu granja i lijana kojima je bio zarobljen prednji dio broda, gdje su nabasali na nešto za što mu se isprva učinilo da su također pukotine, ali je onda shvatio da se radi o slovima, grubo urezanim u trup broda. Razmaknuvši žilave šibe raslinja, pročita:

–Ur-bata… Ma čekaj, „Urbata”!? Pa ja tebe onda znam, prijatelju, nee, hoću reći, mora da te znam, samo se ne mogu ovoga trena sjetiti… – govorio je Mačka smješkajući se šarmantno i zavodnički, sav trepereći od neke čudnovate čežnje. Bio je uvjeren da je to ime davno čuo u prilici koja nije bila beznačajna, ali od te silne čežnje jedva da je mogao razmišljati, pa je na kraju od toga odustao te se popeo na brod, gdje ga je Roki dočekao s nekim likujućim pogledom i oholim držanjem njuške.

Mačka jedva da ga je i pogledao. Previše je tu bilo stvari koje su ga zbunjivale. Drveni stol i klupe oko njega, poderana i izblijedjela plavo-bijela tenda koja je vijorila kao argentinska zastava što su je kukurijima iskasapili Gurkhe, pojasevi s imenom broda, kormilo koje ničemu nije služilo, vrata kabine s razbijenim staklima… Sve mu je djelovalo poznato i prisno, kao da je za tim stolom pod plavo-bijelom tendom već sjedio, plovio rijekom i pisao, i to ne jednom, već mnogo puta.

Dok se Mačka kroz maglu svog uma pokušavao probiti do kakva-takva shvaćanja, Roki je naskočio na kvaku i širom otvorio vrata kabine, natjeravši time gazdu da se prene, odustane od uzaludna mozganja i pođe za njim. Stvari što ih je tu ugledao u prvi mah su ga još više zbunile. Prvo je na stolu spazio neobičan predmet, koji nikad prije nije vidio, ali je odmah pogodio o čemu se radi. Sam pogled na njega djelovao je na Mačku kao udarac štapom zen-učitelja. U trenu je shvatio. I gdje je i kad čuo za „Urbatu” i zašto mu je sve na tom brodu tako poznato.

Uzeo je predmet u ruku i iskušao mu težinu na dlanu. Nema nikakve sumnje, ta stvar može biti samo mamutov zub, o kojemu mu je nekoć pričao Lucić. Potom je, na jednoj od slika što su visjele na zidovima kabine, ugledao upravo njega, Lucića, idealnog i veoma mladog Lucića, za kojeg su ga još uvijek vezali ambivalentni osjećaji ljubavi i mržnje, ali ga je u tom trenutku samo mrzio, i to više od ičeg. I bilo bi mu baš drago što ga na toj slici ujedaju ribe da se iz svakog poteza nije vidjela Anetina mila i žestoka ruka, koja, bilo je to sasvim očito, nije bila nimalo ravnodušna prema svome modelu. Sad se već sasvim jasno sjećao Lucijanovih priča o mitskoj „Urbatinoj” plovidbi rijekom, ali je isto tako bio siguran da ovaj nikad nije spominjao Anetu, a ni bilo koju drugu djevojku u vezi s tim brodom. Ne! Taj podlac spominjao je samo onu djevojčicu, koju je nazivao ludom malom ženom i… Kako ju je ono još zvao?

– Oči!!! – vrisne Mačka gotovo očajno, sjetivši se istodobno i kako je Lucijan zvao djevojčicu, kao i onih kobnih i golemih Anetinih očiju kojima ga je ranila pred Bužom. – Kako sam glup! Pa jasno, kad je to bilo, prije deset godina, prije deset godina ona i jeste bila djevojčica!

Neka ljuta ljubomora stane mu gristi utrobu, kao i neugodan osjećaj da ne samo što se kreće tragovima kojima je njegov nekadašnji prijatelj već prošao, nego i da se nalazi u priči koju je taj prokletnik odavno zamislio.

– Hej! Ostavi taj zub, čuješ li!?

Sav u kaosu vlastitih opasnih misli, Mačka se nekako sporo okrene. Ali pogled na pridošlicu odmah ga protrese. Ponovno se sreo s očima. Taj čovjek, koji je stajao na vratima kabine, s bujnom kosom i bradom koja se naelektrizirano širila u svim smjerovima, pravi hodajući grm, imao je oči s čijom se većom, ubojitijom i savršenijom verzijom već bio sreo. Iako ne tako velike, bile su to iste oči, jednako crne i prodorne, i Mačka je odmah pogodio da pred njim stoji Anetin otac, još jedan lik iz Lucijanovih priča.

– Ostavi taj zub! I ne gledaj u tu sliku! Znači, tvoj je onaj kamion na nasipu! Nakrcan si kao čerga, ali svejedno si ti, sine, jadan lopov. Na mene si se napopastio! Ajde, ajde ti fino odavde!

– Pazi ti šta pričaš! Nisam ja nikakav lopov.

– Nisi lopov? A onda si marioneta.

– Ma kakva…

– Seoska luda! Nagovorili su te na ovo, priznaj! Nagovorili su te, a ti pojma nemaš što radiš.

– Nitko mene ne može ni na što nagovoriti.

– Onda si ipak lopov.

– Ma kakav lopov, slučaj, čovječe, ma ja sam… Ja sam pisac!

– Pisac! Pa zar je među njima malo lopova? Iako ti meni ipak više ličiš na lopova-marionetu. Lopovluk bih ti još oprostio, ali marionete ne podnosim. Ne mogu ih očima gledat! – reče Anetin otac i prilično demonstrativno sklopi kapke pred zbunjenim Mačkom. Neko vrijeme ih je baš stiskao, zatim malo popusti, ali oči više nije otvarao. U najbolju ruku, ako je gledao, gledao je škiljeći. Isprva je to Mački bilo čudno, ali onda shvati da se puno ugodnije osjeća nego kad ga je fiksirao očima koje su stravično podsjećale na Anetine. To ga saznanje u hipu preporodi.

– Ma čekaj, dobri čovječe, ja sam putnik, ja sam na putu i zalutao sam! Samo, nisam zalutao bezveze, zalutao sam zato što tražim nekog! Obitelj Condalozzi, za koju se svi u ovom čudnovatom selu kunu da ih nema. A ako me pitaš zašto ih baš ovdje tražim, pojma nemam, to moraš pitati njega – reče Mačka neodoljivo iskreno – jer me upravo on doveo ovamo. Ali, prije nego što bilo što kažeš, imaj na umu da se ovaj pas rijetko vara.

Ne otvarajući oči, čovjek se sagne i pomiluje Rokija.

– Pametan dečko, nema što. Ako ti kažem da sam ja Antonio Condalozzi, ti ćeš meni svakako reći zašto me tražiš, zar ne?

– Apsolutno. Nema tu nikakve tajne. Ja sam Kristijan Mačić Mačka i nisam lopov, a nisam ni marioneta – ma ja bih ovim rukama posjekao konce i konopce kad bi tako nešto sa mnom pokušali, takav sam ti ja, moj gospodine! Zubima bih ih rastrgo! Kažem ti, pisac sam i radim članak o davorskim prezimenima. I pazi sad, Antonio, mogu te zvat Antonio, nikome nije smetalo što se raspitujem za Ćućuzoviće, Čmelješeviće i Ćelepiroviće, odgovarali su mi spremno i još mi plaćali pića i hranili me, ali kad sam spomenuo prezime Condalozzi, čitavo selo kao da je pomrlo!

– Hm… Nisam znao da je već dotle došlo, ali me i ne čudi… – reče Antonio više za sebe – I ti si, dakle, pisac?

– E, pisac.

– A što bi rekao za sebe, kakav si pisac?

– Genijalan! – ispali Mačka spontano – Mislim, čemu uopće biti pisac ako nisi genijalan!? Inače bi to bilo prilično jadno, biti običan mali pisac. E!

– Ne znam baš, i malome je piscu mila njegova veličina. I ne sumnjam ja u tvoju genijalnost, Mačka – reče Antonio – ali me zanima jesi li jedan od onih što sjede za stolom i peglaju svoje ionako previše uredne rečenice, ili si više hemingvejski tip, kojega pokreću strasti i iskonske sile?

– Ah! Pa zar to nije očito? – reče Mačka, raširi ruke i zatrese grivom poput lava – Papu sam uvijek smatrao nešto kao starijim bratom, ali sam ga u koječemu i nadmašio, vjeruj mi, Antonio. Mačka u ratu nije bio sanitetlija.

– Onda sigurno nećeš imati ništa protiv da pođeš sa mnom u lov na beštiju? – upita Antonio pokazavši rukom na rijeku.

– Nekog savskog Mobyja Dicka?

– Pa, moglo bi se i tako reći, bar kad je riječ o somovima.

– Kad krećemo? – reče Mačka, kojega je ovaj prijedlog trgnuo iz mamurluka brže i efikasnije nego njegova uobičajena terapija.

– Tu mi je čamac. Samo da utovarim pribor, hranu i vino, pa krećemo.

– Dopusti, onda, da i ja skočim po svoj pribor – reče Mačka i odjuri do auta. Zgrabio je peraje, masku, nož i podvodnu pušku. Kad se vratio, Antonio je i dalje škiljio ispod svojih kapaka, ali je njegov podrugljivi osmijeh govorio da i tako sasvim dobro vidi.

– Ne znam baš da će ti to puno pomoći.

– Ha! Misli ti što hoćeš, Antonio, ali nisam ti ja od onih što sjede i čekaju ribu. Ja skočim i prikoljem.

Sjetivši se svog moćnog gumenjaka, Mačka s nekim prezirom stupi u Antoniov stari savski čamac, koji ga je više podsjećao na pogrebni sanduk, iako manje komforan, nego na nešto što je napravljeno da bi plovilo vodom. Ali uskoro je vidio da sasvim dobro služi svrsi.

Nakon dvadesetak minuta vožnje niz rijeku, Antonio ugasi pentu i rukom pokaže na gusto obrasli riječni rukavac u daljini. Čitava šuma stabala ondje je rasla iz vode.

– To je njegovo carstvo. Goleme žile stabala i rupetine od nekoliko metara. Zavuče se u njih i vreba. Nažderao se svega, naročito za vrijeme rata, napio se taj svačije krvi.

– Pravi neki krvolok. Baš ti je stao na žulj, a?

– Jesi za čašu vina, Mačka? Ili ti je možda rano?

– Meni nikad nije rano.

– Nisam ni mislio da je drugačije – reče Antonio pa rasprostre bijeli stolnjak preko široke poprečne daske čamca, stavi na to dvije visoke čaše na stalcima i u njih naspe vino iz pletenke koju je posljednju izvadio iz ruksaka. Neki dašak svečane otmjenosti u trenu preobrazi savsku olupinu.

Iako se Mačka nadao da će se uz vino bolje upoznati s Antoniom, brzo se uvjerio da ovaj pod čašom vina ne podrazumijeva razgovor. Rekavši da mora uloviti nešto ribe koja će poslužiti kao mamac za soma, razvukao je štap i bacio udicu u vodu, ne obraćajući više pozornost na Mačku. Radio je to s religioznim mirom, koji se Mački činio neshvatljivim i zapravo prilično idiotskim. Nije shvaćao takvu vrstu ribolova. Roniti i tražiti ribu s puškom u ruci, to da, ali sjediti i zuriti u plovak, to nije bilo za njega. Osim toga, sunce mu je počelo pržiti vrat i potiljak. Ni vino mu baš nije išlo.

– Čudan ste vi par – bile su prve riječi što ih je Antonio izgovorio, nakon dobra dva sata, dok je u kantu ubacivao petu ili šestu ribu koju je izvukao.

– A je l’, a zašto čudan? – upita željno Mačka, ali Antonio ne odgovori, nego otpije vino koje se po Mačkinoj procjeni već moralo skuhati, ulije u čašu još tri prsta pa je odloži na poprečnu dasku čamca. Mačka shvati da ovaj ima upravo čudesan talent za ignoriranje.

– Slabo nešto piješ. Nije ti dobro vino?

Mačka uzme bocu i dobro potegne iz nje. Taj ravnodušni ribič počeo ga je ozbiljno iritirati.

– Naprotiv, vino je izvrsno! A ti, Antonio, nemaš baš običaj odgovarat kad te netko nešto pita?

Antonio je mirno pio vino malim gutljajima, pridržavajući drugom rukom štap koji je vibrirao nad vodom.

– A kad bi, bez uvrede, to je samo prijedlog, otvorio oči i dobro pogledao, vidio bi da smo baš dobar par, nimalo čudan – reče Mačka grleći Rokija, i sam se čudeći zbog čega ga to toliko iritira. Odjednom pomisli da ga je stari pročitao i da pod parom uopće ne misli na njega i Rokija, nego na njega i Anetu. Pa i on zašuti. Šutjeli su tako neko vrijeme, pijući svaki svoje vino i misleći svaki svoje misli.

– Kao da nije tvoj. Kao da ne pripada tebi. A opet, iz svakog njegovog pogleda, iz načina na koji reagira na svaki tvoj pokret, vidi se da te voli i da ti je odan do smrti. Nešto je tu čudno, takav je bar moj dojam – reče Antonio, kao da ono vrijeme između njegove prve primjedbe i ove, kad je nastavio s tom temom, uopće nije prošlo. – Baš me zanima što će Aneta reći. Ona ima oko koje se ne da zavarati, ona će sigurno znati.

– Aneta? – izusti Mačka oprezno.

– Moja kći.

– Pa odgodimo onda soma, idemo radije do nje. I mene baš zanima što će ona reći – reče Mačka, pomislivši da je dobar trenutak za priznanje kako on zapravo poznaje njegovu kći. No odmah se predomisli.

– Nije tu. Sutra se vraća iz Dubrovnika. Tad ćemo znati – reče on i ponovno se sav posveti zurenju u plovak. Mački se to činilo sve napornijim. Antonio je zurio u plovak, Mačka u njegova leđa i potiljak, a sunce je pržilo sve nesmiljenije.

– Čuj, Antonio, hoće tvojim ribama smetat ako im se malo pridružim? Prokuho sam na ovom suncu, čovječe. Ti bar imaš taj šešir.

– Samo ti izvoli – reče.

Mačka skoči, zaroni, izroni, otpliva nekih pedesetak metara, ponovno zaroni te se roneći vrati do čamca. Kad je izronio, na čelu mu se našao harpun njegove podvodne puške. Visoko gore stajao je Antonio i nišanio u njega. Iako nije očekivao takav razvoj događaja, Mačka je ostao hladnokrvan. Samo je prijekorno pogledao izdajnika Rokija, koji se spokojno sunčao na pramcu kao da se to njega ne tiče.

– Pažljivo s tim, Antonio. Ima vraški osjetljiv okidač.

– Onda me nemoj tjerat da ga isprobam! Nego mi lijepo reci tko si ti zapravo i zašto si došao? Otkud slika moje kćeri u tvom autu? Šta ti hoćeš od nje? Zašto mi nisi rekao da je poznaješ?

– Ne prijeti se, Antonio! Polako. Nemam ja nikakve loše namjere. Jednostavno, ovamo me dovela najjača od svih sila: ljubav. Vidio sam tvoju kćer samo jednom, kratko, na nekoliko minuta, ali i to je bilo dovoljno da bezglavo dojurim ovamo iz Splita i potpuno mi je svejedno hoćeš li mi zbigečit taj harpun u čelo. Neće to biti gore od onoga što mi je ona već učinila. Ako misliš da treba i da sam ti ja neka prijetnja, a ti slobodno okini. Antonio skloni pušku i pruži mu ruku.

– Pali pentu! – reče kad se Mačka našao u čamcu – Za danas je dosta. Idemo natrag.

Nisu razgovarali. Antonio je očito nešto mudrovao ispod svojih kapaka, ali Mačka je nekako osjećao da te skrivene misli sad pušu u njegova jedra. Kad su stupili na obalu, stari se okrene prema njemu i pogleda ga širom otvorenih očiju.

– Puno sreće, Mačka. Trebat će ti. Možeš prenoćit tu na „Urbati”. Ali u zoru budi spreman. Sutra stvarno idemo na soma.