Roki Raketa | Zoran Malkoč

42

 

Jedna od stvari što ih je Mačka izrekao na Rokijevu grobu prije nego što je užasnut pobjegao u Mirtin zagrljaj bila je da je on, potpuno neočekivano i protiv svoje volje, postao čarobnjak za pravljenje novca. Upravo to ga sprečava da napiše knjigu koju je obećao Rokiju jer mu ispunjava misli i obuzima ga cijelog, ali neka Roki ne misli da će mu Mačka ostati dužan. Umjesto literarnog remek-djela, on će u njegovu čast proizvesti financijsko remek-djelo. Napokon, remek-djela su remek-djela, proizvodi ljudskog genija i nadahnuća, a područja na kojima se ona ostvaruju sasvim su sporedna! Jednom će, a brzo će doći taj dan, osnovati fondaciju za darovite pisce. Zvat će se „Zaklada Roki Raketa”! Kako mu to zvuči, ha, je li da je moćno? Umjesto samo jednoga pisca, na nasljeđu Rokija Rakete napajat će se mnogi.

I još je mnogo stvari Mačka izrekao i obećao, ponesen maštom koju je razbuktavao osjećaj krivnje, ali mora se priznati da njegovo mišljenje o sebi kao o čarobnjaku za pare nije bilo nimalo pretjerano. U životu Kristijana Mačića Mačke otpočeo je novi ciklus, u kojem će se novac jednostavno lijepiti za njega.

Počelo je, gotovo simbolički, s babinom škrinjom. Otvorio ju je nakon što je stigao u stan i u njoj našao sedamdeset i tri kuverte, umotane u najlon i brižljivo umetnute u posteljinu, u stolnjake i tabletiće; u tim kuvertama nalazile su se, nedirnute, sedamdeset i tri babine mirovine. Da se to otkriće dogodilo koji mjesec ranije, možda bi ga preplavila žalost i javila se misao da je sve moglo biti drukčije da je tu škrinju otvorio u vrijeme velike gladi, ali sad se to samo uklopilo u Mačkin novi život, u kojem nije bilo mjesta za žaljenje i prekapanja po prošlosti. Babine mirovine (koje je ova brižno čuvala upravo za njega, uvjerena kako on negdje ipak mora imati neki veliki dug), zajedno s novcem od prodaje zemljišta, uložio je u dućan autohtonih suvenira na moru, koji mu je ubrzo počeo donositi veliku dobit, pa ih je otvorio još nekoliko, na lokacijama od Istre do Dubrovnika.

O tim se dućanima Mačka nije mnogo brinuo, njih je vodila njegova nova suradnica, veoma sposobna i odana poput samuraja. Bila je to Mirta, koju je ovaj preoteo Loebeu. Doduše, možda je to ipak prejak glagol, jer to se nije dogodilo zbog nekog njegova nastojanja, naprotiv, Mirta je bila ta koja je odlučila prići Mački, i to u onom trenutku kad joj se učinio najranjivijim. Bilo kako bilo, Mačka je s njom dvostruko profitirao, dobivši zmaja u poslu i ljubavnicu kakvu dosad nije imao. Nikad nije imao odnos s toliko lakoće, čak i u onim najkraćim vezama žene su ga zamarale nekim svojim očekivanjima, želeći uvijek više nego što im je bio spreman dati, ali ova zagonetna mlada žena, koja je diplomirala ekonomiju i upravo spremala doktorat iz književnosti, bila je sva od odlazaka i dolazaka čiji je nepravilni ritam Mački savršeno odgovarao, ne opterećujući ga nimalo. Donekle ga je i uzbuđivala pomisao da postoji velik dio njezina života o kojemu on ne zna apsolutno ništa, ali nije imao nikakve želje istraživati to, savršeno svjestan da ona, i kad je nema, predano skrbi o njegovim interesima.

Za to vrijeme Mačka je otkrivao nova područja. Postao je opsjednut financijama i ulaganjima. O tome dotad nije znao ništa, ali se u njemu javio neki glas koji ga je vodio prilikom povlačenja poteza. Isprva se bavio nekretninama, bjesomučno je kupovao kuće i zemljišta, žudno i strasno, kao što drugi bacaju kocku ili skupljaju novčiće egzotičnih rimskih careva, uvijek nalazeći načina da sruši cijenu i jeftino kupi i najatraktivniji objekt pa da ga, nedugo zatim, proda strahovito skupo. Svim tim vlasnicima i nasljednicima zemljišta uz more, istarskih kamenih kuća, kapetanskih stanova i luksuznih vila na zagrebačkim obroncima redovito su se događale zlokobne i neobične stvari koje su ih sprečavale da svoje vlasništvo za dobru cijenu prodaju nekome drugome; zato su – nakon što bi, nakon prijašnjih jalovih dogovora, doživjeli požare zbog neispravnih instalacija, najezde zmija, štakora ili žohara biblijskih razmjera, opetovano puškaranje ispod prozora, ili što već drugo, proizašlo iz bogata Mačkina arsenala – na kraju bili presretni što postoji netko tko uopće hoće kupiti takvo ukleto vlasništvo. Pa ipak mu je to brzo dosadilo, bilo je odviše lako s tim baštinicima nasljeđa koje nisu zaradili, nije to bilo tlo s kojeg bi nadahnuće moglo poletjeti. Nedostajalo je strasti, nije čuo škrgut zubi, proklinjanja i psovke, tek tihe, male, sasvim obične nesreće. Njemu je trebalo nešto jače, nešto što će ga obuzeti i opiti. Navečer bi čitao biografije poznatih tajkuna i milijardera, sve odreda tipova koji se u životu nisu zanimali baš ničim i bilo im je svejedno pristiže li im bogatstvo od fosila, ženskih čarapa ili dječje krvi, gutao ih je kao nekad djela svojih bivših književnih heroja i vjerojatno bi mu to ostalo omiljeno štivo da jednog dana nije potpuno prestao čitati. Tog je dana, naime, otvorio knjigu nekog domaćeg autora o dionicama i vrijednosnim papirima. O uzoravanju sudbinskih hrvatskih plodoreda i o zapuštenoj domovinskoj njivi. Strašno uzbuđen, progutao ju je u par sati, a zatim ju je zatvorio, zaključivši da nema potrebe da išta više u životu čita. Bio je prosvijetljen. Napokon je našao područje na kojem će se njegov genij moći razbuktati do kraja.

U Hrvatskoj se počeo odmotavati novi milenij, neprimjetno je počinjala druga privatizacija, suptilnija, ali temeljitija i surovija od divljačke pljačke devedesetih. Glad za dionicama i žudnja da svojim plugom uzore zapuštenu hrvatsku njivu Mačku su ponovno odveli u rat. A on je volio rat, tu je bio doma i nije ga obeshrabrilo to što je sam, što nema logistiku, što je bez političkog zaleđa i veza. On je gerilac, specijalac, snajperist. Kamuflirat će se i prilagoditi okolini, pa napasti. Logistiku će otimati od neprijatelja.

Nesvakidašnji dar i njuh za profit, fleksibilnost metoda za osiguravanje podrške, spremnost na nasilje kad je ono nužno, ucjene, sve je to skupa omogućilo Mački pobjedu za pobjedom. Koliko god se drugi čudili tom fascinantnom uspjehu poslovnog anonimusa koji dotad nije imao političkog zaleđa i veza (ali si ih je u hodu vrlo brzo znao stvoriti), on sam se tomu nije čudio ni najmanje. Ali zato se čudio nadnaravnom užitku što ga je osjećao kad bi se nekom poslu, na koji su već mnogi stavili šape, prišuljao s leđa i svima im poodsijecao pandže, pa banuo iz mraka na svjetlo dana kao ponosni vlasnik firme čije je ime odzvanjalo u njegovu uhu od pionirskih dana, kad još nije bio sasvim siguran pripada li to ime čovjeku, poduzeću ili kakvom mitskom heroju, polubogu-polučovjeku.

Prva firma čijeg se većinskog paketa dionica tako dočepao bila je slavni dinosaurus iz socijalističke prethistorije koji je nekoć prehranjivao čitav gradić u kojem se nalazio. Sam kompleks firme bio je grad za sebe, pogoni i hale zauzimali su prave male ulice. Nikad Mačka neće zaboraviti jutro kad je prvi put došao onamo – bila je to noga osvajača koja stupa osvojenim teritorijem. Na trenutke mu se činilo da je izišao iz vremenskog stroja, tamo negdje u sredinu šezdesetih, lokalni političari dočekuju ga s poniznošću, klanjaju mu se kao Rimljani Atili, a svoje dostojanstvo ističu time što su izdvojeni od mase na maloj pozornici; premda mu to laskanje godi, Mačku oni ipak ne zanimaju, njega zanima baš ta masa, taj radnički šljam, poredan u dva špalira duž obje strane najduže ulice u kompleksu. I premda nisu šezdesete i zablude više nisu dopuštene, Mački se pluća silno nadimaju. Dok ih promatra, on ne misli da se gadno zajebao i uopće ne namjerava sve te hale i zemljišta što prije prodati, on misli samo na to kako je apsolutni osvajač, ne samo prostora i materijalnoga, nego i prošlosti tog prostora i uspomena tih ljudi. Novi je milenij i ti mu ljudi nisu potrebni, oni su škart napretka i isprdak evolucije, i tu su se skupili za svoj vlastiti holokaust, a ipak o tome pojma nemaju. Ali Mačka, čovjek koji je znao osvojiti sadašnjost i prošlost, isto će tako znati osvojiti i budućnost. On će ovim ljudima, koji u njega gledaju kao gladni ptići u majku, podariti svrhu, učinit će ih ponovno živima i korisnima. S njihovom sudbinom u rukama, krhkijom od porculana, Mačka je prolazio kroz špalir kao kroz Slavoluk pobjede, pluća raširenih kao krila boeinga, nošen nevjerojatnim osjećajem da može sve, da upravlja životima. Ništa nije bilo ravno tome. Kakvo pisanje, jebeš pisanje, možeš u romanu prikazati bitku, možeš pobiti čitavu vojsku, možeš to izvesti tako dobro da iznad slova lebdi zagušljiv miris krvi od kojeg boli glava, ali sve je to ništa kad otvoriš vrata i izađeš iz svoje sobe i svoje glave, sve je to samo opsjena, to nije moć.