Roki Raketa | Zoran Malkoč

35

DIVLJA MAČKA, šokantna i necenzurirana autobiografija Kristijana Mačića Mačke, kako ju je najavljivao izdavač, hrvatskog pisca i plejboja, ratnika i svjetskog putnika, dendija, džetsetera i ultimativnog umjetnika života, postigla je fantastičan uspjeh. Prvo izdanje rasprodano je u manje od tjedan dana. Tog Mačku, kako je on predstavljen u knjizi i, još više, na posebno osmišljenim promocijama, ljudi su obožavali kao boga ili fanatično mrzili; ali i jedni i drugi su kupovali knjigu. Jedni da bi je čitali kao Bibliju ili priručnik kako da sami ostvare život nalik onome Kristijana Mačke, drugi zato da knjigu poderu, spale, obrišu njome guzicu ili da je jednostavno čitaju snebivajući se i uživajući u osjećaju vlastite pameti i ispravnosti.

Na promocijama je pas potpisivao knjige jer se Mačka s tim nije želio zamarati. Sjedeći na stolici kao na prijestolju, poput ludog Ludviga Bavarskog, u dizajnerskoj odjeći, šarenoj, kožnatoj, plastičnoj, punoj zamornih detalja koji su iscrpljivali pogled temeljitije od televizijskog zabavnog programa, Mačka je ili prezrivo šutio ili vikao i vrijeđao svoje čitatelje. Nerijetko bi izbijali incidenti; neki bi isprovocirani posjetitelj htio nasrnuti na Mačku, ali bi ga u tome spriječili zaštitari, redovito u posljednji tren. Ponekad bi se pas, umjesto potpisa, popišao ili posrao na knjigu. Takvi su primjerci bili osobito cijenjeni među fanovima i na internetskim su aukcijama postizali basnoslovne cijene.

Naravno, pravi Kristijan Mačić Mačka s time nije imao nikakve veze. Tip koji ga je glumio na promocijama bio je rumunjski Hrvat iz okolice Temišvara, dotad nezaposleni glumac amater, izabran zbog nevjerojatne sličnosti s njime. Osim izgleda, imao je još nešto zajedničko s pravim Mačkom, iz nekog je razloga mislio da je najveći glumac na svijetu i bio je ljutit na sve koji mu to ne bi priznali. Pas, naprotiv, nije imao nikakve sličnosti s Rokijem, bio je to antipatični pinč, oholiji i od samog Mačke, posebno dresiran da olovkom naškraba na papiru nešto što su svi smatrali Mačkinim potpisom.

Mačkino tvrdoglavo odbijanje da sudjeluje u toj lakrdiji donijelo mu je goleme probleme. Ne samo da je morao vratiti honorar, nego ga je izdavač tužio zbog neispunjavanja obveza po ugovoru, pa je još morao platiti kaznu i sudske troškove. Prodao je sve što je imao i još je ostao dužan. Ali bio je dosljedan. Nije htio čuti ni za tu knjigu, a ni za zbirku, koje se također odrekao. Ništa bolje mišljenje nije imao o svojoj drami, od koje je svojedobno toliko očekivao. S tim se, uostalom, slagala i kritika. Recenzije su, naime, bile tako porazne da se vlasnik kazališta našao u velikoj dvojbi što uopće raditi s tom predstavom nakon premijere, sve mu je govorilo da je treba skinuti s repertoara, ali ga je u tome sprečavala jedna sitnica: bujica ljudi koja se slijevala pred malo kazalište nikako nije jenjavala. Tako ju je ipak ostavio i dvorana mu je mjesecima bila dupkom puna.

O svemu tome Mačka nije htio ništa znati. Honorar za dramu je ipak uzeo jer mu je očajnički trebao za plaćanje sudskih kazni i troškova. On je sad mislio samo na jedno, na to da napiše „Repić”, svoje novo djelo, samo je o njemu razmišljao, samo je njega sanjao, razrađujući u glavi scene i likove, razgovarajući sam sa sobom dok je smišljao dijaloge. Jedino što nije radio, što se zapravo još nije usudio raditi, bilo je pisanje tog novog djela, i to zato što nije htio da se taj vreli život koji je u njemu kuhao, koji je vrio, koji se prelijevao i tekao u stotinu smjerova, prije vremena okameni. Bojao se da će, ako prerano započne s procesom pisanja, sve to ostati mrtvo, na onaj isti način kao u njegovim prijašnjim tekstovima.

Prije nego što je napustio svoj veliki stan u centru i zaputio se u nepoznato, smatrao je da to treba reći Rokiju:

– Jesi uz mene, Roki? Ma znam da jesi, ti si moj jedini prijatelj, i ja ti kažem, ovo je ono što meni treba, ne treba meni novac, ne trebaju mi žene, nikakvo uživanje! U tome sam griješio, u tome sam strašno griješio! Umjetniku treba patnja, zar ne, ti to znaš, je li da znaš, Roki? O, kako sam bio glup! Dođi da te poljubim, i oprosti mi, prijatelju, oprosti mi! Ja ću razumjeti ako ne želiš poći sa mnom jer ništa ti dobro ne mogu obećati, samo patnju, trpljenje i odricanje – možda zauvijek. Ali ako želiš, zalaj tri… Ma, ako želiš, prijatelju, samo pođi!

I ponovno su krenuli, pas i čovjek-mačka, jedan uz drugoga.

Počeo je teški život totalnog umjetnika. Prvih tjedan dana su spavali u terencu, ali im je ponestalo novca, pa su potražili Karla, trgovca svim i svačim. Ovaj je auto kupio, plativši mu za njega trećinu iznosa što ga je istovario Mačka. U neko drugo doba kod njega to ne bi prošlo, naročito kad se uzme u obzir da je u Splitu morao obaviti generalku, ali sad samo primi novac s nekom uzvišenom ravnodušnošću i nehajem koji je jasno govorio koliko mu je naporno baviti se trivijalnim prizemljem egzistencije. No Karlo ga nije htio samo tako pustiti.

– Nego slušaj ti mene! Ma pusti to jebeno pisanje, nije to za muškarce poput nas. Vidi, ti sam svojim jezikom moš čovjeku govno prodat, vjeruj meni, ja to znam prepoznat. Radi sa mnom i neš znat di ti je kraj.

A Mačka, kojeg je ipak dirnula ova, premda ponešto gruba, briga za njega, primi trgovca za nadlakticu i reče:

– Drugačiji je moj put, prijatelju. Ali kad dođem do njegova kraja, zašto ne, možda se okušam i u tome. Budi mi dobar.

Elegičan, a sav u ognju stvaralačke vatre, sav od patnje, a pun želje da tu patnju pretvori u nešto plemenito i trajno, Mačka je dan-dva obilazio uobičajena dobro osvijetljena mjesta zagrebačkih beskućnika, s labavim planom da ponovno ode na more, gdje je još uvijek toplo i može se prespavati na plaži, pod borovima ili gdje već Mediteran rasprostre ležaj za svoje dijete, kako je lijepo mislio Mačka. Međutim, tad je saznao da mu je umrla baba i on je otišao srediti stvari oko pogreba.

Mačka je volio babu, ali je žalost zbog njezine smrti samo propala u dubok bunar tuge koji se bio izdubio u njemu. Htio je on sad što više tuge, što više nesreće, stotine podmuklih udaraca sa svih strana. S nekim naročitim zadovoljstvom platio je troškove pogreba, trošeći zadnji novac. I glazbu je naručio. No za karmine nije preostalo, jedino su on i Roki sjedili za siromaškim stolom, jedući i pijući u spomen na babu. A i to što su jeli bilo je iz babinih zaliha. Ogledajući se po jadnoj kućici, koja se sva raspadala, Mačka pomisli da bi baš tu, gdje je rođen, u mjestu koje je oduvijek mrzio, mogao napisati svoju knjigu. Tu vrhunsku knjigu. Umjetničko djelo. Remek-djelo koje bi i Anetu očaralo. Tako je promijenio plan i, umjesto da ode na put, odlučio ostati u babinoj kućici dok ne završi posao.

Počelo je sjajno i tako se nastavilo prvih mjesec i pol, dva. Bilo je to bogato, ispunjeno, inspirativno razdoblje. Nije on zapravo ništa konkretno radio, osim što je u glavi razrađivao i kuhao materijal, stvarno i duboko proživljavajući situacije, epizode i prizore iz te svoje knjige, koju je najradije zamišljao kao roman, ali mogla je to biti i nekakva drama u nastavcima. Za to vrijeme ona je u glavi bila gotova, gotovo ju je znao napamet i često bi Rokiju oduševljeno govorio čitave pasuse. Bilo je vrijeme da sjedne za stol i da je zapiše. Nije se mogao izvlačiti na to da nema uvjeta. Osjetivši da je Mačka na tragu nečeg ozbiljnog i dubokog, Roki je opet preuzeo brigu o prizemlju njihove egzistencije i povremeno bi diskretno odradio neki sitniji posao, tek toliko da ne budu gladni i da Mačka ima za koje piće, kavu, cigarete.

– Da, Roki! Došao je i taj trenutak – da se napravi završni korak. Sutra će se ova ruka, pogledaj, ova profinjena pijanistička ruka, spustiti na bijeli papir. Pisat će olovkom, svirat će rukom i prstima, na starinski način, poput slavnih predšasnika. Ova knjiga mora biti tako napisana, Roki, prijatelju, to je kao da pišeš vlastitom krvlju! Ova će ruka, snažna ruka, potpomognuta i tvojom snagom, početi borbu s užasom bjeline, s užasom praznine i ništavila. I ova će ruka pobijediti! Ova će ruka pobijediti! Tako je Mačka govorio Rokiju. A Roki je, radostan, zalajao tri puta i isto se toliko puta okrenuo u zraku, a da Mačka to od njega nije tražio. Sutradan je pisac zaista sjeo za stol, duboko se zagledao u njega, lomeći se i grčeći, a zatim je bez glasa ustao i otišao do najbliže birtije, gdje se užasno napio, napravio sranje, razbio dvojicu lokalaca, skinuo konobarici suknju i gaćice urlajući da mu dopusti da joj podraga repić. Došla je policija, došla je i hitna, pa su ga udruženim snagama odveli u Popovaču. Dok su mu navlačili košulju, vikao je da će ih sve pobiti i da je on najveći hrvatski pisac od Marulića do danas.