Roki Raketa | Zoran Malkoč

33

Najezda slijepaca nije jenjavala. Lucijan isprati pogledom red do samog kraja, sve do njemačkog bunkera na drugoj strani ulice, ne ugledavši nikoga tko bi bio drukčiji. Čestitari. Na kapiji groblja – sve sami čestitari. Naizgled, oni su izražavali sućut. Ali odavao ih je smiješak, prevelika srdačnost pri stiskanju ruke, kao i nada u očima, žicarska želja da se nešto izvuče i dobije, ako ne sad, a ono – jednom. Lucijan se probije kroz masu i krene prema parkiralištu. Tad, lijevo od bunkera, blizu svog automobila, napokon ugleda nekoga čiji je pogled definitivno bio drukčiji. Iz očiju donekle skrivenih šiltom, iz šaka koje su se grčevito stezale, iz čitava nakostriješena držanja tijela, isijavala je silna mržnja i nije bilo nikakve sumnje prema komu je usmjerena. Tako može mrziti samo netko kome je stalo. Djevojka u maskirnim hlačama fiksirala je Tromblona kao da ga želi zgromiti. Nešto bljesne u njezinoj ruci pa nestane u rukavu, drugom rukom popravi kapu i krene prema objektu svoje mržnje, grabeći preko ceste forsiranim muškaračkim hodom, koji Lucijanu izmami jedva primjetan osmijeh. Nastavio je lijeno koračati u njezinu smjeru, praveći se da je ne primjećuje. No, kad se našao kraj nje, munjevito ispruži ruku i zgrabi je ispod lijevog ramena, zabivši joj palac duboko u pazuh, a drugom čvrsto stisne zglob njezine desne ruke, u koju je već uspio kliznuti nožić iz rukava.

– Pusti nož! Pusti nož ili lomim ruku. E, tako. Slušaj me sad! Bit ćeš mirna i krenut ćeš sa mnom prema autu, kao da smo ljubavnici kojima ništa drugo na svijetu nije bitno. Inače ću te zaklat ovim tvojim nožićem, zaklat ću te tako lijepo i čisto da to nitko neće primijetiti i svejedno ćeš završit sa mnom u autu, ali kao leš. Odvest ćemo se odavde i na miru popričat. Onda ću odlučit što ću s tobom.

– Shvaćam da ti ne mogu ništa, gade prokleti, jadni plaćeniče! Ali znaj da svojom voljom ne idem nikamo. Morat ćeš me nosit! Ako nećeš, a ti kolji! – prosikće ona žestoko, iskrenuvši glavu da otkrije vrat. Gledala ga je iskosa s drskošću koja je, ipak, ostavljala prostora za daljnje pregovore, no Lucijan je samo grubo zgrabi i odnese do auta, gdje je još grublje ugura na prednje sjedalo. Mogao se okladiti da je barem jednom ozbiljno tresnula glavom, no kad je sjeo za volan, ona je već bila vezana i sjedila je mirno, gledajući ravno ispred sebe i ne žaleći se ni na što. Neko je vrijeme vozio šuteći, osjećajući na sebi njezin pogled. Bio je to, nema sumnje, pogled žene. No, kad god bi on zirnuo na nju, počela bi izvoditi one svoje muškaračke trikove.

– Skidaj tu kapu! – reče, a ona je još više nabije na glavu, pogledavši ga prkosno. Onda zapali cigaretu i stane otpuhivati dim poput onih dečkića koji misle da tako rade veliki frajeri, prinoseći cigaretu usnama teatralnom kretnjom, bremenitom značenjem. Lucijan se od srca nasmije, ali joj svejedno odlijepi pedagošku ćušku, kojom pomete kapu s lubanje. Ukaza se prilično lijepa glava, s plahim, zbunjenim očima i frizurom kakvu je tih godina nosila Sinead O’Connor. Unatoč ćeli, ničeg muškog nije bilo na njoj, osim što je frapantno podsjećala na jednog muškarca, koji je, doduše, odnedavno bio pokojni. Tako bi vjerojatno izgledao Armando da se kojim slučajem rodio kao žensko.

– Ha! Znao sam! Znao sam čim sam vidio onaj štemerski hod! Nadia Kečavac! Lezbijska pantera negraciozna hoda, zaštitnica Srba, Cigana i pasa lutalica! I svih drugih plačipičaka, uključujući rastafarijanske japije i anarhiste s apanažama i rentama! Tatina noćna mora! Pa dobro, malena, zar si zaista htjela recnut taticu tim nožićem? Jesi? Ali sredio bi te, dušice! Oteo bi ti taj nožić, kao što sam ti ga ja oteo, i još bi te dobro nalupao po guzici. Zar bi ti to trebalo? Šta misliš, kako bi to izgledalo na bratovu sprovodu? Trebala si ipak ponijeti sjekiru. Onda bi možda i mene sredila.

– Sredit ću ja tebe, gade nasilnički! I što si mu uopće ti, nekakvo govno od tjelohranitelja? Potrčko koji mu kuha kave i briše guzicu od silnih sranja, brani od nevinih i nemoćnih, pa i od vlastite kćeri!

Lucijan joj skrušeno potvrdi.

– Moglo bi se reći da jesam sve to što si navela, ako izuzmemo ono s kavama. No, ja sam tvom ocu, prije svega, neka vrsta dušobrižnika. Nadgledam put njegove duše kroz ovu tegobnu dolinu suza. Ali, zar nisi rekla da ćeš me sredit? – reče on naglo zakočivši – Evo, vraćam ti tvoju čakijicu, pa me sredi! Ajde, sredi me! Plačipičko! Ajde, da sad vidim muškarčinu! Bosančinu! Majstora od čakije! Ajde, da te vidim!

Nadia je držala nož u ravnini oka, gledajući preko njega kao preko nišana od marcipana, potpuno nesvjesna što ima u ruci.

– Dušobrižnik? Dušobrižnik, kažeš? Onda ti je u zaludan posao. Njegovu dušu je nemoguće spasit!

– A ko je uopće rekao da je želim spasit!? Moje je dušobrižništvo od drugačije vrste. Nego, čime te tatica toliko naljutio da si ga htjela porezat? Zar samo zbog toga što ti je zabranio da dođeš na bratov sprovod?

Njezino lice postane crveno i vruće. Gejzirske oči počele su izbacivati tekući sadržaj. Ali napućene i nabrekle usne ostale su nijeme.

– Odgovaraj kad te pitam! Jesi ga zato htjela porezat?

– To se tebe ne tiče!

– Mene se sve tiče! – reče on pljesnuvši je izazivački po ruci u kojoj je držala svoju lizaljku od noža – Ali ne moraš ni govorit, vidim po tim suzicama. Ipak je u tome stvar, tatica zabranio izlaske, a kćerkica odmah poteže nožiće! Pa hajde onda! Ubodi! Zamisli da sam ti ja ćaća i ubodi! Na riječima si laka na obaraču, Nađice. Ali kad treba učiniti, onda te nigdje nema. Nemaš muda, baš kao ni Armando. Nisi ti lezba. One imaju muda. Ti samo glumiš lezbu. Ti se samo igraš provokacija i šokova. Ti si ništa. Nula. Razočarala si me, Nađice. Idem van zapalit. Kad se vratim, neću se više zamarat s tobom. Udavit ću te kao mačića i bacit u rijeku.

Lucijan otvori vrata. Lijeva noga, glava i gornji dio tijela našli su mu se vani, ali desna noga i guzica još su bili unutra. Tu je ubola. Samurajski krik mu je proparao uši, a nož ušao u guzicu do drške. Činjenica što je bio malen sad je slabo pomagala.

– Jao, jaoo, joooj! Krv ti jebem! Pa što baš u guzicu, jebote?! – vrisne Lucijan vadeći nožić – Baš me nisi mogla ubost u neko manje bolno i dostojnije mjesto, baš nisi, a Nađice?

Nadia je razrogačenih očiju zurila u okrvavljeni nož, kao da mu se beskrajno čudi.

– Kad si pederčina! Kad si takva zadnja pederčina…

Sakrivši lice rukama, ona brizne u plač. Plakala je u ratama.

Taman kad bi Lucijan pomislio da je gotova, ona bi započela s

novom rundom. Nakon nekog vremena, Lucijan joj stavi ruku

preko ramena i privuče je k sebi. Ona zabije glavu u njegova prsa

i stane ih natapati suzama.

– Nema veze, Nađice, bitno da si ubola, pa makar i u guzicu. Sad ti je sigurno lakše. Je l’ da ti je lakše? Čuj, ja sam ranjen i meni je sad teže, pa bi ti barem zato trebalo biti lakše. Eto, vidiš, nisi baš toliko drukčija od oca koliko misliš. U svakom slučaju, dužan sam ti ispriku. Ipak imaš veća muda od Armanda. Unatoč zvučnom imenu, brat ti nije bio bog zna što. Nego, nikad se nisam sjetio pitati Tromblona, otkud vam, bogaramu, ta imena? Kakvi su to filmovi pucali Tromblona? Složit ćemo se, je li, da vam imena baš nisu tipična za vaš dio Posavine. S druge strane, niti je tad bilo španjolskih sapunica, niti mi zvuči vjerojatno da bi Tromblon čitao Bretona… A ja sam jedno vrijeme bio zaljubljen u obje sestre Brik, iako mi se možda više sviđala Lili. Uglavnom, Armando… Nema druge, ostaje nam samo Maradona. Jesam u pravu?

– Ajme, kakva pronicljivost! – reče ona podigavši glavu i pljesnuvši rukama, no ta ironija nije uspjela prikriti naglu promjenu njezina raspoloženja nabolje – Tata… Tromblon ga je zapravo htio nazvati Diego Armando, ali ga je od toga odgovorio stariji brat, rekavši da kod nas danas samo pederi imaju dva imena. Nakon duga razmišljanja, odlučio se za Armando.

– To već shvaćam. Diego ipak nije bilo dovoljno zvučno za Tromblonove uši.

– Baš tako, dušobrižniče! A ja, ja sam dobila ime po Nadii Comaneci. Tata… Tromblon je bio lud za sportom. Te se gimnastičarke, doduše, ne sjećam, ali se sjećam nedjeljnih popodneva, maminih bazlamača i radijskih prijenosa nogometnih utakmica, čitava je kuća odjekivala od onih ludih spikera. A znaš kako mi je kršteno ime?

– Bojim se i pitat!

– Komaneči!

– De ne zajebavaj!

– Komaneči, kad ti kažem! Tako se i piše, po Vuku.

– Pa zar je tako nešto moguće? Kako je vaš vrač uopće pristao na to?

– Naravno da nije bilo lako. Ali moj tata… Tromblon je uvijek imao veliku moć uvjeravanja. Digao se protiv njega čitav pokret otpora, čak i mama, koja mu se uvijek u svemu pokoravala. Ali na kraju je bilo po njegovom.

– Što više protivnika ima, Tromblon se bolje i žešće bori. Znači, uvijek je bio takav? – reče Lucijan s nekom toplinom u glasu. Zamišljao je Tromblona u tom vremenu prezrelog socijalizma, kad je imao samo dvije uloge, veterinarskog tehničara koji po selima muva seljake i oca punog nada, kojemu po kući skakuću svjetski nogometni prvak i djevojčica s pet olimpijskih medalja, prva koja je dobila čistu desetku.

– Ne, nije bio uvijek takav! Bio je… Zapravo je bio divan otac. Njega je ova zemlja pokvarila… Pokvarena je ova Hrvatska, dušobrižniče!

– Vjerujem ti, vjerujem ti. Ali o tome i govorim, bio je otac. A što je otac? Otac je borac. Borio se da vam da imena koja će vas blagosloviti energijom, da i vi budete prvaci. I nije se borio samo s ljudima, zahtijevao je i od boga da mu to prizna. To je, naravno, primitivno, ali je i vrlo dirljivo. S tobom je možda i uspio, a s Armandom… A čuj, Gospodin Bog je ipak u godinama i ponekad ne čuje najbolje… Ili je možda stvar u karakteru – on, doduše, zna sve, i prošlost i budućnost, ali najbolje pamti ono najgore. Tako je stvari uredio da Armando postane prvak i on je zaista postao prvak, ali ne nogometni, nego kokainski, vjeruj mi na riječ, u tome je bio bolji i od Maradone. No to ne umanjuje vrijednost Tromblonove borbe. Vidiš, Nađice, on je i sad takav. Samo, danas ima više djece, puno više, i tko mu može zamjerit ako na sve ne stigne gledat jednakim okom… – reče Lucijan i, vidjevši da Nadia opet briše suze, prijeđe u napad – Ipak ti voliš svog taticu, zar ne? Voljela bi opet bit njegova djevojčica? Da opet bude kao nekad u Bosni, prije nego što je postao moćnik kojeg se boje i kojemu se ulizuju? Bit će opet tako, vjeruj mi. Ja ću to srediti.

– Hej!

– Slušam.

– Molim te, prestani. Ja sam se sad smirila, potpuno. Ne pada mi više na pamet napraviti kakvu glupost. Kako bi bilo da me odvezeš na kolodvor? Otići ću u Zagreb i zaboraviti na sve.

– U redu – reče on neočekivano spremno i upali auto. Međutim, nakon petnaestak minuta vožnje, nisu se zaustavili na kolodvoru. Ponovno su bili na mjestu s kojeg su krenuli, na parkiralištu gradskoga groblja. Spuštao se sumrak. Nije bilo žive duše.

– Ovo nije kolodvor – reče ona s nekom zebnjom. – Kako se uzme. Ja bih rekao da je i ovo neka vrsta kolodvora. I odavde se putuje. Hajde, otpratit ću te do Armandova groba. Zato si došla, zar ne?

– O tome ja odlučujem! Rekla sam da se vraćam u Zagreb.

– Zagreb će i sutra biti tamo. Slušaj, otac i mater su ti u žalosti. Izgubili su sina. Nije li vrijeme da im se vrati kći? Večeras ćeš sjedit s njima na karminama, plakat ćete jedno drugome na ramenu i obnavljati veze i uspomene sa svjetskom internacionalom Kečavaca koji su stigli iz brojnih zemalja i krajeva, od Norveške do Patagonije. Bit će opet kao prije. Nemoj mi reći da to ne želiš.

– Ti si stvarno naročit komad luđaka! Kojemu, uostalom, ne znam ni ime! Čak i da je to istina, čak i da ja to želim, ne želi on! Ta izbacit će me naglavačke iz kuće, nemoj mislit da će se suzdržavat zbog karmina.

– Garantiram da se neće dogodit ništa slično. Preko mene ćeš mu biti vraćena. A ono što ide preko mene, ne odbija nitko, pa ni Tromblon.

– Što to znači?

– To ćeš već uskoro saznati. Sad ću te ostavit nasamo u autu. Ali nemoj dugo razmišljat.

Držeći se za guzicu, polako se udaljio do kapije groblja. Ondje zapali cigaretu i zagleda se u duge nizove grobova koji su se gubili u sumraku.

Nadia Kečavac je ostala u autu, grozničavo razmišljajući što da učini. Jednim okom gledala je u njegovu nepomičnu siluetu, kao isklesanu u vratima groblja, drugim je pogledavala na ključ za paljenje što ga je Lucijan namjerno zaboravio u autu ostavljajući joj mogućnost da pobjegne. I njoj je dao mogućnost izbora, kao što je to učinio i s njezinim bratom, i sa Srećkovićem i sa mnogim drugima. No nije znao, ili se samo pravio da ne zna, da je za nju takva mogućnost samo prividna i da ona zapravo izbora nema. Zgrabivši ključeve, Nadia bezglavo istrči iz auta.

– Zaboravio si ovo, dušobrižniče – reče kad je stigla do njega.

– Zapravo se zovem Lucijan. Možeš me tako zvati – odvrati on spremajući ključeve u džep. Onda je čvrsto primi za ruku i povede k Armandovu grobu.