Roki Raketa | Zoran Malkoč
52
Grabeći naprijed, zapisivao je rečenice u hodu. Zaustavljao se na mjestima čija bi ga energija privukla. Tu bi, naslonjen leđima o drvo ili ležeći na lišću, zapisao odlomak-dva, razradio čitavu scenu, zabilježio štektavi dijalog, kao ispucan iz kalašnjikova. Otpio bi iz boce, osluhnuo varljivu tišinu šume i nastavljao dalje. Nije gradio knjigu i nije imao plana, osim da jednom stigne do njezina konca, kao i da se popne na vrh planine. Te su dvije stvari bile nerazdvojno povezane, bilo je to paralelno putovanje čiji je cilj bio identičan. Roman mu je dolazio kako je napredovao, kao da se već nalazi u toj šumi, razbijen i skriven na tisuću mjesta, kao da mu šuma i planina daju okvir, a ritam njegova napredovanja određuje kompoziciju. Njegovo je samo da ga pronađe i porazmješta na stranice svoje bilježnice.
Već je duboko zašao u planinu kad se počela spuštati noć. Okrenuo se i pogledao iza sebe: daleko ispod, tamo gdje je bio početak njegova romana, buktio je hotel u veličanstvenoj vatri. Tamo Mirta leži mrtva, ugušena dimom. Ispečena. Zdrobljena krovom i gredama što su se srušili na nju. Ili je, naprotiv, uspjela preživjeti. Otpuzala je s terase na livadu i tamo siše kisik iz trave. Nikoga nema da je čuje i zato vrišti od bola, a bijes joj struji niz kralješnicu. Ako je tako, osvetit će mu se. Računao je na to kad je povukao taj potez. U tom slučaju njegov će roman zadobiti smjer što ga je, doduše, predvidio, ali na njega više neće moći utjecati.
Nastavio je dalje, pomažući se svojim zippom, u povišenom stanju neprekidnog zadovoljstva. Suvereno se kretao kroz knjigu, uživajući u osjećaju što tu stvari nisu neopozive i neispravljive. Tama mu nije smetala, no tad pomisli da napreduje prebrzo i da treba usporiti. Zaustavio se na nekoj čistini i naložio vatru. Uz njezinu svjetlost nastavio je raditi. Ali drukčije. Ton njegova pisanja postao je smireniji, nestalo je Fanatikove silovitosti, a neki davni Lucijan Lucić izbio je na površinu. Čisto neko momče. Toliko čisto da ga je to zaprepastilo i samo ga je nevjerojatno stanje u kojem se nalazio, u kojemu bol nije dokidala užitak i ugodu, spasilo od toga da se potpuno ne slomi i ne poludi. Ali morao je vrištati dok ga je slušao, vrištala je i šuma, ptice su kriještale i sudarale se s granama, zmije i gusjenice su se panično zavlačile u svoje rupe, a njemu su suze natapale obraze.
U zoru se opet vratio Fanatik. Onaj koji je lamentirao čitavu noć otišao je i više se neće vratiti. Umro je odavno, nakratko uskrsnuo i ponovno umro. Sad je pokopan u kamenom srcu planine. Njemu u spomen i čast, ležao je čitav sat na leđima, pod lišćem, i divljački stiskao kapke, ne dopuštajući nijednoj novoj slici da uđe u roman. Nakon toga je krenuo dalje. Ali priroda njegova napredovanja se promijenila, više nije išao ravno naprijed. Vrh je već bio blizu, mogao ga je osjetiti, pa i vidjeti, i bilo je mnogo načina da se stigne do njega. I on ih je sve prolazio i zapisivao, kružeći oko vrha u nepravilnim krugovima. Potrošio je na to čitav dan, ne primijetivši da je prošao. Ono nadnaravno zadovoljstvo nije jenjavalo, živci su mu treperili od užitka. Nije htio da to prestane, nije želio izaći iz tih krugova, najviše bi volio kružiti oko tog vrha dok ne padne od iscrpljenosti i nikad ne stići do njega, iako mu je čitavo vrijeme tu, nadohvat ruke. Opet je postao onaj kojeg je pokopao, čisti Lucijan Lucić, nerealizirani pisac koji piše i ne završava svoje rukopise, koji toliko uživa u putu da ne želi stići na cilj.
Tad je shvatio strašnu grešku koju je davno napravio. On nije imao hrabrosti da propadne. Da radi što hoće dokraja i da propadne, unatoč svima i svemu. I sad će ponoviti istu grešku. Završit će knjigu i popeti se na vrh, iako je upravo to ono što najmanje želi. Učinit će to zbog Mačke. Zbog Mirte, žive ili mrtve. I zbog sebe, ali ne pravog sebe, jer taj leži pokopan u planini, nego onoga koji želi spas, žudi za iskupljenjem i oprostom. Traži novu šansu. Još bi malo.
Navečer se otvorilo nebo, munje su se razbijale oko televizijskog tornja na vrhu, spustila se gusta kiša. Tlo je postalo meko i sklisko. Lucić je pao i otklizao se niz planinu. Tad je u njemu proradio prkos. Zgadila mu se jalovost i beskonačna masturbacija. Mora doći do kraja. Kraj može biti samo jedan i, premda je putova bilo mnogo, drukčijeg kraja ne može biti. A onda će sam kraj izabrati put koji će voditi do njega.
Zapisao je taj posljednji odlomak i spremio bilježnicu u ruksak. Slomio je olovku i bacio je u tamu iza sebe. Zatim se, uprijevši sve snage, uspentrao na visoravan. Zadnjih nekoliko koraka prešao je četveronoške, a onda se jednostavno spojio sa zemljom. Iscrpljen, malaksao, prazan. Ležao je na trbuhu, s licem zabijenim u meko tlo. Kiša se neko vrijeme razbijala o njegovo tijelo kao o nekakav otok, ali ga je onda počela pritiskati dolje. Tonuo je u zemlju. I ona je preuzimala njegov umor.
Dignuo se, odskočio unatrag kao da ga je zemlja ispljunula. Vratio se natrag u stvarnost. Iskoračio je iz knjige. Sad treba napraviti zaklon i skloniti se od kiše. Unatoč tami, učinio je to brzo i rutinski, a onda je skinuo odjeću i stajao gol na kiši, puštajući da mu spere prljavštinu s tijela. Zatim uđe pod zaklon, razmota vreću za spavanje i zavuče se u nju. Tu se još jednom vratio u knjigu, rad na kojoj mu je donio neslućeno zadovoljstvo, nagradu koju nije zaslužio. Putovao je kroz nju dok ga nije svladao san.
Otvorio je oči u praskozorje, probuđen naročitim zvukom. Kiša je prestala padati. Neko vrijeme je euforično gledao u zeleni svod od lišća, u stanju zanosa nalik onome što ga je jednom već doživio, kad je ono naslućivao prisutnost čuda. Čuda koje, kako mu je nedavno potvrdio Mačka, nije bilo tlapnja. I sad se događalo, ali još jače, još intenzivnije. Iz šume je dolazilo nešto. Onaj zvuk je bio sve glasniji. Silan topot i reska lomljava grana najavljivali su njegov dolazak. Lucijan shvati da je kucnuo trenutak. Bit će kažnjen ili nagrađen. Rastrgan ili pomilovan.
Sklopio je oči i osluškivao. Buka je postajala sve jača i bliža. Zatim sve utihne. Što god to bilo, stiglo je. Tu je. Lucijan otvori oči.
Ni trideset metara od zaklona, kao priviđenje u magličastom praskozorju, na stazi je stajao jelen. Ali kakav jelen!? Veličanstveni primjerak, jelenski kralj i bog, s tijelom snažnim poput bikova, s rogovima koji su se širili u veliki, divlji žbun. Nepomičan i dostojanstven, fiksirao je Lucijana.
Ne trudeći se oko odjeće, on iziđe iz zaklona. Napravio je dva koraka pa stao, bojeći se da ne preplaši životinju. Ali jelen se i ne pomakne. Samo je više podignuo rogove i Lucijan je mogao vidjeti kako mu para šiklja iz nozdrva.
– Dođi, ljepotane, dođi! – šapne Lucijan ispruživši ruku, koja je drhtala od radosna uzbuđenja. Ako učini da mu jelen priđe, ako pomiluje njegova moćna leđa i dodirne to divlje granje od rogova, smatrat će da je uspio, smatrat će da je uspio poništiti prošlost i da je izbio na onu čistinu s koje su opet svi putovi otvoreni. Mačka će biti spašen, a njemu će biti moguće još jednom uskrsnuti mrtvaca. Ovaj put zauvijek. I Mirta će živjeti. I dobit će svoju knjigu.
– Dođi, ne boj se, dođi! – ponovi Lucijan, ovaj put glasnije. Jelen, zabacivši rogove unatrag, krene. Polako, jedva primjetno. Ali išao je prema njemu. Lucijanu su se prsa nadimala od osjećaja trijumfa. Još malo, još samo nekoliko trenutaka, i moći će to objaviti, moći će kriknuti od radosti glasom od kojeg će se potresti šuma.
Jelen je prešao pola puta. Nestrpljiv, i Lucijan učini jedva primjetan korak. Tad ga zabljesne jarka svjetlost, zagluši strašna eksplozija. Zalegnuvši na zemlju, nekoliko trenutaka nije shvaćao ništa, nije znao je li čitav ili ranjen. Dobio je nekoliko udaraca nečim, ali nije mu se činilo da su to geleri. Prije će biti komad grane ili tako nešto. Više ga je brinuo jelen. Ustao je i pogledao tamo gdje ga je zadnji put vidio. Nije ga bilo. Ali tad ga je ugledao. Svud naokolo. Komadi mesa visjeli su po granama, bili razbacani po lišću i travi. Bilo ga je i na njemu. Ono što ga je pogodilo bili su komadi njegovih veličanstvenih rogova.
Jelen se raspao u ništavilo. Isto tako, nestalo je one magličaste koprene praskozorja, kao da ju je eksplozija raznijela i donijela u šumu jutro. Sunce je sjalo u svemu. Šuma se vidjela u nevjerojatnoj jasnoći. Svaki detalj, gljive koje su rasle iz truleži. U krugu. Kao da vijećaju o nečemu strašno važnom. Lucić je neko vrijeme nijemo zurio u sve to, a zatim otrese sa sebe prljavštinu i krvave ostatke životinje, pokupi svoje stvari iz zaklona pa se uputi do tornja na vrhu.
Popeo se na toranj u turobnom raspoloženju i bez nekog naročitog razloga, osim da se, možda, baci odozgo. Sve je govorilo da događaj s jelenom ima samo jedno značenje i da može biti samo znak neuspjeha. Ona druga činjenica, da mu je životinja zapravo spasila život jer bi on, da je nastavio dalje, sigurno nagazio na minu, samo ga je dodatno ozlojedila. Njegov besmisleni život se nastavlja.
Pogled s tornja to je samo potvrdio. Odande se vidio čitav kraj. Dolje, prema Savi, bio je grad i njegova golema kuća na brdu, betonska tvrđava čiji je svaki centimetar mrzio i u kojoj je svaki komad namještaja pomno izabran tako da ga podsjeti da živi nečiji tuđi život. No sad je shvatio da to jest njegov život, jedini koji ima i s kojim je nemoguće raskrstiti. Nema nikakve sumnje da je s knjigom omanuo, do razrješenja za kojim je žudio nije došlo, do pomirenja sa svime također, a ogorčenje u njemu je još jače nego prije. Zapravo se ništa nije dogodilo i borba tek predstoji.
Počeo je navlačiti još vlažnu odjeću, besciljno bacajući poglede naokolo. Na sjeveru se vidjela klinika u kojoj je čamio onaj nesretnik Mačka. Pogled mu se spusti nešto južnije, gdje ugleda svoju nekadašnju palaču, sad zgarište hotela. Čak se odavde moglo vidjeti da je sasvim pristojno izgorio. No tad spazi nešto što ga razveseli. Ljubičastu stvar. Taman pokraj hotela. Samo je jedna stvar na svijetu mogla biti tako ljubičasta. A to je, opet, značilo da se njegov roman nastavlja. Samo što ga, to je sasvim izvjesno, više neće pisati on.
