Roki Raketa | Zoran Malkoč

44

Međutim, što mu je bolje išlo, što su se više granale njegove poslovne veze i uspjesi, što je bilo više ljudi koji su ovisili o njemu, u njegov se život sve više uvlačila sjena. Dok je sa strmoglave visine svog stana, koji je u međuvremenu kupio u paketu s čitavom zgradom, gledao grad ispod sebe, osjećao je da se između njega i same biti svijeta ispriječio golem nesporazum. Nepogrešivo je naslućivao da se ta bit buni protiv njega, da više nije njezin miljenik, kakvim se osjećao većinu svog života. Bio je to paradoks i teško bi ga mogao nekome drugome objasniti, naročito ne Srećkoviću i njegovim fanaticima. Zato nije ni pokušavao. Naravno, nije on sumnjao u ono što su tvrdili braća i sestre iz Srećkovićeva kružoka, da je svojim činom, kad je ono pojeo Rokija Raketu, zadobio njegov jedinstveni dar stjecanja, kao i njegovu nezasitnost u tome. Ali Rokijev dar i nezasitnost služili su nečemu. Služili su njemu, nesuđenu piscu Kristijanu Mački i onome što je trebao stvoriti. A on je, naprotiv, živio samo za taj trenutak kad će u nešto zagristi, nešto osvojiti, sklopiti kakav dobar posao. Nije to radio čak ni zbog sebe, činio je to zbog onog jedinstvenog užitka, užitka koji je bio tako nevjerojatan, tako nadnaravan, tako božanski – da je sve više bio uvjeren da na njega ne može imati pravo i da će ga jednom morati platiti. Zbog tog se uvjerenja duhovno počeo udaljavati od Srećkovića i njegovih sljedbenika i, premda je i dalje redovito odlazio na sastanke, nije to više smatrao putem kojim bi trebao nastaviti.

Sve se manje bavio poslovima, a sve je više razmišljao o popravljanju svijeta. S istom, luđačkom energijom, s kakvom je prije pristupao zgrtanju novca, posvetio se humanitarnim projektima i osnivanju zaklada, uvjeren da je njegova nova životna misija – sad kad se novac slijeva sa svih strana – ni manje ni više nego realizacija – čuda! Ostvario je obećanje dano Rokiju Raketi i osnovao fondaciju koja je potpomagala brojne pisce. Brigu o njoj vodila je Mirta, pretvorivši je ubrzo u organizaciju koja je pomagala i drugim umjetnicima, otkupljivala i promovirala njihova djela. Tako se dogodilo da je štićenik fondacije postao i nekadašnji Mačkin susjed kipar. Njegove skulpture-kompozicije od željeza, plastike i raznog otpadnog materijala koje su opsesivno prikazivale zastrašujuća bića nalik psima, iz nekog su se razloga veoma svidjele Mirti kad se ovaj javio na natječaj što ga je raspisala fondacija. Mačka je slučajno saznao za to i teško je reći da mu je zbog toga bilo drago, osobito zato što je smatrao da su kipareve konstrukcije duboko uznemirujuće, ali nije se miješao u Mirtin izbor. Taj će se, uostalom, pokazati opravdanim – kipar će, zahvaljujući Mirtinu angažmanu, postati velikom međunarodnom zvijezdom, naročito u Kini i Japanu, gdje će bogati kolekcionari kupovati njegova djela i po nekoliko godina unaprijed.

Osim umjetnosti i umjetnika, Mačka je potpomogao sve i svakoga, sudjelovao je u svim humanitarnim akcijama, osnivao nove i nove zaklade, opremao bolnice, škole, dječje vrtiće i skloništa za napuštene pse, a sasvim je sigurno da je oborio rekord u broju kumstava jer je točno 2 245 njegove kumčadi bilo financijski osigurano sve do završetka školovanja.

Prkoseći sebi i svijetu tako što ga je neprekidno popravljao, Mačka je zaista činio čuda, barem su tako djelovala onima koje je njegova ruka pomilovala i preko noći im učinila život ljepšim. No on se i dalje osjećao poput one iste krvožedne zvijeri, samo što je svoj ubilački nagon preusmjerio na drugo područje. Iako ni zbog čega učinjenog nije uspio osjetiti ni trunčicu onog stvarnog, malog, običnog zadovoljstva, ovdje je konačna nagrada, čini se, bila još veća. To je s gorčinom shvatio kad ga je Srećković obavijestio da je sazrjelo vrijeme da na velika vrata uđe u politiku. Cijela zemlja pjevala mu je hvalospjeve, a u medijima su ga sve glasnije spominjali kao osobu koja oko sebe može okupiti novu političku opciju koja će uvesti Hrvatsku u bolja vremena. Ljudi su se zaklinjali u njega kao u boga. Kad je o njemu bila riječ, vladala je potpuna suglasnost u mišljenju puka i ozbiljnih analitičara, svi su se slagali da se taj renesansni čovjek – koji je za domovinu podnio žrtvu odradivši rat kao snajperist, nakon toga postao uspješni pisac, čime se prestao baviti na vrhuncu uspjeha, prezrevši književnu karijeru kao poligon egoizma i taštine, da bi u samo nekoliko godina izrastao u moćnog poslovnog čovjeka koji je svoje bogatstvo odlučio uložiti u projekte za opću dobrobit, od zaklada za umjetnike i nadarenu djecu siromašnih do elektrana na vjetar i sunce koje proizvode besplatnu energiju za sve – jednostavno mora uključiti u ozbiljnu politiku. Taj tipično hrvatski stav da se svatko tko nešto vrijedi, ako vrijedi, kad-tad mora pozabaviti politikom najbolje je izrazio jedan novinar čija su uvjerenja, doduše, bila desničarska, ali je sljedećim riječima, kojima je završio svoju kolumnu, pobrao odobravanje svih, pa i krajnje ljevice: „Njegove goleme sposobnosti i nesumnjivi altruizam na djelu, njegovo gotovo dječje poštenje koje, međutim, maštovitošću pobjeđuje lukavstvo, podmuklost i zloću modernog poslovnog svijeta upravo su ono što nam je u ovom vremenu neophodno. Ako on to ne želi, moramo ga zamoliti. A ako ni tad ne bude htio, moramo ga natjerati! Bog nam ga je poslao i On će nam oprostiti budemo li ga morali prisiliti!”

Unatoč tom dirljivom vapaju i kampanji koju je Srećković uskoro pokrenuo da bi svog omiljenog učenika učinio predsjednikom države, to se ipak nije dogodilo zato što je Mačka tih dana napokon pronašao nešto što mu je vratilo osjećaj životne radosti. Iz popodnevna drijemeža, u koji se upustio nakon mnogo vremena, svladan kroničnim umorom i potpunom bezvoljnošću, trgnuli su ga povišeni glasovi iz prizemlja, gdje je njegov vozač i čuvar imao stan. Bio je to Karlo, bivši trgovac svime i svačime, čija se karijera srozala nakon posla s pljačkanjem ljudskih duša. Prvi glas pripadao je njemu. Drugi, ženski, uglavnom dubok i odrješit, povremeno je prelazio u histerični vrisak. Neko je vrijeme samo tupo sjedio, nadajući se da će larma utihnuti sama od sebe. Ali stvar je eskalirala. Kad je Mačka izišao u hodnik i pogledao preko ograde, ugledao je Karla kako šamara nekog u prizemlju.

– Što se to zbiva dolje?

– Ništa alarmantno, šefe. Samo smirujem ludu narkomanku.

– Što hoće?

– Tebe treba. Ali ne bih to…

– Dovedi je gore.

– Htio sam reći da to ne bih preporučio. Ovoj nisu sve na broju.

– Dovedi je gore – ponovi Mačka umorno, pa se vrati u stan. Odmah zatim i oni su nahrupili kroz vrata. Karlo je u naručju nosio divlju ženu koja se bijesno otimala.

– Pusti me, puštaj me, idiote! Samo mu želim nešto predat.

Mačka mu reče neka je pusti. Ovaj to učini uz negodovanje, a žena se spremno dočeka na noge, poprimivši u hipu nakostriješeno i agresivno držanje, sad usmjereno prema Mački. Duga i neuredna kosa padala joj je preko lica i kroz slijepljene rezance sijevale su tek bijesne oči, jedva da se išta drugo vidjelo, ali Mačku svejedno nešto presiječe jer shvati da tu spodobu poznaje. Ali preobrazba je bila jeziva. Bila je to boginja koja je pala. Osim što je očito bila navučena na heroin ili neko slično sranje, govorila je kao da psuje, kao da je svaka riječ psovka. Mačka ju je gledao zaprepašteno, jedva vjerujući onome što vidi.

– Pa dobro, je li moguće da si to ti, Aneta?! – upita napokon.

– Evo ti ga, g ade! To si htio, zar ne? Uzmi, prokletniče! – vrisne ona, trgajući mu ruku u koju utisne nekakav smotuljak, nekakvu krvavu i prljavu krpu. – Ali ćeš platit! Nemoj mislit da ćeš ga dobit besplatno! Deset tisuća eura ćeš platit! I to odmah! Plati odmah! Šta je, šta si se stiso, zar ti ne voliš plaćat?! Pratim ja tebe, znam ja sve tvoje prijevare.

Aneta se razmahala i poskakivala prijeteći, pa ju je Karlo opet uhvatio s leđa. Ne skidajući pogled s nje, Mačka je odmjeravao onaj smotuljak na dlanu, znajući da to ne može biti ništa dobro. Aneta se stala zlurado smijati. Praćen tim smijehom, otišao je do Zagorkina stola, stavio na njega smotuljak i odmotao ga s nekom mješavinom zebnje i gađenja.

Stvar je bila oblikom i veličinom poput malog prsta, čudno bijela, osim na mjestima gdje je bila umrljana krvlju. Na debljem dijelu bila je odsječena nečim tupim, kraj je bio iskrzan i s njega su visjeli končići kože i mesa. Očito je dohvatila prvo što joj je došlo pod ruku i odrezala ga.

– Šta si to učinila, Aneta… – promuca Mačka, sleđen od užasa.

– Pa zar nisi htio moj repić? Evo ti ga sad, dajem ti ga. Ali hoću da ga platiš. Ti sve plaćaš. Ali nemoj mislit da ćeš time nešto poravnat, nema novca kojim možeš platit za zlo koje si nam nanio, nema, čuješ li?

– Slušaj me, slušaj me! Tebi nije dobro, dođi ovamo, lezi…

– Bit ću ja dobro, samo ti meni plati!

– Naravno da ću ti platit, nemoj se zbog toga brinut, molim te.

– Odmah plati!

– Evo, odmah. Karlo, donesi ovamo deset tisuća.

Kad se Karlo vratio s novcem, ona mu ga doslovce istrgne iz ruke. Ali kad ga je spremila na sigurno, negdje u njedra, one agresivnosti odjednom nestade, kao da je potrošila dozu. Stajala je pognute glave, jadna, izgubljena. Mačka napravi korak i zagrli je. Ispod neuredne grive otkidali su se komadići jecaja.

– Aneta, draga, pa što ti se to dogodilo? – upita Mačka.

Ali tad je opet podivljala, odgurnuvši ga od sebe.

– A ti kao ne znaš, prokletniče! Svemu si ti kriv!

– Ali kako?!

– Ostavio si sliku na „Urbati”, gade! A obećao si da ćeš je poslati daleko, gdje nam ne može nauditi… A ti si je skrio, namjerno si je skrio, prokletniče! Onog dana kad ju je pronašao, Antonio je isplovio na Urbati. Govorio je da će otploviti do Krima, pričao je o Kolhidi i Zlatnom runu, ali sliku nije ni spomenuo. Nije vjerovao u njezinu moć, kao što nije vjerovao ni u to da u tebi ima toliko mržnje. Ali ja sam znala jer sam te poznavala iznutra, zavirila sam u tu tvoju smrdljivu vreću koju nosaš naokolo umjesto duše, gade!

– Ali što se dogodilo, Aneta?

– Što se dogodilo?! Ubio si ga, eto što se dogodilo! Potonuo je istog dana zajedno s „Urbatom”! I s tom slikom! – vrisne ona pljunuvši na njega, pa pojuri prema vratima.

– Zaustavi je! – vikne Mačka Karlu.

Ovaj teško odapne desnicom i pogodi je točno u bradu, odbacivši jadnu djevojku dobra dva metra unatrag. Srećom, sletjela je na kauč.

– Idiote! Pa nisam rekao da je nokautiraš!

Karlo slegne ramenima i podigne šaku.

– Sama poletjela, šefe.

– Moramo je odvest u bolnicu.

– Ma nisam ja nju tako jako, doće ona brzo sebi.

– Slušaj, Karlo! Idi dolje i čekaj me u autu – reče Mačka i isprati ga van. Ponesen iznenadnim porivom, dvaput zaključa vrata i vrati se u sobu gdje je ležala Aneta. Luđak ju je dobro uspavao, ali on sad kao da nije bio nezadovoljan zbog toga.

– Moram to vidjet! – reče glasno, razveže Anetine hlače, okrene je na bok i povuče ih dolje zajedno s gaćicama. – Uuuhhh, ne, jebemti! – izleti iz njega dok je okretao pogled od nimalo ugodna prizora. Tamo gdje se prije nalazio predmet njegove opsesije sad je bila rana malo veća od kovanice od pet kuna, nepravilnog okruglastog oblika, duboka možda dva centimetra. Nije ona odrezala repić. Ona ga je iskopala iz sebe, kao kad se iščupa stablo zajedno s korijenjem, i to malo prije nego što je banula u stan. Iz rane je još curila krv, a na njezinu dnu bjelasala se šiljata koščica, kao odlomljena. Ali nisu samo ta rana i brutalnost kojom je operacija izvedena zaprepastili Mačku. Ta nekoć savršena ženska guza, kojoj je repić bio najljepšim ukrasom, ali bi bez nje bio kao kruna bez kraljice, sad je bila prljava guzica, umrljana krvlju i crno-smeđom prljavštinom koja bi se ponegdje ljuštila zajedno s kožom ako se zagrebe noktom. Nekoliko velikih prišteva, bijelih i nabreklih, oko kojih je koža bila tvrda i crvena, prijetilo je da će svakog trena eksplodirati. Najgori od svega je bio smrad, grozna mješavina urina, fekalija, lijekova i kiselkastog vonja znoja. Ali onaj iz pičke bio je još odvratniji, gotovo smrtonosan.

Vidjevši sve to, Mačka nije bio zgađen, bio je istinski potresen. Plač je provalio iz njega, prvi put otkako je ono plakao nakon što je pojeo Rokija Raketu. No onda se u njemu javio prkos. Rokija nije mogao povratiti i nanovo oživjeti, ali s Anetom se još uvijek nešto može napraviti. U njemu možda više nema one zaljubljenosti i očaranosti njome, ali on ne može dopustiti da takva kombinacija dara i ljepote na ovakav način propadne.

Otišao je do kupaonice i vratio se s posudom tople vode, u koju je stavio nešto morske soli, eterično ulje lavande, spužvu i ručnik. Zatim donese kutiju prve pomoći. Alkoholom opere ranu i dio oko nje, stavi na nju tufer i gazu, pa ih učvrsti dvjema ljepljivim vrpcama. Dok je to radio, u glavi mu se rađala radikalna ideja. Ako je dotad namjeravao odvesti Anetu na hitnu da joj saniraju ranu, zatim pronaći najboljeg liječnika koji će je skinuti s heroina ili s kojeg već to sranja na koje se navukla, a onda je smjestiti u neku od onih komuna koje vode svećenici i časne sestre, gdje sade rajčicu i pronalaze boga u radu i u aktivnosti, sad mu to više nije padalo na pamet. Neće on nju izdati i predati u neke strane ruke. Nitko je više neće pipnuti. Nikakav jebeni doktor neće joj kopati po glavi, nikakve zakukuljene časne sestre neće s njom prevrtati krunice.

– Djevojčice moja draga, odsad će se za tebe brinut Kristijan Mačić Mačka – reče i sasvim svuče Anetu. – Bit ćeš ti meni opet ona stara! I još bolja! Bit ćeš jebena boginja! Zbog tebe će svijet postati dolina muških suza!

Namočio je spužvu i počeo joj polako i nježno prati guzove. Ali nježnost tu nije imala što tražiti. Bila je beskorisna kao i spužva za kupanje. „Bez alata nema zanata!”, zaključi on nimalo obeshrabren, odjuri do kuhinje i vrati se s ganc novom spužvom za pranje posuđa. Oboružan njome, žestoko prione poslu. Njezina hrapavija, tamnozelena površina odmah se pokaže idealnim oruđem za vraćanje nekadašnjeg sjaja Anetinoj guzi. Morao je, međutim, opet prekinuti posao jer se ona promeškoljila kao da je nešto ometa u snu. Ovaj put se zaputi u sobu, gdje je držao sve i svašta, od babine škrinje, laptopa što ga je kupio za pisanje romana do sitne nautičke opreme, pa se vrati noseći klupko konopca. Zatim joj jače raširi noge i sveže ih njime, provuče ga ispod kauča, a onda to isto napravi s rukama. Sad je bio siguran. Jer tko zna kako bi reagirala kad se probudi i shvati da ju je skinuo? Sigurno ne bi pomislila da je to učinio zato što se želi pobrinuti za nju. A kasnije će joj objasniti. Sve. I o slici. Nije to učinio namjerno. Ma dobro, zapravo je, ali bilo je to u afektu, bio je bijesan i na nju i na Antonia, bio je ljubomoran. Volio ju je, pa valjda može to shvatiti! Poslije se zbog toga kajao, ali, iskreno rečeno, nije zaista vjerovao da od toga može biti neke stvarne štete. Danas shvaća koliko je pogriješio. Danas mu je žao. Danas on shvaća mnoge stvari koje prije nije. Zato će joj se odužiti, ispravit će sve loše što je napravio. Pomoći će joj da se oporavi, pomoći će joj u svakom smislu, ona možda to ne zna, ali on je osnivač mnogih fondacija koje potpomažu i promoviraju umjetnike i može joj puno pomoći. I ništa neće tražiti zauzvrat. Ne moraju se oni kasnije nikada više vidjeti, samo neka se ona oporavi. Prije toga je ne može pustiti od sebe. Neka ga slobodno mrzi, to je i zaslužio, ali je neće pustiti. Jer ne može. Bit će njezin njegovatelj, njezina njegovateljica i sestra, nježna, odana, uvijek na usluzi.

Kad joj je oprao guzicu, bio je prilično zadovoljan učinjenim, premda ne i onim što se sad moglo vidjeti. Iako se Anetina guza počela naslućivati, mjestimice je koža bila nagrižena, a oni gadni prištevi još su se više isticali. Mačka dođe u iskušenje da ih pritisne prstima, ali ipak odustane, odlučivši najprije liječnika pitati za savjet. Nije želio da njegovom krivnjom ostanu krateri na budućem savršenom dupencetu.

– Ostavit ćemo to za kasnije. Nego, slušaj, sad ću ti oprat… vaginu! – reče Mačka, izgovarajući ovu riječ s nesigurnošću i čuđenjem, kao da izgovara neku riječ iz svahilija, čije značenje ne zna, ali ga sklop fonema fascinira iako nikako ne može reći da mu se sviđa. Zvao je on tu milu rupu desecima izraza, kao što si je laskao da razlikuje sijaset njezinih mirisa i smradova, zvao ju je pičkom, picom, pizdom i pizdurinom, pičkicom i pičićem, zlatkom, zlaticom, mindžom, dlakavicom, kosmatušom i morskim paukom, macom, jelicom i šteficom, snašom i šinjorinom, najboljom prijateljicom, lajavicom i mesožderkom, cvijetom, nesrećom, neuništivom i nepoderivom, svakako ju je, dakle, zvao, ovisno o njezinoj vlasnici i o svojem raspoloženju, ali nikad, baš nikad nije ju zvao vaginom. Tad mu padne na pamet da bi onaj smrad što se osjetio iz nje mogao biti baš vaginin pravi miris. – Idem po drugu vodu, odmah se vraćam. A onda ću ti saprat vaginu! Jerbo, carra mia, moramo vratiti natrag tvoju slatkicu zlatkicu! – doda i pričeka malo, s onom posudom u ruci, kao da čeka reakciju od nokautirane Anete. Zatim na prstima odšeće u kupaonicu. Tu ga presiječe zvuk mobitela.

– Di si, šefe? Je l’ se ide il’ šta?

– A, ti si! Slušaj, promjena plana. Otići ćeš tu do klinike i dovući ovamo najboljeg kirurga. Neka ponese sve što treba da namjesti koščicu i sašije ranu. I dovedi ga što prije!

Prekinuo je razgovor i pošao provjeriti je li voda dovoljno dobra, kad ga uznemiri novi zvuk. Bio je to urlik sasvim lude žene.

– Šta si mi to učinio, gade, prokletniče?!

Bio je to strašan glas, koji bi možda mogao srušiti zidove lošije građene od ovih, ali ipak nije mogao razvezati konopce kojima je bila svezana. Dobro se on u tome istrenirao u ratu.

– A što misliš da sam učinio? – upita Mačka kad se vratio do nje. Kažiprstom je pravio krugove po vodi. Počelo ga sve to baš zabavljati.

– Zašto si me skinuo? Jesi me jebo? Ne mogu vjerovat, jebo si me dok sam bila u nesvijesti! Kakav si ti samo gad!

Mačka je podraga po kosi, izazvavši novu divlju reakciju. Odmahivala je glavom neko vrijeme, kao da sa sebe želi otresti nevidljivu paučinu njegova dodira. On pričeka da se potpuno smiri, pa reče mirno i sa smiješkom:

– Oprosti, dušo, ali ti trenutno ne izgledaš kao netko kome bih ja učinio takvo što. Zapravo, ne mogu se sjetiti ikoga tako očajnog tko bi to želio. Osim možda one bagre s kojom si se dosad vucarala i koja te dovela u ovakvo stanje. Ali ne brini se. Slušaj, Aneta…

– Ti si pauk. Ti si najobičniji pauk.

– U pravu si. Ja sam pauk.

– Pleteš svoje prljave mreže i misliš da si netko. Pomažeš ljudima!? Ha! Prije bih da mi crna udovica pomogne nego ti.

– Pa zar nije i ona pauk?

– Ti si još gori od crne udovice! Šta to radiš?!

– Samo se ti opusti. Oprat ću ti vaginu.

– Op…?! Da si odmah prestao! Jesi li me čuo?

Ali Mačka je bio nepokolebljiv i odlučan da stvar izvede do kraja. Izvadivši novu spužvu iz paketića, bacio se na realizaciju svog projekta vraćanja slatkice zlatkice, ribajući žestoko, nemilice skidajući slojeve prljavštine i smrada. A za sve to vrijeme ona je naizmjence urlala, režala i zapomagala, psovala i molila da prestane, pa je sve to nalikovalo na egzorcistički obred bez križeva i molitve. Završivši s pranjem, Mačka je još namaže nekim kremama, i guzu i slatkicu i osjetljivi dio između bedara. Čini se da joj je to godilo jer je tad sasvim utihnula. Ne zadugo. Na vratima se čulo zvono, što je nju navelo da se ponovno oglasi.

– Šta si pozvo ekipu da me i oni tuku i jebavaju? Gade! Sroljo! Pauče!

– Nitko te neće tući. A ni ovo drugo. Uostalom, mogla bi malo pripazit na jezik. Stigao ti je doktor – reče Mačka, prekrivajući plahtom Anetinu golotinju. Zatim ode otvoriti vrata.

– Kakav jebeni doktor? Tebi treba doktor! Za glavu! Pauče!

Karlo se vratio s krupnom zvjerkom. Doveo je profesora Labaša, šefa kirurškog odjela. Mačka i on bili su poznanici sa Srećkovićevih duhovnih vježbi. Osim toga, u više je navrata donirao skupu opremu upravo njegovu odjelu. Ali Karlo ga je svejedno držao ispod ruke kao da se boji da će mu ovaj pobjeći.

– Baš lijepo od vas što ste pristali doći, profesore.

– Pa, istina je da mi baš i nije običaj dolaziti u ovakve posjete. No, kako se radi o vama i o slučaju koji zahtijeva naročitu diskreciju, kako mi je uvjerljivo objasnio vaš suradnik – reče doktor značajno pogledavši Karlovu ruku, koju ovaj napokon ukloni na Mačkin mig – ipak je to najmanje što sam mogao učiniti nakon svega što ste vi učinili za nas.

– Da, vidite, stvar je zaista delikatna. Riječ je o mojoj dobroj prijateljici, koju, doduše, dugo nisam vidio. Moram vas unaprijed upozoriti na njezino moguće agresivno ponašanje. Zato sam je morao vezati. I molit ću vas da postupate isključivo prema mojim uputama, ako se one ne protive medicinskoj struci, ne osvrćući se na njezine prosvjede. Ona je, naime, teška ovisnica.

– A u čemu je priroda ozljede? – upita profesor.

– Eh! Aneta si je odsjekla, ne znam kako da vam to uopće kažem, ona si je bukvalno iščupala…

– Prst?

– Ma ne, profesore, ne prst! U pitanju je, ma u pitanju je repić! Eto, rekao sam – izvali Mačka, odahnuvši. Profesor, međutim, nije izgledao iznenađen Mačkinim odgovorom.

– U svakom slučaju, najbolje da to sam pogledam. U međuvremenu, vaš suradnik može skoknuti po ostatak mog pribora. Gdje se ovdje mogu oprati ruke?

– Tamo vam je kupaonica.

Mačka pričeka da se ovaj vrati, pa zajedno uđu u sobu. Na njegovo veliko iznenađenje, Aneta je ležala sasvim mirno, ne dajući ni glasa od sebe. Oči su joj bile širom otvorene, ali uopće nije pokazivala da primjećuje njihovu prisutnost.

– Ne čini se agresivnom – reče tiho profesor, navlačeći na ruke tanke gumene rukavice. – Pretpostavljam, ako je riječ o repuljku, da se rana nalazi ovdje…

Mačka kimne glavom i povuče plahtu prema dolje. Zatim se skloni u stranu, napravivši mjesta profesoru. A ovaj svojim finim, delikatnim prstima (iako ne tako delikatnim kao što su njegovi, pomisli sa zadovoljstvom Mačka, koji je svojedobno, zahvaljujući upravo tim prstima, nekoj frizerki mjesecima prodavao priču kako je on uspješni neurokirurg) grubo strgne tufer s flasterom. Barem je to Mački izgledalo grubo; Aneta se nije ni pomaknula.

– Ovo… Ovo je, moram to reći, strašno zanimljivo, gospodine Mačka!

– Potpuno se slažem s vama, profesore! Eh, a da ste ga tek vidjeli dok je tu stajao! Kao dijamant u kruni, kao kruna na kraljici, nešto divno, nešto savršeno! Zato bih ja htio, profesore, zato bih ja žarko želio…

– Evo i mene!

Mačka, prekinut u pola rečenice, ljutito pogleda u Karla, s porivom da ga ispsuje zato što tako bezobrazno upada i prekida gospodara, ali ga odobrovolji nešto u njegovoj gotovo smiješnoj užurbanosti. On odloži medicinski pribor na stolić pokraj kreveta i zaneseno se zagleda u Anetinu stražnjicu. Mački bi drago što je njegov trud urodio plodom. Jedan mužjak već je fasciniran Anetom, koja je do prije pola sata bila olupina od žene.

– Onda, hoće li se što moći, gospodine doktore? – upita Karlo.

– Ne znam na što mislite – reče ovaj upitno podignuvši pogled.

– Pa, mislim, hoće li se moći prišit natrag? Njezin… repić?

– Ha! – ote se Mački od radosnog iznenađenja, koje nije mogao kontrolirati, jer je upravo to on želio reći doktoru prije nego što je Karlo ušao, ali mu nikako nije htjelo preko usana. Doktor ne odgovori na pitanje, nego se okrene Mački i upita:

– Da, zbilja, a gdje je repuljak?

Izgovorio je to naizgled ravnodušno, kao da pita što ima novo s melioracijom Bocvane, ali Mačku nije mogao zavarati. Znao je da izgara od želje da vidi repić. Pa reče Karlu da ga donese. A ovaj poput luđaka odjuri u kuhinju.

– Pa kamo ćeš, repić je tamo na stolu!

– Nije, šefe! – odvrati ovaj i nastavi svojim putem. Još brže se vrati, noseći prozirnu vrećicu u kojoj je propisno bio pohranjen Anetin repić. – Kad sam skopčo o čem se radi, šefe, ja sam njega odma u led. Kad je Stipa Ivi Škramića motorkom ruku odsjeko, baba Manda je nju odma u led i doktor je poslije prišio, a Iva je ima dandanas, ko da sa njeg nije ni silazila!

– Dobro ste učinili, možda se nešto bude moglo napravit – reče profesor preuzimajući vrećicu s repićem.

Promatrajući njih dvojicu, Mačka shvati da bi odmah mogao osnovati klub obožavatelja Anetina repića. Karlo se počeo krajnje čudno ponašati. Bio je on tip koji se nije oduševljavao ni sa čime i koji nije znao za nijanse i finese, volio je činjenice i jasne stvari, računice i rezultate, već ga je neodlučeni rezultat u nogometu dovodio do ludila jer ga nije mogao pojmiti – za njega se moglo samo dobiti ili izgubiti. A sad se tu potpuno usplahirio i nije bilo nikakve sumnje zbog čega. A tek profesor!? Ako je i došao zbog nekog osjećaja dužnosti prema Mački, nije ozbiljno mislio izvoditi tu nekakvu operaciju, cijelu tu opremu ponio je samo zbog dojma. Namjeravao je sanirati ranu i autoritativno zahtijevati da se pacijentica prebaci u bolnicu, ako za tim bude potrebe. Sad, međutim, nije htio nikamo. Izvadio je repić iz vrećice i gotovo ga milovao svojim finim prstima u tankim rukavicama, osjećajući nevjerojatno uzbuđenje. Zatim pogleda u onu ranu i više od svega poželi ga vratiti na njegovo mjesto. Odmah, ovdje, bez odlaganja, kao da će negdje drugdje repić nepovratno nestati, rasplinuti se kao da je satkan od snova. I vratio ga je. Prišio ga je. A Mačka i Karlo samo su napeto promatrali. Ali bilo im je kao da oni šivaju.