Roki Raketa | Zoran Malkoč
28
Čim je stupio na „Urbatu”, Mačka je počeo presti od zadovoljstva. Sve stanove i kuće u kojima je živio, računajući i onu u kojoj je odrastao, smatrao je samo privremenim boravištima, u kojima se uvijek osjećao kao gost i prolaznik, ali za ovu tijesnu kabinu, punu tuđe prošlosti koja se na čudan način prožimala s njegovom sadašnjošću, odmah je poželio da mu bude domom i bio je zahvalan Antoniu što mu je dopustio da se tu smjesti.
– Ovo je naš atelje i ne želimo odavde nikad otići, zar ne, prijatelju? Pa što ako je Lucić već bio ovdje? Za razliku od njega, mi ćemo se ovom brodu odužiti na pravi način, onako kako on nikad ne bi mogao. Napisat ćemo divnu, ludu knjigu. A ti, bivši prijatelju, ti si prošlost! – reče Mačka stavši pred Lucijanov portret – Pluskvamperfekt!
Uzeo je sliku u ruke i neko je vrijeme promatrao sa zdravom mržnjom, jedva se suzdržavajući da je ne rastrga. Tad je sasvim mirno vrati na mjesto, čak brižno poravna, ali tako da bude okrenuta prema zidu. Onda iz terenca donese Anetinu sliku što ju je kupio u Splitu i objesi je kraj ove. Mačka se u životu nikad nije kućio, stanovi su mu i na početku i na kraju bili onakvi kakve ih je zatekao, nije osjećao potrebu da u njih unese išta svoje, u svakom slučaju ništa što ne bi moglo stati u torbu, čitav svoj svijet nosio je u sebi i sa sobom, ali kad je donio Anetinu sliku u kabinu i objesio je na zid, pomisli da je to baš to, neka vrsta kućenja, a na licu je imao izraz seoske mlade koja prvi put ulazi u svoju novu kuhinju.
– Tako! Sad imamo ljepši pogled. Daleko ljepši.
Zavalio se u krevet, s Antoniovom pletenkom u ruci. Roki je ležao pokraj njega i obojica su gledali u sliku. Od Rokija se začu jedva čujno režanje. I Mačka osjeti nagli nalet nezadovoljstva.
– I tebi je muka od ovoga, jel’? Sve mi se čini da su i ovi prokleti rakovi Lucićevo maslo. Ma, tko bi rekao da je on takav perverzni demon!? Vidi što joj radi! Ne, ja to ne mogu gledat! Pa okrene i tu sliku prema zidu.
– Ipak smo mi pisci. Možemo zamisliti daleko ljepše slike.
Roki spusti glavu na šape i zagleda se u prazni okvir slike. Mački se činilo da se smiješi i da je zaista uspio ugledati nešto prelijepo. Pa se i on zagleda. Ali ubrzo shvati da se osjeća još gore. Roki je možda uistinu nešto i vidio, ali on nije vidio ništa, osim što je živo pamtio sliku i nadopunjavao je raznim strahotama. Činilo mu se da slika, nevidljiva njegovu oku, nastavlja živjeti svoj život i da se u njoj zbiva nešto još gore. Zato ju je ponovno okrenuo na pravu stranu. I koliko god da mu je bilo teško gledati ranjenu, invalidnu Anetu, bilo mu je lakše nego kad je nije imao na oku. Učinivši pokret kao da je želi pomilovati po kosi, reče:
– Spasit ćemo mi tebe. Ne okrećemo mi leđa opasnosti, ne pravimo se kao da je nema. Nismo mi miševi, jebote! Je l’ tako?!
Roki gromoglasno zalaje. Činilo se da se slaže.
– Pa da! A sutra ćemo Antoniu pokazat kako se lovi riba – reče zijevajući. Tad se sjeti Rokijeva ponašanja u čamcu kad nije šapom mrdnuo dok mu je gazda bio u opasnosti i htjede ga pozvati na odgovornost, ali mu onda padne na pamet da je stvar ispala baš kako treba i da se zapravo i nije trebao ponašati drukčije. Zaključivši da u njemu ima neke nedokučive mudrosti, Mačka zadovoljno ode na spavanje.
Probudivši se bez Rokijeve pomoći, bio je na nogama već u praskozorje, odlučan da savskom Mobyju Dicku dođe glave i tako još više učvrsti vezu s Antoniom, što će mu, kako je računao, širom otvoriti vrata do Anete. Roki Raketa nije se mogao načuditi gazdinu izgledu. Od odjeće ovaj je na sebi imao samo narančaste kupaće gaćice i mornarsku majicu bez rukava, ali je oskudicu u tome nadoknađivao oružjem i opremom. Oko svake noge bio mu je pričvršćen veliki nazubljeni nož, na ruci ronilački sat, oko pasa je imao remen sa svjetiljkom, nepromočivom torbicom, sajlom i rezervnim harpunom. Nova podvodna puška bila mu je na leđima, pričvršćena remenom koji je išao preko prsa. Maska, peraje i boca s kisikom stajali su u pripravnosti na stolu, ali je i njih povremeno uzimao u ruke, sve češće i nervoznije kako je vrijeme odmicalo.
Prošlo je pet, šest sati. Antonio nije dolazio.
– Je l’ to zora? Je l’ to njemu zora!? A? Ma slušaj, Roki, ko da on nama treba! Idemo mi sami. Sedam je sati, krajnje je vrijeme! – reče Mačka pogledavši na sat pa energično prijeđe livadu i uspne se na nasip, gdje je bio parkiran terenac. Tu radosno potapša gumenjak, skine ga s krova i dovuče ga do rijeke. Nakon što je montirao pentu, na pješčanoj obali, točno ispred Antoniova čamca, ureže nožem u pijesak: OTIŠAO PO SOMA. SAM!
I odveze se ravno u somov brlog.
Šest sati kasnije, u rano popodne, vraćao se prilično razočaran. Privezana za gumenjak, iza njega se vukla mrtva grdosija, duga gotovo kao sam čamac. Što se toga tiče, trebao je biti zadovoljan i tjerao je sebe da bude, ali mu je slabo išlo. Ulovio je soma, Antoniovu beštiju, što ovome nije uspijevalo tko zna koliko godina. Sam, bez ičije pomoći i bez imalo iskustva u riječnom ribolovu. Doduše, nije on ni lovio udicom. Ni mrežom. Čak ni svojom podvodnom puškom. Ne, sredio ga je nožem, zaklao ga je kao prasca, iako, ako ćemo pravo, bio je taj prasac više nalik na golemu krmaču.
Nakon što je došao do mjesta koje mu je jučer pokazao Antonio, Mačka se bacio u vodu i napravio nekoliko krugova dvadesetak metara od obale. Tu je, međutim, njegov lovački instinkt, za koji nije sumnjao da ga ima, ostao tup i nijem, pa se odmah uputio do same obale, gdje je dno rijeke naglo poniralo, a voda se širila pod stabla, tvoreći tunele duge po nekoliko metara. Počeo se zavlačiti u njih i istraživati ih jednog po jednog.
Bio je siguran da je tu, gotovo ga je mogao namirisati. Samo je pitanje trenutka kad će mu smjestiti harpun u glavu. Ništa ga neće omesti u toj nakani. Ni zmije koje mu prelaze preko ruku, ni vodeni štakori, kojih je u tim tunelima toliko mnoštvo da je nemoguće izbjeći pokoji ugriz. Mačka gleda kako se njegova krv spaja s rijekom i misli kako je to dobro. Ta slatka krv je dobrodošla žrtva, ona će privući soma, natjerati ga da mu izađe na nišan.
Prolaze sati. Mačka je sve umorniji. Istražio je sve tunele, zavirio u svaku štakorsku rupu, nema stabla pod čije se korijenje nije zavukao. Od soma ni traga.
Na trenutak se zaustavio da razmisli. Možda taj som uopće ne postoji? Možda ga je Antonio jučer izmislio samo zato da ga namami u vodu? Razmišljajući o tome, uhvatio se za neki panj da ga ne odnese struja rijeke. Ali bio je previše sklizak, pa je čvrsto zgrabio dugu tanku granu koja je rasla iz njega. Tad je panj otvorio oko.
Bio je napola okrenut od njega i vidio ga je samo krajičkom oka, ali nije bilo sumnje da to jeste oko, kao i da ono za što se još uvijek drži uopće nije panj nego ružna glava golema soma, kamuflirana travama i granjem. Prošao je kraj njega barem desetak puta i nije ga spazio. Nije znao ništa o somovima, treba li ih se uopće bojati, no osjeti kako ga preplavljuje strah. Njegova puška, prebačena preko leđa, sad je bila potpuno beskorisna, trebao bi napraviti barem tri radnje da je stavi u funkciju, a u sebi nije nalazio dovoljno prisebnosti da to izvede pred sominom koja ga je svaki tren mogla ščepati. Zato se samo prepustio strahu. I on ga je izbavio. Strah je bio taj koji je ščepao nožinu iz futrole i zario je ravno u to prijeteće oko.
Istog trena pred njim se razjape goleme ralje. Prestravivši se po drugi put, Mačka stane bjesomučno ubadati. Odozgo, odozdo, s obje strane, objema rukama i s oba noža.
Prestao je tek kad više nije mogao micati rukama. Ni ribetina se nije micala. Zapravo, mislio je kasnije, kad se dovukao do gumenjaka, nije se ona ni prije micala. Dok mu je Roki lizao tragove krvi s lica, Mačka je polako, vrlo polako postajao svjestan da je, doduše, izvršio ono što je naumio, ali i toga da to baš i nije bio neki pothvat. Prije svega, bio je pošten prema sebi, usrao se kao pičkica. Iskasapio je soma koji je mirno ležao u svojoj tijesnoj rupi, ne učinivši nijedan jedini pokret, ako pod pokretom ne računa to što je otvorio oko i razjapio čeljust. Razjapio čeljust! Kao da on ne bi razjapio usta da mu netko zabije nožinu u oko! Razjapio bi ih do leđa!
Još kasnije, kad ga je uz pomoć sajle i pente izvukao na površinu, Mačka je lijepo mogao vidjeti što je zapravo ubio. Bio je to stvarno golem som, nije imao pojma da takvi uopće postoje, pravo čudovište. Samo prestar. Prethistorijski savski Metuzalem. Da ga Mačka nije priklao, vjerojatno bi uginuo istog dana, možda istog sata. To ga je zapravo najviše mučilo. Nije tu bilo prave opasnosti.
Kiselo raspoloženje još mu više pogorša kiša, koja se sve više spuštala. Postalo je hladno. Stvar u gaćama smanjila se do neslućenih razmjera. Mačka pogleda u svoje poluprazne narančaste gaćice i tad ga svlada potpuna malodušnost.
– Ubio sam djeda soma, starca na umoru! I još sam se pritom usro ko pičkica! A on jedva dočeko da dođe neka budala i oslobodi ga muka. Nije imao snage ni da izađe iz one svoje tijesne rupe. Beštija! Kakva beštija, moj Antonio!
Sve ga to toliko razbjesni da pojača gas do maksimuma i stane juriti Savom gore-dolje, vukući za sobom mrtvu ribetinu kao što je Ahilej mrcvario Hektora ganjajući dvokolicu oko zidina Troje. Baš se toga sjetio i dođe mu da gorko zaplače. Ipak se tu radi o metafizičkom poštenju.
Na obali, blizu „Urbate”, stajali su neki ljudi, njih pet-šest, i promatrali njegovu divlju jurnjavu. Publika. Mačka među njima prepozna gazdu birtije i Brankića pa se odjednom uspravi u čamcu, napravi još jedan krug i usmjeri pramac prema njima. E pa što! Prastar ili ne, na umoru ili ne, ipak je to grmalj od soma. S duplo manjima fotografiraju se debeljuškasti ribiči i još o tome pripovijedaju godinama.
– Najveći som ikad ulovljen u Davoru! – presudi Brankić kad su ljudi izvukli ribetinu na pješčanu obalu, uputivši Mački pogled pun poštovanja. Tako su ga gledali i svi ostali i on shvati da je ona tanana veza između njih, sinoć prekinuta, ponovno uspostavljena. S nasipa se spuštalo još ljudi, kao da ih doziva neki telepatski signal. Dolaze vidjeti golemu ribu i kralja ribara koji ju je ulovio, boreći se s njom na život i smrt u njezinu elementu, naoružan samo nožem. Nije prošlo dugo, a Mačka je, ne bez čuđenja, shvatio kako im uzbuđeno pripovijeda kako se ta epska borba odvijala. Tad teatralno zastane u pola rečenice i ode do gumenjaka, gdje se okrijepi vinom iz Antoniove pletenke pa reče sam sebi:
– Da! Ipak ja živim od priča. Preuređujem stvarnost, dajem joj smisao.
Sasvim dirnut, Mačka baci dug pogled na rijeku čijeg je kralja svrgnuo. Na tom dijelu izgledala je zaista moćno. Kiša je stala i ponovno se javilo sunce. Pomilovan njegovom svjetlošću, vrati se svojoj publici i nastavi s pričom.
Dok je Mačka pripovijedao, ljudi su, pod Brankićevim nadzorom, napravili neku vrstu čengela i sad su pomoću njih podizali grdosiju visoko u zrak. Pijući vino, Mačka je sa sve većim ponosom pogledavao u dva i pol metra prastarog okrvavljenog mesa, koje mu je sad djelovalo sasvim drukčije, snažno i živo, na tim čengelama, kao na pozornici, postavljenim uza sam rub rijeke, na dijelu obale koja se strmo uzdizala više od četiri metra od površine vode tvoreći neku vrstu rta, pa se činilo da će ribetina svaki čas pljusnuti natrag u rijeku. Odjednom, konstrukcija zaškripi pod težinom ribe, a Mačka se uplaši da će ostati bez trofeja.
– A da se to neće raspast? Nekako mi djeluje krhko. Nisi li to stavio previše blizu kraja, sine Brankić?
Brankić ne odgovori, samo mu uputi pogled pun uvrijeđena čuđenja.
– Mora tako, sine Mačka! – umiješa se mladi gazda – Mora tako visit nad vodom, da ga posljednji put umije rijeka i isplahnu riječni vjetrovi. I ne brini ništa, odavde do Dunava nema ti boljeg majstora od Brankića. On ti je arhitekt za čengele! A ovog ti je soma šteta ne preparirat. Ako hoćeš, poslat ću ti čovjeka sutra ujutro. Stvarno, teško je povjerovat da je ovako nešto ulovio netko ko nikad prije nije išo na soma.
– Šta ćeš, kad me ide! Može, pošalji čovjeka. Preparirat ću ga i pokloniti prijatelju. Antoniu Condalozziju! Vidiš, sine, čini se da sam ga ipak pronašao.
– A zašto opet o tome, sine Mačka? Ti misliš da si našao, a ja ti kažem da nemam pojma o čemu govoriš. Teško ćemo se oko toga razumjet iako smo dobri.
– Kako ti kažeš, sine! Onda, nema ljutnje, a? Jesi za čašu vina?
U tom trenu onaj konobar od sinoć dotrči s nasipa i nešto šapne mladom gazdi na uho.
– Drugi put, sine Mačka! Posao zove – reče gazda i krene natrag u selo puteljkom koji je išao kroz grmlje što je raslo uz rijeku. Mala kolona pođe za njim i također se izgubi u grmlju, a Mačka, baš kao jučer, ponovno ostane sam s Rokijem. No danas se tome nije čudio, niti je bio ljutit.
– Ne, danas nismo ljuti, danas imamo soma! Vidiš, mi smo ga, doduše, ulovili, ali ovi dobri i čudnovati ljudi su nam od njega napravili spomenik. Sad je naš som nešto sasvim drugo nego što je bio, daleko je on od one stare, mrtve ribe. Idemo fino sjest na „Urbatu”, pijuckat ćemo vino i diviti mu se. Odande je sigurno ljepši pogled.
Nije se prevario. S „Urbate”, koja se nalazila na nižem i uvučenijem dijelu obale, pogled na soma bio je veličanstven, izgledao je kao da leti. Pio je vino i gledao ga, razmišljajući o raljama velikih riba, riječnim duhovima i virovima koje je izbjegao. Onda je zamišljao izraz Antoniova lica kad ugleda obješenu sominu. Otvorit će napokon one svoje oči, razrogačit će ih kao nikad u životu i više ih neće zatvarati. I reći će Aneti:
– Evo ga, to je on, moj Mačka! Uz njega sam ponovno počeo živjeti…
Brankićeve čengele gadno zaškripe. Roki Raketa podigne glavu i nekako nježno zacvili, sav zadrhtavši od neke slatke muke. Onda skoči kao da ga je nešto ubolo i, sasvim neočekivano, odjuri na suprotnu stranu, prema nasipu. Mačka jedva da je stigao ispratiti njegovu jurnjavu, kad čengele još jednom zaškripe. Sljedeći tren konstrukcija se raspala i pljusnula u vodu, zajedno sa somom.
Mačka je nekoliko trenutaka zaprepašteno zurio u prazan komad rta na kojem je dotad stajao njegov veličanstveni som, njegov spomenik, njegova ulaznica u Antoniov svijet u kojem ga je morala čekati zaslužena nagrada, a onda pojuri na rt. Som je već bio na pola rijeke, stotinjak metara nizvodno, brz i pokretan kao u najboljim danima. Prvi Mačkin poriv bio je da skoči i zapliva za njim, ali se odmah predomislio i odlučio se za gumenjak. U tome ga spriječi najdraža od svih prepreka.
– Dakle, ponovno se vidimo, Mačka! – čuo je glas, dubok, drag, ali oštar, toliko oštar da je osjetio kako mu se zabija u bubreg poput delikatne oštrice, paralizirajući ga cijelog, od nožnog palca do korijena jezika. Dugo je tako stajao, zureći panično u rijeku.
– Ovo je tužno, ovo je stvarno pretužno! – reče napokon Mačka nakon duge, iskričave šutnje.
– A što je to tako tužno?
– Što?! – vrisne Mačka okrenuvši se – Ovo! Ja! Sve! Ti, draga Aneta, ti si, naravno… Predivna! Ali tvoj osjećaj za tajming je, moram reći, strašan. Baš kao u Splitu. Da si došla samo koji trenutak ranije…
Mačka ponovno zašuti. Izgledao je uistinu beskrajno tužan, spuštena pogleda koji je otpuzio nekamo pokraj Anetine lijeve noge i tamo se koprcao u blatnjavoj lokvici u kojoj je još bilo somove krvi. Neprirodno skupljenih ramena, u narančastim kupaćim gaćicama i okrvavljenoj mornarskoj majici, načičkan noževima i kojekakvim spravama nanizanim na remenu oko pasa, Aneti se učinio neodoljivo smiješnim i dragim.
– Ne budi tužan, mačiću. Mi smo ti ovdje svi prijatelji. Je li tako, Roki? – reče ona približivši mu se sasvim. Jednom rukom ga nježno primi za lice. Drugom je držala njegova Rokija u naručju, koji mu također poželi pružiti utjehu te ga nekoliko puta gurne njuškom u obraz i obliže. Mačka podigne glavu i pogleda ih oboje, pa ih obujmi u čvrsti zagrljaj. Onda brizne u plač. Sasvim poseban plač. Bila je to teška oluja, grmljavina nad Savom, elementarna nepogoda. Antonio, kojemu se činilo da se od tolike tuge mrači okolno nebo, također pristupi i zagrli Mačku.
– De – reče – odvedimo ga na „Urbatu”. Neka jadnik malo prilegne.
Promjena mjesta nije pomogla, Mačka je i u kabini nastavio ridati. Strpljivo čekajući da ga to prođe, Antonio, Aneta i Roki sjedili su za stolom na palubi i pogledavali se zabrinuto.
– Tko bi rekao da je tako osjećajan! – reče Antonio.
– Tata!
– Nisam ništa loše mislio. Samo kažem da je osjećajan. Nije mi se činio takvim. Čak bih rekao da mi se sad više sviđa. Iako ga je teško slušat. Mislim, od tolike tuge čovjek može skapat. A da odeš do njega, kćeri? – predloži Antonio, ali Mačka u tom trenu nahrupi na vrata kabine, kao da ga odande tjeraju horde zla. Obrisavši i zadnju suzu s lica, reče:
– Sve ću vam priznat. Ništa neću zatajit. A vi onda odlučite što ćete sa mnom.
I sve im ispriča. Prije svega, zašto je zapravo došao. Svoj perfidni plan. Kako je onda otišao po čudovišnog soma i umjesto toga eutanazirao prastarog, jadnog djeda soma. Kako se nakon toga osjećao bijedno, ali ga to nije spriječilo da se pred ljudima hvali prikazujući svoj lov kao pogibeljnu avanturu u kojoj je nekoliko puta mogao izgubiti glavu. Kako su onda seljani soma pretvorili u spomenik koji je Mačka namjeravao iskoristiti kao mamac za Antonia. Kako je na kraju sve nestalo jer su se čengele raspale i završile u rijeci, odnoseći sa sobom soma, kao da ga nikad nije bilo.
Završivši, Mačka ih pogleda sve troje neodoljivo bezazleno. Antonio prvi prasne u smijeh, zatim Aneta, a njoj se odmah pridruži Roki Raketa, koji ju je i inače, Mački to nije promaklo, nastojao oponašati u svemu što je činila. Bilo kako bilo, bio je to moćan smijeh, koji je obrisao i zadnje tragove tuge iz Mačkine duše, pa im se na kraju i on pridruži svojim grohotom.
– Sviđaš mi se, Mačka. I vjerujem ti za soma. Mislim, nitko ne bi izmislio takvu blesavu priču, bogati! Ne, šalim se, a i nije to baš tako mala stvar, ja ga lovim godinama, pa ništa. Znao sam da je tamo, ali sad mi je jasno zašto su bili uzaludni svi oni moji slasni mamci. Zlobni starkelja je jednostavno izgubio interes za bilo što… Dobar si ti, Mačka, ali su te ovi moji Davorci dobro preveslali.
– Kako to misliš?
– Pa ostao si bez soma.
– Ne misliš valjda da su to namjerno učinili?
– Budi siguran u to.
– Ali gazda je rekao da će poslat majstora za prepariranje. – Možda će ga poslat. Ali nemoj mislit da on ne zna da se tu nema što preparirat. A ne bih se čudio ni da se svi sutradan prave kao da nikakvog soma nije bilo. Vidiš, kad se oni žele nekoga riješit, neće ga bacit u Savu. Naći će fin način da on sam skoči. Israt će ga kao govno.
– Kao što s tobom pokušavaju.
– Kao što sa mnom pokušavaju. Samo, oni ne znaju da sam ja u Savu davno skočio, ali ona me vratila natrag, ovakvog, promijenjenog i krivo nasađenog, barem kad je riječ o njihovim mjerilima. Nego, Mačka, pustimo to. Danas imam barem tri razloga za slavlje – vratila mi se kći, a i tebe sam upoznao.
– Upoznao si me jučer.
– Ali danas sam te bolje upoznao! Tvoju nježnu, tananu stranu. Ti si nježni koljač. Ne sramiš se zaplakat.
– Ah! To boli, Antonio. A koji je treći razlog?
– A što uopće pitaš? Naš zajednički. Tvoj i moj som. Uvijek sam sebi govorio da će stvari biti drugačije kad ga ulovim. Doduše, nisam ga ulovio ja, no svejedno mislim da bi stvari mogle biti drugačije. Zato ćemo ribu što sam je bio namijenio njemu fino pobost na rašljice. Vidi samo kako su lijepi ovi smuđevi i šarančići, bila bi prava šteta da se njima ne pogostimo. To će nam dati čvrst temelj za daljnje upoznavanje uz vino. Hajde, pomozi mi da ih očistim. Aneta i Roki neka odu po rašlje. A kad se vrate, odgovorit će nam na ono pitanje.
– Na koje pitanje? – upita Aneta.
– Pa na to, u vezi njega i njegova psa. Kad ih pogledaš, čovjek bi rekao – krpa i zakrpa, lonac i poklopac, ali kad staviš poklopac na lonac, vidiš da ne pristaju najbolje. Možda se varam, ali nešto mi je tu čudno. Razmisli o tome.
– Ha-ha-ha! – nasmije se Aneta – Nema se tu što razmišljat. Naravno da nije njegov, on je ovog ljepotana ukrao.
– Ukrao ga je, misliš? Jesi ga ukrao, Mačka?
– Ti već znaš da Mačka nije lopov, Antonio. Pričate gluposti oboje. Roki Raketa je moj pas, moj prijatelj, moje nadahnuće! Dođi kod ja, najdraži! – reče Mačka, a Roki iskoči iz Anetina naručja, gdje je uglavnom provodio vrijeme otkako se ona pojavila, i prisloni glavu uz Mačkinu nogu.
– Vidiš, kćeri? A Mačka nije ni lopov ni lažov, to ti jamčim. Možda ipak griješiš?
– Dođi, Roki! Idemo! – zovne ga Aneta, ali Roki se ovaj put i ne pomakne. Tek kad mu je Mačka dao znak glavom, on veselo otrči do Anete. Njih dvoje produže do grmlja po rašlje. Aneta im odande dovikne:
– Mačka ne zna da ga je ukrao. Ni pas ne zna!
Antonio se na trenutak zamisli, kimne dvaput glavom kao da se slaže pa reče Mački:
– To bi moglo biti. To bi već moglo biti! Pa što, vama je lijepo! Čarobno je provodit život u neznanju, to je kao u raju.
– A čuj, Antonio, možda ja i živim u neznanju. Jednom ću vam ispričat kako smo se nas dvojica sreli, pa vi onda procijenite. Za danas sam potrošio svoju dozu ispovijedi.
– Tako je, Mačka, sve u svoje vrijeme. Odi ti radije tamo do „Urbate” i donesi onih suvaraka ispod pramca. A onda nam sipaj vino – reče Antonio toplim, prijateljskim glasom, a Mačkin se prsni koš raširi do krajnjih granica uslijed navale nekog naročitog zadovoljstva, njemu sasvim nepoznatog. Želeći da mu ugodi, donese nekoliko naramaka drva i zadrži se par trenutaka nad njim promatrajući ga kako pali vatru. Kad se razgorjela, Mačka protrlja ruke kao da ju je on sam zapalio, pa otrči natrag do „Urbate”, odakle se vrati s bocom i tri najljepše čaše.
Aneta se u međuvremenu vratila s čitavim naramkom rašalja. Roki Raketa je također nosio nekoliko komada u zubima.
– Morala sam mu dati da i on nešto ponese – reče ona smijući se – Bio je jako uvrijeđen kad je vidio da namjeravam sve sama ponijeti.
– Moj pas, Aneta! Uvijek džentlmen. Eto, očistili smo ribu, donijeli rašlje, naložili vatru. Mislim da smo zaslužili piće.
Nakon što im je napunio čaše, Mačka se spusti na pijesak, na pristojnoj udaljenosti od vatre, ispred koje je Antonio nizao rašlje s ribama. Ležao je na boku, oslonjen na lakat, s čašom koju je povremeno prinosio usnama i otpijao polako, sporo kao nikad u životu, kao da mu ta čaša mora trajati do kraja večeri. No svejedno ga je opijalo. Sve ga je opijalo. Pogled na tužnu i veselu kolonu riba koje su se činile kao da nekamo putuju na vrhovima svojih repova. Počele su cvrčati na vatri i zrak je postao gust od njihova opojnog mirisa, pomiješanog s mirisima rijeke i bilja, kao i s mirisom Anete i njezine kose, što ga je bez problema izdvajao od svih drugih, njušeći ga žudno i igrajući se njime, nastojeći iz njega pogoditi njezino raspoloženje, o čemu razmišlja, je li sretna, zadovoljna. Zadovoljavao se time i nastojao je gledati ju što manje. Kad bi to ipak učinio, osjećao je kako ga preplavljuje zbunjenost. Bila je tu, nije bila tu. Njezina čulna i zavodljiva ljepota čas je bila toliko prisutna da ga je razdirala želja da je zgrabi, zarobi i ne pušta, ali već drugi tren bi nestajala, gubeći se u nečem neuhvatljivom, prozračnom, kao da je sva sazdana od mirisa rijeke što ih donese pa odnese vjetar. Tad bi Mačka osjećao užasan, neugodan nemir, koji bi nestao čim bi skrenuo pogled s nje.
No, kad je riba bila gotova i kad su sjeli za stol na „Urbati”, Mačka se našao nasuprot Aneti i više nije mogao niti želio skretati pogled. Aneta je rekla:
– Užasno sam, upravo sam odvratno gladna ovih Antoniovih riba!
Nakon toga od nje se nije čulo ništa osim mumljanja i uzdaha. Mačka je izbečio oči. Bilo je lijepih žena u njegovoj prošlosti koje je ostavljao samo zato što mu se nije sviđao način na koji su jele, znao je u tome biti jako sitničav i nerijetko se događalo da samo pogrešni stupanj kuta između šake i vilice naprasno okonča vezu koja je u svim drugim pogledima mnogo obećavala. A sad, sad se raspametio. Nikad nije vidio ništa slično. Bilo je nečeg divljeg, nečeg iskonskog u načinu na koji je Aneta jela. Zapravo, nije ona jela, ona se hranila poput životinje. Kidala je ribu brzo, precizno, kao da je još jednom ubija, ubojitim potezima dugačkih, snažnih prstiju, strasnim pokretima čeljusti, za koje mu se činilo da bi mogle drobiti kosti. Ničeg finog, ničeg suzdržanog nije bilo u tom hranjenju, a opet ga je Mačka smatrao savršenim, predivnim. Aneta je srkala u sebe život s izvora.
– Jedi, Mačka, bogati! – reče Antonio. Ali Mačka jedva da ga je čuo, previše je uživao u prizoru. Hrpa kostiju na Anetinu tanjuru je rasla, a on još nije počeo jesti.
– Ne znaš šta propuštaš, dragi Mačka! Evo ti, kušaj – reče Aneta, pruživši mu komad bijelog mesa što ga je zgulila sa smuđevih leđa. Mačka približi glavu i otvori usta, a ona mu utisne meso na jezik. Dok ga je gutao, osjetio je kako mu se kurac diže i udara o poprečnu dasku stola.
Sad je Mačka navalio. Žudno i pohotno, iako donekle nespretno. Nije bilo lako pratiti Anetu i uskladiti svoje žderanje s njezinim, no trudio se, trudio se toliko da su mu na čelo izbijale krupne kaplje znoja kao da obavlja neki težak posao. Vidjevši da se muči, Aneta mu je počela dodavati bolje komade ribe, a i Antonio je slijedio njezin primjer, naizmjence ga opskrbljujući ribom i vinom.
– Popij, Mačka! Jidi! Probaj ovaj komad! Popij! Nisi curica!
– Da! Da! Daj! Mmm! Daj još!
Raspomamio se, pomahnitao i potpuno ušao u Anetin ritam žderanja, mumljajući od užitka. Kad se više nije imalo što jesti, počeo je prebirati po kostima i sisati one na kojima je ostalo još mesa. U tome mu je opet pomagala Aneta, smijući se iz utrobe i ližući prste svaki put nakon što bi za njega iščeprkala dragocjeni komadić mesa.
Uskoro nije ostalo ni koščice koja nije bila očišćena i polizana. Ništa se više nije moglo pojesti. Tad su se potpuno posvetili vinu, pijući lakomo, požudno i predano, uz mnogo nazdravljanja, uzvika, jednosložnih riječi i smijeha, koji se u gromadama rušio na palubu „Urbate”.
– Da, društvo, moram vam reći, divno mi je s vama i baš sam ovog trenutka pomislio da ne može biti divnije. Ali ipak može! Zar nam ne bilo još ljepše kad bismo ovaj brod oslobodili iz zatočeništva i zaplovili rijekom? A, društvo? – reče Mačka u jednom trenutku.
Aneta i Antonio samo su se pogledali u tišini.
– Mislim, imam ja gumenjak, naravno da možemo i u njemu na rijeku, ali meni se baš plovi na ovome brodu, na „Urbati”! Zaljubio sam se u njega na prvi pogled.
– Pa da! I ja mislim da bi to bilo divno, zar ne, Antonio? – reče napokon Aneta, na Mačkino olakšanje.
– Možda – reče Antonio nakon dužeg razmišljanja i podigne čašu – Možda „Urbata” još nije otplovila svoje.
Mačka također podigne čašu, ali odmah odluči da više neće potezati pitanje „Urbate”. Pričekat će da to Antonio sam predloži. Bilo mu je jasno da on nije čovjek koji bi pustio da ovakav brod propada a da za to nema dobar razlog i nije ga više želio pritiskati. Sve je dosad odigrao savršeno, iako uz priličan rizik, i bila bi prava glupost da sad nešto uprska. Zato je mudro usmjerio razgovor u drugom smjeru. I gotovo uništio sve što je tog dana postigao.
Želeći, naime, ugoditi Aneti time što će je nahvaliti kao slikaricu, reče kako je u nekoj splitskoj galeriji pukim čudom, za koje je zaslužan Roki Raketa koji ga je ondje doveo, kupio jednu njezinu sliku.
– Ahh! – reče ona kroz novu provalu smijeha – Javili su mi da je slika prodana i da ju je kupio neki strašno neugodan tip. Znači, ti si taj? I gdje je slika sad?
– Tu je, u kabini. Ne mogu se odvojit od nje. Obožavam tu sliku! Iako mi nije jasno…
Anetino lice, unakaženo grčem kao da je vidjela vraga, natjera Mačku da zašuti. Prvo je pomislio da joj je zlo od sve one ribe što ju je spremila u sebe, no tad ona vrisne tako histerično i prodorno da Mačka odskoči od stolice, razbivši pri tome bokal s vinom. I Roki Raketa se sav uznemiri, glasajući se žalosno nekim zvukom između lajanja i cviljenja. Jedino je Antonio ostao miran.
– Ovdje? Donio si to na „Urbatu”! Nosi to odavde! Da si to odmah odnio! Šta čekaš, izdajniče, čuješ li, nosi to odavde!
Kako se Mačka, potpuno zatečen ovakvom njezinom reakcijom, nije micao, nego je tupo gledao s nekakvim glupavim smiješkom, ona skoči sa stolice i stane ga gurati prema kabini. Nemajući baš izbora, on uđe unutra i sjedne na krevet držeći se za glavu, u potpunom mraku.
– Šta čekaš, govnaru?! Antonio, šta on tamo radi? Idi vidi, molim te!
– Smiri se, dušo. Sad će on. Mačka, odnesi tu sliku u auto, molim te!
Mačka skine sliku sa zida i krene natrag. Onda se vrati, svuče deku s kreveta i umota je u nju. Neodlučno je stajao pred vratima. Najradije bi se provukao kroz najmanji prozorčić i pobjegao kroz njega u noć, samo da joj ne mora pred oči. Nije, doduše, znao što je uprskao, ali nije bilo sumnje da se radi o velikom sranju.
– On je podlac, on je strašan podlac, dovukao se ovdje sa svojim gadnim namjerama i sad ondje u mraku mantra nad slikom svoje jezive molitve… Prokleta mačka, nikad ih nisam voljela… Moramo ga likvidirat, Antonio! Udavit ćemo mačića u rijeci.
– Nemoj tako, dušo, smiri se… Mačka, izlazi odatle, bogati!
Mačka prelomi u sebi i izjuri van. Nastojao je ne gledati Anetu, ali svejedno mu to nije uspjelo. Pogled na nju ipak ga smiri, glava joj je počivala na očevu ramenu i on ju je dragao po kosi, tješeći je. Nitko nije obraćao pozornost na njega, osim Rokija, koji je također sudjelovao u toj akciji tješenja, ali je ipak pogledao u Mačku, kao da pita što im je činiti. Mačka mu rukom da znak neka samo tako nastavi.
Sa slikom u rukama, Mačka skoči s „Urbate” i polako se udalji do terenca. Zadržao se ondje što je duže mogao, odmotao je sliku, pažljivo složio deku, a zatim ponovno umotao sliku u šatorsko krilo. Izvadio je sve stvari i sakrio sliku u najudaljeniji dio prtljažnika. Zatim je sve vratio natrag.
Više nije imao što raditi. Treba smoći hrabrosti i vratiti se na „Urbatu”. Krenuo je polako, s noge na nogu, sa zebnjom razmišljajući o dočeku koji će mu Aneta prirediti.
– Oprosti, dragi Mačka, oprosti! – reče ona kad se popeo na „Urbatu”.
– Ma zaboravi! – odvrati on s olakšanjem.
– Ti to nisi mogao znati, ali ta slika nije samo slika, ona je Pandorina kutija, ona je Eolova mješina, puna zarobljena zla. Ja sam ga u toj slici zarobila, zarobila sam sve zlo koje nam je prijetilo, Antoniu, meni, svima koji s nama dolaze u dodir. I tebi, dragi Mačka! Ono se ne smije vratiti ovamo, razumiješ me, ne smije!
– Shvaćam, Aneta. Slika je sad u autu, a već sutra ću je poslati u Zagreb. Hoće to biti u redu? Ako treba, sjest ću u auto i odvest ću je odmah! Nisam ja nikakav podlac, boli me što si tako nešto o meni pomislila.
– Svugdje drugdje ona je samo lijepa slika, ali ovdje je ona najmanje slika, razumiješ, dragi Mačka. Ti to nisi mogao znati. Ali sad znaš.
– Da. Sad znam – potvrdi joj Mačka. Ali kasnije, kad su Aneta i Antonio otišli natrag u selo, Mačka iskapi zadnju čašu vina i reče Rokiju: – Sad baš znam kurac! Neće ovo biti lako, to je jedino što znam.