Roki Raketa | Zoran Malkoč

48

U danima nakon Mačkina sloma Mirta je imala pune ruke posla. Svojim uobičajenim obvezama pridružila je svakodnevne kontakte s novinarima jer je željela popraviti njegov opasno ugrožen ugled u javnosti. Novinari su ga razvlačili po blatu. Brzo se zaboravilo dobro što ga je Mačka sijao po svijetu. Ista ona piskarala koja su mu pisala hvalospjeve sad su ga nazivala arogantnim tajkunom koji, iz čiste dosade, puca na sve što se kreće. Drugi su govorili o opasnom luđaku koji se hrani životinjskom krvlju. Neka žena je tvrdila da je Mačka napao njezina šarplaninca, bacivši se na njega poput bijesna vepra. Tekst je bio opremljen fotografijama ubijena psa, na čijem su vratu bile vidljive ozljede, za koje se tvrdilo da su nastale od Mačkinih ugriza.

Sve to vrijeme pokušavala je posjetiti Mačku u bolnici. Nije to bio lak pothvat, ali kad joj je, nakon što je povukla dosta veza, napokon uspjelo, shvatila je da sve drugo mora staviti na stranu i da joj briga o Mački mora postati prioritet. On je ležao na strogo čuvanom odjelu psihijatrijske klinike i bilo mu je vrlo loše. Otkako se probudio, nije progovorio ni riječi. Ali zato su njegove oči govorile. Pune straha, budne, uvijek na oprezu. S nevjerojatnom usredotočenošću pratile su svakog tko bi se pojavio u sobi. Ne bi skidao pogled s pridošlice, ne bi trepnuo. Položio bi oči na čovjeka sve dok ovaj ne bi napustio sobu. Kao da ga želi promotriti iz svih kutova. Tako je promatrao liječnike u viziti, sestre i bolničare koji su mu donosili hranu i lijekove, i na silu ih gurali u njega. Tako je promatrao i Mirtu.

Unatoč tome, ona nije odustala od posjeta. Dapače, ishodila je dozvolu da ga može posjećivati svaki dan. To je odobravao i liječnik zadužen za Mačku, unatoč protivljenju nadređenih, možda i zato što mu nije bilo mrsko gledati Mirtu svaki dan.

– Ne možemo doprijeti do njega. On je tu, sakrio se, da tako kažem, duboko u sebe. Ali tu je. Primjećujem da pokazuje manje straha otkako ga posjećujete. Vi nam možete pomoći da vrati povjerenje u bližnjeg. Tek kad se barem malo otvori, možemo krenuti s adekvatnim liječenjem.

Bio je u pravu što se tiče Mirtina utjecaja na Mačku. Njezina prisutnost nije ga uznemiravala poput ostalih i ubrzo ju je prestao onako fiksirati. I dalje ju je gledao, ali drukčije, bez opreza. Kao da mu se pogled odmara na njoj. Kao da nalazi utjehu. Ali još uvijek je odbijao razgovor. Mirta odluči da će mu dati vremena. Potpuno se isključila iz svih aktivnosti i gotovo preselila u Mačkinu bolničku sobu. Doduše, nije bila besposlena. Dopremila je punu kutiju knjiga i posvetila se svom doktoratu, za što vani nije imala vremena.

A onda ju je jednom, kad je već krenula prema vratima, dozvao. Glas mu je bio tiši od šapta, ali svejedno ga je čula.

– Pa on govori! Znala sam da nešto izvodiš, Mačiću! – reče ona vraćajući se do kreveta.

– Tiše, tiše! Priđi, još priđi!

Sasvim mu se približila, primaknuvši uho njegovim usnama.

– Moraš me izvući odavde! Moraš! Tu mi rade o glavi! Ne bojim se ja smrti, ali spremaju mi najstrašnije muke, sve ja to znam.

– O kome pričaš, Mačiću? – upita ona, ali taj put više ništa nije htio reći. Zato je sljedeći put bio razgovorljiv od samog početka.

– Samo me ti nisi izdala. Ali morao sam te provjeriti. Zato sam te promatrao. Morao sam te provjeriti, morao sam biti siguran da i ti nisi… Shvaćaš, Mirta, mene su svi izdali! Čak i Aneta i Karlo. Oni oboje imaju repove, možeš li to zamislit? A ja sam učinio… Učinio sam nešto katastrofalno!

– Tja – reče Mirta gledajući ga podsmješljivo.

– Ubio sam Srećkovića, možeš li to vjerovat?

– Tja! – ponovi ona nešto glasnije.

– Pa dobro, šta ti to znači!?

– Mali klerik nije mrtav – reče Mirta pogledavši ga malčice prezrivo.

– Šta to pričaš, upucao sam ga, kako ne bi bio mrtav!? Zato sam i završio ovdje – uzvikne Mačka.

– Ne. Zapravo ga je metak samo okrznuo. Bit će da je pao u nesvijest od straha. Ali da ga sad vidiš! O kako mrzim tog kepeca! On valjda misli da je nekakav katolički ajatolah. Praktički je na tebe bacio fetvu. I uživa u tome. Paradira s tim turbanom oko glave pred kamerama i baca anateme. Šteta što nisi bolje gađao.

– Ma nisam ja u njega pucao, ja sam ga htio spasit!

– Spasiti? Slušaj, Mačka, ako je tako, nisam baš sigurna da ti trebam pomagati. A od koga si ga to htio spasiti?

– Od zvijeri. Od pasa!

– Od pasa? Misliš na one dvije životinjice, od kojih si jednu obezglavio, a druga je bila tako sićušna da od nje ništa nije ostalo nakon tvog puškaranja?

– Ma ne! Od čopora! Od prokletog čopora!

– Nije tamo bilo nikakvog čopora.

– Bio je to čopor koji sam možda samo ja vidio. Ali bio je tamo! Poslan isključivo zbog mene, zbog strašne metafizičke osvete. I nije to prvi put…

Vrata se otvore, a Mačka zastane u pola rečenice i problijedi do malog nožnog prsta. Primijetivši to, Mirta se okrene, ali ugleda samo sestru koja je gurala kolica s hranom.

– Vrijeme za večeru – reče sestra – vrijeme moje muke i pokore. Odbija jesti, pljuje ono što mu stavim u usta. Gleda me tako kao da očima psuje. Završit ću na psihijatriji zbog ovog čovjeka.

– Samo vi to ostavite. Mogu ja pokušati – ponudi se Mirta.

– Stvarno? Baš vam hvala! Doći ću kasnije po suđe – odgovori ova spremno.

– Baš je simpatična. Ne smiješ biti tako zločest – reče Mirta kad je sestra otišla, što Mačku navede da eksplodira.

– Ma nemoj! Gdje sam ja? Hajde, reci, gdje sam ja?

– Pa zar ne znaš gdje si?

– Ja vrlo dobro znam gdje sam, ali je pitanje znaš li ti to. Odgovori mi na pitanje: gdje sam ja? Gdje smo mi?

– U psihijatrijskoj klinici. Nalaziš se tu već dva tjedna.

– Greška! – reče Mačka uzbuđenim šaptom – Ti si u psihijatrijskoj klinici! A ja sam u psećem paklu! Ha! Ti mi ne vjeruješ. Pa naravno da mi ne vjeruješ, tebi je ova beštija simpatična. A to je doberman!

– Doberman?

– Da, doberman! Točnije, dobermanka. Ha! I kako da jedem, reci, kako ja da jedem dok mi dobermanka slini nad hranom? I pikira moju vratnu žilu!

– Ne uzbuđuj se, Mačiću, ako je i dobermanka, otišla je. Ja ću te nahranit. Izgleda ukusno.

– Nema šanse da to jedem. Slušaj, ti mene moraš izvadit odavde, moraš, obećaj!

Mirta položi dlan na njegovu ruku i pogleda ga kao što se gledaju razmažena djeca.

– I ja to želim, mačiću! Ali neće biti lako. Naravno, nije neizvedivo, imam ja svojih veza, a i neki su ti ljudi još uvijek naklonjeni. Međutim, da bih ti uopće mogla pomoći, ja moram znati sve, apsolutno sve, ma koliko ludo i fantastično zvučalo, ne samo o nedavnim događajima, iz kojih si me hotimice isključio, nego i o stvarima koje su se zbile prije nego što smo se nas dvoje upoznali. Pa i davno prije, razumiješ li na što mislim? O kakvoj metafizičkoj osveti govoriš? Zašto si pobio one pse? I zašto ih se toliko bojiš? Pa zar nisi ti, još kao pisac, imao jednog psa? Pričaj mi o tome, hoćeš?

– Sve je to zbog knjige! – odapne Mačka, odlučan priznati joj sve, samo da ga izbavi otamo.

– Kakve knjige?

– Eh! Kakve! Nenapisane knjige, eto kakve! Knjige koju sam obećao napisati svome prijatelju, svome meceni i svojoj muzi, najčudesnijem biću koje sam ikada upoznao. Svome psu, Rokiju Raketi, koji mi je godinama pomagao, a na kraju mi je poklonio i svoj život. A ja sam zauzvrat obećao da ću napisati knjigu. Ali obećao sam nešto što mi je bilo nemoguće ostvariti. Zato sam ovdje. Zato sam se upleo i sa Srećkovićem i njegovim žderačima pasa, zato su me napustili Aneta i Karlo… Oni su se zaljubili jedno u drugo, što nije uopće bezveze, oni ti oboje imaju repove. Samo što se meni njezin sviđao, smatrao sam ga neizrecivo lijepim, a njegov mi se baš i ne sviđa, repina je to, sestro!

– Mačka! Prekini! Idemo, od početka. Redom i polako – naredi Mirta. Mačka se trgne, pogleda je, spusti glavu i duboko udahne. I počne pričati. Onako kako samo on zna. Možda bi netko, slušajući ga, pomislio da mu i jest mjesto tu gdje se nalazi. Ali ne i Mirta. Njoj se čitavo vrijeme brk smijao. Kad je završio, ona mu reče, pokrivajući ga plahtom do brade:

– Hvala ti na iskrenosti, znam da ti nije bilo lako sve to meni reći. I ne boj se, smislit ću nešto. Ti znaš da tvoja Mirta uvijek nešto smisli. Sutra možda neću doći, ali to znači da se tamo negdje vani kao lavica borim za tebe. Slatko spavaj i ne brini se. Uskoro izlaziš odavde.

Dva dana poslije pojavila se s dobrim vijestima. Iako se Mački nisu činile takvima.

– Našla sam rješenje. Vidi, jedini način da te izbavimo odavde je da te premjestimo u drugu sličnu ustanovu.

Mačka odmahne glavom.

– To neće pomoći. On kontrolira sve ustanove. Taj prokleti Srećković ima pipke svugdje!

– Ne fantaziraj, mačiću, mali klerik nije baš toliko moćan. Šuška se da ga je Crkva stavila na led. Osim toga, promijenio je retoriku. Sad novinarima govori da ti sve oprašta. U svakom slučaju, tamo kamo ideš bit ćeš siguran od njega. To je nova, krasna bolnica u blizini mjesta gdje si rođen. I pazi sad, ravnatelj je tvoj poznanik iz mladosti, dr. Pastuović. Jutros sam se čula s njim i pristao je da te primi.

– Pastuović, zbilja? No svejedno, ostaje ono što me plaši više od Srećkovića. Roki Raketa, odnosno ono u što se pretvorio! Od njega ne mogu pobjeći. On je, vjeruj mi, toliko moćan da se može poslužiti i onima koji misle da mogu nešto protiv njega. Svim tim jadnicima, uključujući Srećkovića, svima se on samo koristi. Prejak je on za sve! I za tebe.

– Možda, mačiću! No, vidiš, i na to sam mislila. Zapravo, to je glavni razlog zbog kojeg idemo baš u tu kliniku.

– Ne vidim kakav bi to razlog mogao biti.

– Taj razlog se zove Lucijan Lucić. Bit ćeš blizu Lucića. On i Pastuović su još uvijek u dobrim odnosima.

– Bit ću blizu Lucića?! Kao da ja želim biti blizu Lucića! Samo mi on još treba, zar nemam dovoljno problema bez njega! Pa znaš li ti tko je Lucić, ženo? Mislim da si potpuno poludjela. Osim toga, ne bih se čudio da se i on nekako dogovorio sa Srećkovićem.

– Ne budi smiješan. Vjerojatno ne postoji nitko koga on više prezire.

– A ti njega baš znaš? Odrasli ste zajedno, što ne? Ma daj, molim te! Slušaj, idi, idi, ostavi me i pusti me da skapam ovdje! Mirta pričeka da ga prođe, pa reče:

– Ne, ja ga ne poznajem. Nisam odrasla s njim. Ali ti znaš da ja uvijek odradim zadatak. Temeljito. Ne govorim ništa napamet, samo predlažem rješenje za koje mislim da bi moglo upaliti. A to je rješenje zapravo vrlo jednostavno.

– Dobro! Dobro! – poviče Mačka. Bio bi podigao ruku da mu nije bila vezana – Koje je to onda rješenje?

– Jedno jedino. Ta knjiga mora biti napisana. To je jedino rješenje. Vrlo jednostavno.

Mački sad dođe da poskoči u krevetu. Ali od remenja ni to nije mogao učiniti.

– Jednostavno?! Upravo to nije jednostavno! Pa o čemu sam ti neki dan pričao? Ja ne mogu napisati prokletu knjigu. Svaki se djelić mene protiv toga buni! Pokušao sam stotinu puta! Tisuću puta! Milijun puta! I ne ide! Ne ide! Čuješ li me, ne ide!!!

– Čujem te, mačiću. I znam da ti ne ide. Ali ja znam i zašto ti ne ide.

Mačka problijedi. Da je itko drugi to rekao, nasmijao bi se, ne bi ga uopće slušao. Ali Mirti je vjerovao. I sad je strepio pred mogućnošću da je uistinu našla rješenje za kojim je tragao. Ono u čemu je omanuo Srećković.

– Pa dobro, reci mi onda – reče nakon duge, grozničave šutnje.

– Eh, dragi Mačiću, ne ide ti zato što uopće nije na tebi da napišeš tu knjigu. Sve je to jedan veliki nesporazum, od samog početka. Nisi ti kriv, u sve si ušao sa srcem i željom, ali ušao si u potpuno krivu i tuđu priču. Ti nisi pisac, mačiću.

– Reci mi nešto što ne znam.

– Ne, bitno mi je da to shvatiš. Postoje pisci koji su loši, ali ipak jesu pisci, imaju tu jebenu piščevu žlijezdu, ne mogu drugačije, ne mogu da ne budu pisci. To nije dar, to je breme, to je križ. Razumiješ? E, ti nisi to, nisi ni loš pisac. Nisi pisac uopće. Je l’ me pratiš?

– Nisam pisac uopće. Shvatio sam.

– A ipak si uzeo nešto što pripada piscu.

– Ja sam uzeo nešto što pripada piscu!?

– Upravo tako. Oteo si, možda nehotice, ali si oteo, ukrao, upleo si se u tuđu priču i tuđi život, pomrsio si konce jednog krhkog, ali bitnog plana… O, mačiću, nemoj misliti da ti išta zamjeram, vjerojatno nema čovjeka koji bi na tvome mjestu postupio drugačije. Ali to ne mijenja stvari, kriv si, strašno si kriv! Ispriječio si se između umjetnika i djela koja su mogla nastati, napravio si nešto grozno i ništa, baš ništa što si poslije učinio to ne može poništiti. Osim toga, Rokija Raketu, taj fantastični dar, tog tajnovitog pomoćnika, koristio si u potpuno krive svrhe, za lagodan život, za provod, za zadovoljavanje hirova svoje taštine. I tu si pogriješio. A da si bar slušao što ti Aneta govori, mogao si svima prištedjeti mnogo muka. Sve se ovo kasnije ne bi dogodilo. Premda ja, u profesionalnom smislu, nisam uopće nezadovoljna takvim razvojem događaja…

– O čemu ti to, o čemu, prokleta… Što mi je Aneta govorila?

– Pa zar se ne sjećaš? Zar se ne sjećaš što su ti rekli Aneta i Antonio? Da Roki Raketa nije tvoj. Da si ga ukrao. I da ti nisi umjetnik, nego prekrasni prevarant. Oni su osjetljivi ljudi, trebao si bolje čuti što ti govore. Ali tvoja taština, tvoja mahnita i žarka želja da budeš pisac nije ti dopuštala da to čuješ. Da to čuješ i domisliš se…

– Domislim se čemu?

– Pa, naravno, tome komu si ga ukrao.

– Mirta, ženo, vjeruj mi, da nisam svezan, mislim, sve si mislim… da bih ti svašta učinio! Svašta! Kome sam ga ja to ukrao?

– Mislim da i sam znaš. Mislim da si to mogao zaključiti.

– Ne, ne i ne! Nisam to mogao zaključiti. Mislim da je bolje da sad odeš.

– Ne prije nego što to izgovorim. Iako, kažem, mislim da ti već znaš da si Rokija Raketu ukrao svom bivšem prijatelju, Lucijanu Luciću.

Dugo Mačka nije bio tako ljutit, tako bijesan. Došlo mu je da vrisne i pozove sestru, ali onda se sjeti da on tu nema sestara i bliskih, i da je jedina osoba ovdje, a možda i na cijelom svijetu, kojoj je stalo do njega upravo ova Mirta pred njim. Koja govori ovakve neumoljive stvari. Teško je bilo prihvatiti da je sve to bila laž, da je on živio laž. Znao je i sam da nije pisac, ali taj život koji su živjeli nije bio lažan, bio je istinski, bio je strastan i iskren, nije mogao prihvatiti da je sve trebao živjeti netko drugi umjesto njega. Naročito ne Lucić. Lucić, kojeg je volio i mrzio i nastojao ga nadmašiti u nečemu u čemu mu nije dorastao.

– Hvala ti na svemu, Mirta. Od ovog trenutka mi više nisu potrebne tvoje usluge. Nas dvoje smo završili – reče on mirno. Zatvorio je oči. Čuo je kako Mirta korača. Čuo je kako sprema knjige u kutiju. To je to. Ona će sad otići i on će ostati sam.

– Prije nego što odem, Mačiću, reći ću ti još nešto. Ti, naravno, imaš pravo reći da ti moje usluge više nisu potrebne. I premda je to bijeg, ne mogu reći da u njemu nema hrabrosti. Ti izabireš propast. Ali možda ipak nećeš propasti. Ne zbog neke svoje zasluge, naravno. Vidiš, ja ti moram nešto priznati. Nisam ja u ovoj stvari sasvim nevina. Dapače, vrlo sam zainteresirana. Zainteresirana sam za tu knjigu. Želim da ona bude napisana. I bit će.

– Ne razumijem kakve ti veze imaš s tim.

– Pratim te, Mačka. Od samog početka te pratim. Od početka tvoje „književne” karijere. I tebe i Rokija Raketu. Može se reći da je to glavni razlog radi kojeg sam ti prišla.

– O čemu ti to? Mi smo se slučajno sreli. Ja sam naletio na tebe i Loebea.

– Nema tu nikakvog slučaja. Ja sam mjesecima tragala za tobom. Onaj susret je bio rezultat mog mukotrpnog rada. Mi smo s vremenom postali prijatelji, ali mene nikad nisi zanimao ti. Zanimala me knjiga koja će nastati iz te simbioze pisca i pomoćnika. Sve do jučer mislila sam da si ti taj pisac, ali sam nakon pomne analize svega što si mi ispričao shvatila da to ne možeš biti ti. I vidiš, zapravo je u tvom slučaju dobro što se radi o greški, o krađi. Jer da je Roki zaista poslan tebi, ne bi se mogao izvući budući da ne postoji način da ti napišeš tu knjigu. Ovako će je napisati pravi Rokijev vlasnik, Lucijan Lucić. Samo ga trebamo zamoliti. Kažem, trebamo, ali ako ti to nećeš, ja ću to učiniti sama. Ne radi se samo o tebi, dapače, uopće se ne radi o tebi. Tvoj spas bit će samo nusprodukt nastanka sjajnog djela, kojemu si ti zapravo samo otežao pojavljivanje. Zapravo bih te trebala mrziti i staviti tvoje ime na stup srama. Ali ja te ne mrzim, nego ti dajem priliku da sudjeluješ u nečemu što smatram da ti je dužnost i mogućnost da se iskupiš. A ja ću to učiniti s tobom ili bez tebe. Oprosti što moram biti gruba, maco, ali ti nisi ni najmanje bitan.

– Ali zbog čega sve to? Zašto ti to onda radiš?

– Zbog sebe. To je glavno područje mog interesa. O tome, između ostalog, radim i doktorat, ali meni je to više od toga. Jedinstvena prilika da doživim nastanak nečega takvog, da budem na samom izvoru. O tome sam dosad samo čitala.

Ali Mačka se još nije predavao.

– Tvoj nategnuti plan ipak ima jednu gadnu manu. Lucić više nije pisac! Nije zapravo nikad ni postao pisac. On je Fanatik, jedan od najopasnijih kriminalaca u državi. Što misliš, kako će netko takav primiti tvoju ponudu o pisanju knjige?

– Eh, i tu griješiš. On je uvijek bio pisac. A netko tko to jest ne može to prestati biti. Proučavala sam malo njegovu biografiju i prije, dok sam se bavila tobom, i znaš što sam zaključila? Da se on i u stvarnome životu, ostvarujući svoju karijeru dosljednog zločinca, ponašao kao pisac. On je živio svoju projekciju, dosljedno i baš fanatično. Međutim, čini se da mu je to dosadilo. Kao što piscu dosadi djelo na kojemu radi. I želi ga se riješiti. Što bi ti, recimo, rekao, kad bih ti rekla da sam čitala njegovu sasvim svježu priču, nedavno objavljenu? Je, počeo je ponovno pisati, mačiću. I to vraški dobro, moram primijetiti. On je tvoja karta. I dobro će ti činiti da je odigraš. On će napisati tvoju knjigu.  Slušaj, ujutro bih trebala srediti još neke formalnosti u vezi s tvojim premještajem. Nakon toga možemo ići. Zato odmah reci ako nećeš sa mnom.

Mačka je šutio. Nije to mogao izgovoriti. I bio je zahvalan Mirti što mu je dala mogućnost da joj šutnjom odgovori da će otići u Pastuovićevu kliniku. I da će moliti Lucijana da za njega napiše prokletu knjigu.