Roki Raketa | Zoran Malkoč

38

Roki odgurne vrata i uđe u mračnu sobu u kojoj je ležao Mačka, koji nije imao pojma o onome što se zbilo kod kipara. Bijeg mu je iscrpio zadnje snage. Ispružio se kraj kreveta, na hladnom podu, kroz čije je daske puhao vjetar iz dubine zemlje. Nije imao snage ni da skoči na krevet i uzme nešto od Mačkine topline, iako on to ne bi učinio čak i da ima snage. Jer, Roki Raketa opet je imao plan, imao ga je sve vrijeme, i prije nego što je krenuo na svoj posljednji pothvat. Volio je ovog pisca i nije bio nezadovoljan. S njim je doživio sve, i strast, i uzbuđenje, i slavu, i obilje, i ljubav, i ljubavnu bol, vidio je mnoga mjesta i gradove. Sasvim dovoljno za jednog psa, pa bio on i Roki Raketa.

A Mačku je opet shrvala glad, slabost i malodušnost. Roki je ležao dolje i gledao ga užarenim očima. Mačka osjeti taj pogled. Nikad ga Roki Raketa nije tako gledao. Zapravo, nitko ga nikad nije tako gledao, s toliko vjere i nade, osim možda one babe u podrumu u Dragaliću, gdje su se nakratko bili sklonili, prije nešto što će ponovno krenuti pred neprijatelja koji je nadirao. Ali ta je baba gledala njega i njegovu pušku tražeći nadu za sebe i za svoje, a ovo, što sad isijava iz Rokijevih očiju, nada je za njega i vjera u njega, Kristijana Mačića Mačku. Roki Raketa ne traži ništa i ne očekuje ništa za sebe, on se daje, on se želi dati sav, do kraja… Mačka odjednom shvati. I, kao da se to ne događa njemu, čuo je sebe kako govori:

– Roki moj, Raketo moja, najdraži prijatelju… Ti, dakle, ne bi imao ništa protiv da ja tebe pojedem? Ti mi se sam nudiš. Ali Roki, ako ja to učinim, ako ja na to pristanem, ja ti obećavam, prijatelju, sve će biti drugačije. Ja ću… Ja ću napisati veličanstvenu knjigu o nama, knjigu kakve još na svijetu nije bilo! Više se nikad neću bojati bjeline! Bit ću asket i živjet ću samo radi toga da je napišem. Ništa me drugo neće zanimat, ni da me slave kao pisca. Neka slave knjigu, neka slave tebe, svi će znati za tebe, svi će znati za tvoju žrtvu. Prijatelju! Hvala ti! Hvala ti za sve!

Ali nije to učinio odmah. Tek sutradan poslijepodne, kad se počeo spuštati sumrak, uzeo je život svog najboljeg prijatelja. Da to nije učinio on, smrt bi sama došla po njega, hladna, bezimena, bešćutna. Zaklao ga je nožem što ga je nosio u ratu, Roki je tek slabašno zacvilio, oderao mu je kožu, izvadio utrobu, sve vrijeme drhteći od slabosti. Zatim iscijepa stari ormar, u koji je baba spremala Rokijev plijen s početka njihova prijateljstva, i naloži vatru u štednjaku. Na trenutak pomisli da bi bilo pravedno pojesti ga sirovog, ali se odmah predomisli. Umjesto toga, odrekao se bilo kakvog začina. Dugo je sjedio i gledao u veliku zdjelu s utrobom, kožom i dlakom. Zatim se premjestio do peći, sjeo na malu hoklicu i jednako tupo zurio kroz staklo, u mračnu pećnicu u kojoj se pekao Roki Raketa.

U kredencu pronađe najljepši stolnjak, što ga je baba stavljala samo za Božić i Uskrs. Na njega stavi stari svijećnjak i zapali svijeću, također iz babinih zaliha. Postavio je dva tanjura i dva pribora za jelo, umotana u uštirkane platnene ubruse, za sebe i za Rokija, koji će odsad postati dio njega i zauvijek će živjeti s njim.

Cijelo vrijeme plač mu je bio u grlu i u nosnicama i tamo čekao da provali, a kad je pečenje izvadio iz pećnice i stavio ga na stol, činilo se da ga ništa neće zaustaviti. Ali kad se zagledao u rumeno i hrskavo pečenje, a nosnice se ispunile njegovim mirisom, halapljive žlijezde su stale lučiti slinu i on zgrabi pečenje i rastrga ga poput tigra. Još do maloprije mislio je kako će ga jesti polako i protiv svoje volje, kako će ga natapati suzama, kako će se sjećati svega onoga lijepog što su prošli zajedno, divnih trenutaka kad su bili uvjereni da su osvojili nebesa, kad su obojica našli ljubav i kad su je izgubili, kad su zajedno patili, a sad nije mislio ni na što, samo ga je žderao nemilice, razbacujući kosti po stolu, zagrizajući, otkidajući i mrmljajući od zadovoljstva. Tek kad ga je cijelog proždro, kad mu je posrkao mozak i pomno posisao svaku kost, tek tad je došao sebi. Krv mu se vratila u mozak i on je pokušao zaplakati.

Ali nekako ga plač nije htio.

Neko je vrijeme tupo sjedio, zagledan u kosti razbacane na bijelom stolnjaku. Zatim ih počne, jednu po jednu, skupljati i stavljati u onu posudu s utrobom i drugim ostacima Rokija Rakete. Kad je to učinio, ode u dvorište i zakopa sve to zajedno pod orah, na mjestu gdje je Roki najviše volio kopati rupe. Nije mu baš bilo drago što će tu biti njegov grob jer je sad još više mrzio i tu kuću i čitavo selo. No utješio se mišlju da će ga jednom preseliti na neko ljepše mjesto.

Vratio se u kuću s osjećajem neke nove snage i odlučnosti. Nije imao nikakav plan, osim da se pod svaku cijenu dokopa para dostatnih za mjesec dana života, koliko je računao da će mu trebati za pisanje knjige što ju je obećao Rokiju, za koju uopće nije sumnjao da će provaliti iz njega. Ono što je bilo sigurno jest da tu neće ostati. Unajmit će nekakav skroman sobičak u Zagrebu i bezumno pisati. Nije više razmišljao o slavi, o tome da mu drugi priznaju kako je sjajan pisac. Sad mu se za to živo jebalo. Naravno, knjigu će objaviti, dužan je Rokiju, učinit će to makar morao prositi, ali nije mu bitan uspjeh. Neka samo jednog čovjeka dirne Rokijeva priča, neka se to dogodi i za stotinu godina, to će mu biti sasvim dovoljno. A što će biti s njim, potpuno mu je svejedno.

Tako je nekako mislio Mačka, a onda odluči opljačkati najbližu benzinsku. Odmah zagrabi u svoj priručni arsenal, smješten ispod drvenog poda u njegovoj sobi, uzme odatle maskirnu kapu i zbrojovku, ali se i ne potrudi staviti metke u spremnik. Ubaci to u ruksak, doda još nešto odjeće, pa se hitrim koracima spusti u grad.

Na benzinskoj zatekne gotovo idealnu situaciju. Jedan je tip odlazio, drugi upravo plaćao. On se osvrne da provjeri ne nailazi li još netko, pričeka da se onaj drugi izgubi, pa posegne u ruksak za kapom i oružjem. U tom trenu pred njim osvane blistavi automobil, koji se zaustavi uz silnu škripu, a netko poviče iznutra:

– Ej, pa jes to ti, Mačka, jebote ja?

Mačka zaviri unutra i nakon nekog vremena prepozna Karla, trgovca svim i svačime, iako jedva prepoznatljivog. Nigdje one pohabanosti i secondhandštine, izgledao je on kao da je negdje ukrao novog novcatog sebe, to lice s njegovanom sjajnom bradicom i neodoljivim osmijehom pobjednika, kao i taj blistavi raskošni mercedes koji je jednostavno cvjetao oko njega. Sve to nije se moglo jeftino kupiti.

– Ajde, upadaj! Neš vjerovat, al baš tebe tražim danima. Pa šta radiš u ovoj vukojebini, brate? Čime se baviš?

– Baš sam se spremao opljačkat benzinsku kad si me ti u tome prekinuo – reče Mačka neodoljivo nevino.

Ovaj ga pogleda iskosa radoznalim, veselim pogledom, pa se nasmije i nagazi na gas.

– E! Još uvijek lud, još uvijek spreman na sve? A? E pa nećeš, prijatelju, imam ja puno bolju stvar za tebe od pljačkanja jebenih benzinskih. Duše ćemo nas dvojica pljačkati, duše, prijatelju! Al najprije da napunimo magarca. Di se ovdje najbolje jede, a?

– Ja sam već jeo – reče Mačka, prasnuvši napokon u neutješni plač.