Roki Raketa | Zoran Malkoč

26

Sa slikom pod rukom, Mačka se vratio u Bužu kao drugi čovjek. Nije, doduše, dobio adresu, ali je imao ime, prezime i zanimanje, kao i čvrstu namjeru da pročešlja sva naseljena mjesta Dalmacije. Naruči rundu za sve prisutne pa razdere papir u koji je slika bila zamotana.

– Evo, miševi, gledajte i divite se! – uzvikne, slavodobitno gledajući ekipu. Očekivao je ushit, kolektivni uzdah. Ali dobio je muk.

– A jebo ga ti, Mačka! – reče napokon onaj slikar koji je radio fotorobot – Šta je to Aneta?! Pa znam ja Anetu! Mala je vražja slikarica, Mačka, vražja!

– Ti znaš Anetu?! – krikne Mačka kao da ga nešto boli.

– Ma svi je znamo! – odgovori slikar pokazujući na ostale u birtiji, od kojih svaki spremno potvrdi glavom – Pila je tu s nama dva-tri dana prije nego što si ti došao. A meni je njezin rad poznat otprije. Vražja…

– Pa dobro, Šime – prekine ga Mačka – je l’ murija ikad ikog našla po tim tvojim fotorobotima?

– A slušaj, Mačka, kazat ću ti nešto. Ljudi strašno loše opisuju. A ja crtam kako mi oni govore – odgovori ovaj, natjeravši Mačku u smijeh. Možda bi mu u drugoj prilici zamjerio ovakvo objašnjenje, ali sad je bio previše zadovoljan da bi se time bavio.

– I dobro, reci mi onda, otkud je moja vilinska Dalmatinka? Nemoj samo reći da nemaš pojma!

– A imam pojma, imam! Samo, nije ti ona Dalmatinka. Ona je tamo iz… Ma ona je tvoja, Mačka, bogati!

– Moja?! A znam ja da je moja! Ali otkud je?

– E, Slavonka! Ona ti je iz istog mjesta ko i onaj nogometaš, onaj plavi što spusti glavu ko bik i samo krlja naprijed, ne moš ga zaustavit, kako li se ono zove…

– Olić! – dobaci netko.

– E, Olić!

– Ma nemoj, Olić!? – isprsi se Mačka – Onda bi, po tvome, moja Aneta trebala bit iz Davora…

– E, bravo, to, iz Davora!

– Ma ja u to apsolutno odbijam povjerovat! Pa znaš li ti da Davor nije ni četrdeset kilometara od kuće u kojoj sam se rodio? I da je ona iz Davora!? Aneta Condalozzi!? Davor je endemsko mjesto, ondje takvih prezimena nema! Ima ondje Ćućuzovića, Čmelješevića, Krmelješevića, Švađumovića, i Simića ima, i Butumovića, i Matoševića, ali Condalozzija – nema! Dvadeset-trideset kilometara dalje nađe se Talijana, ali u Davoru ih nema! Zato u to apsolutno ne vjerujem!

– E, a ti nemoj vjerovat, ali to je tako! Je l’ tako rekla, a, momci?

Svi do jednog opet potvrde istinitost njegovih riječi i Mački ne preostane drugo nego da stoički podnese taj zadnji udarac nanesen njegovu idealu. Osim toga, pomisli, možda on u svojim maštanjima i nije baš toliko promašio. Davor, doduše, nema more, ali zato ima rijeku, a opće je poznato da mu po broju lađara i kapetana nema premca u Europi. A kapetan je kapetan, pa makar i riječni.

Prije odlaska iz Splita Mačka provjeri stanje računa i utvrdi da novac od izdavača još nije sjeo. Zato je odlučio prihvatiti poziv nekog nogometnog menadžera i otići na party koji se održavao na njegovoj jahti. Nakon kraćeg snimanja situacije, diskretno je za Rokija označio tog menadžera, odvjetnike Nobila i Prodanovića, jednog pozadinskog generala koji se bacio u biznis i pjevača koji je svoje dalmatinske pjesmice odnedavno počeo pjevati hamburgerima. U sljedećih nekoliko sati, dok se Mačka bezbrižno zabavljao, Roki ih je temeljito odradio s naročitim veseljem.

– Ti si jebeni bič božji za te drogirane pedere, mali moj prijatelju! – pohvalio ga je Mačka dok je prije spavanja brojio plijen – Sad možemo čista srca po našu Anetu.

Sutradan navečer stigli su u Zagreb, prespavali u stanu i rano ujutro nastavili za Slavoniju. Novi motor je radio besprijekorno i jedino što je Mačku sprečavalo da poleti bio je strah da ne izgubi gumenjak koji je vozio na krovu. Od njega se nije mogao odvojiti, nekako mu je bilo nezamislivo bez čamca poći u jednu takvu bitnu potragu.

Plan mu je bio fleksibilan do te mjere da ga nije ni bilo, samopouzdanje golemo. Kao i toliko puta dosad, Mačka je bezglavo jurišao. Njegovo je da pronađe Anetu, da je vidi i onjuši, shvati i osjeti u ambijentu iz kojeg je potekla. Banut će joj u kuću, zaskočit će je i uhvatiti nespremnu, a barem je on uvijek znao iskoristiti trenutak iznenađenja. Ovaj put će je ošamutiti i očarati, i odmah nagovoriti da se vrati s njim u Dalmaciju. Unatoč kapetanima, nije mu se predugo ostajalo u Davoru. Pojava žene kao što je Aneta u takvom mjestu, mislio je Mačka, kozmička je greška prvoga reda, iznimka kojoj nije suđeno da traje. Pokušao se prisjetiti Davora iz ratnih dana, ali uspio se sjetiti samo birtije – ili birtija – prepune vojske, koja je tu dolazila piti zato što je po gradu neprekidno tuklo, uslijed čega je Davor mjesecima doživljavao najezdu jednodnevnih turista s prve linije bojišta. S tih je šankova i pokupio ono šturo znanje o lađarima i kapetanima, kao i šušljetavu i čućetavu muziku Čmelješevića, Ćućuzovića i Švađumovića, čiji mu je odjek trajno ostao u uhu. Povezane s tim bile su i podrugljive priče jednodnevnih turista, koji su o Davoru govorili kao o zatvorenoj sredini čiji su stanovnici skloni komadari i incestu, uslijed čega ima puno degenerika. Iako te priče više spadaju u opća mjesta folklora, Davor je uistinu čudnovato mjesto, koje je zbog pravilno projektiranih ulica, trga i parka – što je djelo nekog austrijskog vojnog inženjera – teško nazvati selom unatoč činjenici da geografski priručnici kažu drukčije. Osim toga, mnogi Davorci, sasvim netipično za stanovnike slavonskog sela, uopće se ne bave poljoprivredom, a neki iz centra nemaju ni povrtnjak. Za vrijeme Jugoslavije Davor je bio poput nekog otoka na području nekadašnje novogradiške općine, slabo povezan s gradom i ostalim naseljima, čak i sa susjednom Orubicom, duhovno zatvoren u sebe u odnosu na prostor kojem je geografski pripadao, živeći s njim u stanju međusobnog ignoriranja i tražeći preko rijeke put do ostatka svijeta. Ne samo do Dunava, Rajne i ostalih velikih rijeka. Paradoksalno, to mjesto tvrdih Hrvata i ortodoksnih katolika uvijek je živjelo u prijateljskim odnosima sa susjednim Srbcem, čak i za vrijeme rata, do kojeg se dolazilo skelom preko Save. Većina Davoraca ondje je išla u srednju školu.

U odličnom raspoloženju, Mačka i Roki dovezli su se u centar Davora, kojim je dominirao mali park okružen četirima stožernim točkama čitava mjesta: crkvom, poštom, Savom i birtijom Kod Đuke. Potonja, najstarija i do prije samog rata jedina institucija te vrste u Davoru, bila je njegov prvi cilj, gdje se namjeravao diskretno raspitati za adresu svoje Anete.

Premda je još bilo jutro, na Đukinoj terasi sjedilo je dosta ljudi, većinom mlađih muškaraca odjevenih u kombinacije sastavljene od dresova nogometne reprezentacije, mornarskih majica i maskirnih uniformi, koji su penzionerski ispijali pivo i raspravljali o tome treba li danas odraditi akciju betoniranja stadionske tribine, dogovorenu na tom istom mjestu prije tjedan dana, ili je bolje da se to ostavi za sutra. Taman kad je radišnija struja počela zadobivati prevagu, pojavio se Mačkin land rover, nakrcan poput čerge, s gumenjakom na krovu, i sasvim zaokupio njihovu pozornost.

– Isusa ti Krista, je l’ to stigo turizam? – reče žilavi dugokosi momak prosijede brade čije su oči živahno proučavale vozilo.

– Ne daj bože, Matuc!

– A šta vrag radi, šta ne iziđe? – pitao se treći i pitanje mu nije bilo besmisleno. Iza tamna stakla Mačka je, naime, snajperski motrio ekipu na terasi, jednog po jednog, tražeći onoga preko kojega će najlakše prodrijeti u nju. Dvojicu-trojicu znao je sa šankova, ali im se nije mogao sjetiti imena, a i veliko je pitanje bi li oni njega prepoznali. Od te komadare, koju oni tako vole, čovjek lako oslijepi. Onda je ugledao jednog koji mu je bio puno dužan. Njega je Mačka, kao sedamnaestogodišnjeg balavca, uplakanog i oduzetog od straha, izvukao iz minskog polja u kojem su prije toga zaglavila četvorica njegovih suboraca. Ni njegova se imena, doduše, nije sjećao, ali nema šanse da je momak njega zaboravio. To će morati biti dovoljno da ga prime na svoj posavski otok, kao i da se ne bune previše kad se počne raspitivati za njihovu curu. Zaključivši to, Mačka otvori vrata i najprije pusti Rokija, koji izleti van i odmah zapiša prvi suncobran, a onda se i sam polako uputi na terasu, gegajući se poput mornara koji dugo nije osjetio tlo pod nogama.

Tad se dogodilo nešto za čim je Mačka, doduše, oduvijek žudio i za što je smatrao da mu prirodno pripada, ali ga je u tom trenutku svejedno iznenadilo. Taman je značajno pogledao svog momka, kad on ustane i počne pljeskati, uzvikujući njegovo ime. Uskoro mu se pridruži cijela terasa, uključujući konobara i mladog gazdu, Đukina sina, koji su pohitali iznutra vidjeti što se događa.

Shvativši da ga svi ti ljudi smatraju herojem, Mački se oči orose od ganuća, a njegovo mišljenje o Davoru u trenu odleti u visine.

– Konobar! Piće za sve! – vikne Mačka nešto kasnije, nakon što je sjeo predahnuti od nebrojenih rukovanja, poljubaca i čestitanja. – Sa zadovoljstvom! – odvrati mladi gazda – Ali kuća časti! Kod nas istinski hrvatski vitez nema što plaćat, bar ne prvi put, je l’ tako, momci?

Mačkinim dolaskom okončana je ona rasprava i nitko više nije spominjao betonažu. Umjesto toga, krenulo se u radnu akciju sasvim drukčije vrste, koja im je očito bila prirasla srcu jer oko nje nije bilo nikakve rasprave. Podijelivši se u nekoliko grupa, bacili su se na posao poput radišnih patuljaka. Na birtijskom parkiralištu zapaljene su vatre i pobodene rašlje, na kojima su uskoro počeli cvrčati šarani. Druga ekipa kuhala je fiš u pet kotlića. Treći su u velikim metalnim tanjurima, ispunjenim svinjskom mašću, pohali filete soma i šarane izrezane na potkove. Četvrti su se bavili mesom. A sve ih je opskrbljivala neumorna ekipa dostavljača, koja je neprekidno dovlačila novu ribu, još mesa, povrća i ostalih potrebnih namirnica. Bio je to savršeno usklađen kuharski stroj, koji je funkcionirao besprijekorno, pa i više od toga. Jer, uza sav posao, ti neumorni i nadahnuti radnici nisu zaboravljali piti, nazdravljati i pripovijedati. Svima su im bila puna usta Mačke. On sam malo je govorio, samo je kružio od postaje do postaje kao na nekom beskrajnom i veselom križnom putu, dijeleći svima osmijehe i jedući, sad pohanog soma, sad pečenog šarana, pa hajdučki ćevap i krvavi biftek, dvije-tri žlice ljutog fiša, pa cijelog smuđa i dva-tri cvergla, zalijevajući ih pivom, vinom, šljivom i komadarom i blaženo slušajući kako ga hvale. Uživao je u njihovoj melodičnoj ikavici, uvjeren kako na svijetu ne može biti ljepšeg narječja. Nije se tu pripovijedalo samo o spašavanju golobrada vojnika iz minskog polja, navodila su se i druga Mačkina junaštva, redali katalozi ubijenih neprijatelja, slavila njegova plemenitost prema onima koje je zarobio. Pokraj vatre, usred žestokih mirisa pečenja i alkohola, Mački se na trenutke činilo da sluša mitske priče o drevnim junacima čija sudbina dira do suza, a onda bi se opet sjetio da je sve te strahote prošao on i postalo bi mu neizrecivo drago što ih je preživio te sad može na miru i čak s uživanjem slušati o tome kao da se ne radi o njemu.

Oko tri popodne, na spontano organiziranoj veselici bilo je stotinjak ljudi i još ih je pristizalo. Činilo se da će kult Mačkine ličnosti zapaliti cijelo selo i gorjeti čitav dan i noć, možda i sutradan. Gledajući sva ta prijazna, nasmijana i njemu naklonjena lica, Mačka se sjeti radi čega je zapravo došao u Davor, pa upita Brankića, jednog od kuhara, s kojim je udarao po komadari kod njegove peći, vidi li među gostima koga od Condalozzijevih. Brankić je reagirao krajnje čudno. Blenuvši u njega, stezao je čašu s komadarom, koju je maloprije napunio do vrha radi nove zdravice, a onda njome zalije prašnjavu zemlju između sebe i Mačke pa reče nekim uvrijeđenim tonom:

– Nikad čuo.

– De ne seri, Brankić!

– Nikad čuo, sine Mačka! – odsiječe Brankić, skine kuharsku pregaču i tutne je momku iza sebe, nešto mu prišapne, pa energično odmaršira do birtijske terase, gdje počne uzbuđeno razgovarati s mladim gazdom, bacajući uznemirene poglede prema Mački. Nakon što je saslušao Brankića, gazda uleti u birtiju i utiša glazbu, koja se dotad mogla sasvim pristojno čuti i na parkiralištu, a zatim se vrati na terasu te stane vikati i mahati rukama, idući od stola do stola, u čemu mu je pomagao i Brankić. Pripiti Mačka ih je s nevjericom promatrao, pitajući se tjeraju li to oni njegove goste.

Odgovor se nametnuo sam od sebe. Terasa se ubrzano praznila i uskoro na njoj nije bilo nikoga osim gazde i Brankića, koji su sad svoje napore, kakvi god oni bili, usmjerili na parkiralište, gdje se, unatoč nedostatku glazbe, proslava odvijala nesmanjenom žestinom. Kao general koji raspoređuje snage na ratištu, gazda je pokazivao rukom na pojedine grupe ljudi i davao upute Brankiću, a ovaj je samo kimao glavom prateći put njegove ruke. Mačka ljutito strusi rakiju i zaključi da je vrijeme da se postave neka pitanja.

– Pa što mi rasturi zabavu, gazda, eej!? – vikne Mačka kad je došao na terasu, ni ne pogledavši Brankića, koji je šmugnuo kraj njega natrag na parkiralište.

– Eee, Mačka, Mačka! Slabo ti poznaš nas Davorce. A vidiš, kod nas postoji vrijeme za zabavu i vrijeme za rad. Ovo za zabavu je, nažalost, prošlo, sad nastupa ono za rad. Za betonažu!

– Ma nemoj!? A šta ćete, jadni, sad betonirat? Još malo pa će noć.

– A šta ako će noć, imamo reflektore! Tribine betoniramo, Mačka, pumpa samo šta nije. Sve je to odavno dogovoreno, ali smo malo pomakli zbog tebe, pa morali smo te dočekat ko ljudi, šta ne? Nego reci, sine, nisam te u ovoj gunguli uspio pitat, šta je tebe danas dovelo kod nas? – reče gazda smiješeći se široko, ali detaljno. To obilje smješkanja navede Mačku na oprez. Dok je promatrao kako Brankić savjesno rukovodi evakuacijom ljudi i opreme s parkirališta, odgovori nehajno:

– Radi oklade, sine. Tebi će to možda zvučat glupo, al’ ne znaš ti Endema. Mislim, u redu je tip, na svoj način, korektan, ispravan, vjeruje u boga i zna gramatiku, ali je, ono, konj, ma šta konj, mazgov, tvrdoglavijeg skota ne moš zamislit. Jučer mi došo s pričom o nekim Condalozzijevima iz Davora, zamisli! Ja mu fino kažem, Endem, nemoj da te netko čuje, u Davoru ćeš naći prezimena kakvih nigdje nećeš, ali takvih ondje nema, nema šanse! A on meni – da se kladimo! Ja ga gledam, budalu, naravno da ću se kladit, znam ih ja u Davoru sve, i takvih nema! Eto, zato sam došo, sine, po dokaz.

– A jesi se u puno k ladio? – upita gazda, kojemu je i sam spomen klađenja bio dovoljan da u njemu nešto zatitra.

– Mačka ne igra za siću. U pitanju je deset tauzentki. Nekakav grč bola sasvim raskida i odnese filigranski osmijeh s gazdina lica. On ščepa Mačkinu ruku i grune kao da se iz njega odlama.

– E pa onda… Čestitam, sine Mačka! Dobio si! Naravno da ovdje nema takvog prezimena. Možeš odmah ići i pobrat svoje pare.

Ali Mačka odmahne glavom.

– A ne, ne ide to tako, sine. Mislim, ne radi se o sto kunića. Ja sam došao ili pronaći Condalozzije ili pribaviti valjan dokaz da takvih ovdje nema. Bez toga se ne vraćam. Ako Condalozzija nema, u što ja čvrsto vjerujem, meni treba pisani dokaz.

– Pa to je najmanji problem! Ja ću ti ga napisat.

– Ti? Bez uvrede, sine, ti ćeš mi napisat, i što? Hoćeš mi onda na to udarit birtijski žig? Budi ozbiljan, sine. To možda jeste obična birtijska oklada, ali Mačka i takve stvari radi sa stilom. Meni treba službena potvrda, iz općine, ovjerena i potpisana od načelnika ili druge odgovorne osobe. Shvaćaš? To ja smatram dokazom.

– Načelnik nije u selu – odgovori brzo gazda – I pitanje je kad će se vratit.

– Ma imam ja vremena! Sjedit ću tu kod tebe, razgledat selo, okupat se u rijeci. Možda navratim i do vas, da vidim kako mi se jadni znojite pod reflektorima. Ne brini ti za mene. Samo te jedno molim. Ostavi mi konobara!

Rekavši to, Mačka zovne Rokija k sebi u krilo i otpusti gazdu kraljevskom kretnjom, od koje se ovaj osjećao toliko suvišnim da gotovo pobježe s terase na ulicu, gdje se pridruži zadnjoj grupi betoniraca što je užurbano, ali organizirano napuštala centar. Predvodio ju je savjesni Brankić, kojemu se mora priznati da je izvrsno odradio posao. Evakuacija ne bi bila temeljitija ni da predstoji kataklizma i Mačka je jedva mogao vjerovati da se tu do maloprije odvijala proslava u njegovu čast. Nakon što je bat betoniračkih koraka sasvim utihnuo, počeo se osjećati poput Napoleona u napuštenoj Moskvi.

– Ma vidiš li ti to, moj Roki!? Ukralo nam narod! Ipak su to otočani, i još gori! Konobar! Pivo! Ili nam je i njega otelo?

Konobar se ipak pojavio, lijep, plav, mlad, ali sav nekako nujan, snužden, nesretan. A pretjerano uslužan. Donio je pivo i bocu rakije, koju Mačka uopće nije tražio.

– Na moj račun – reče.

Onda se vratio s vodom za Rokija, u blistavoj posudi od rosfraja, koju je držao kao da mu je u rukama sveti gral. Mačka ga pogleda s podozrenjem.

– Pa šta mu nosiš tu vodu kad još ni Savu nije popio?

– A zašto da se ćukica umara kad meni nije teško?

Iza te suvišne brige mora se skrivati neka podla namjera, zaključi Mačka. Kakva, postalo mu je jasno malo kasnije, kad je konobar stavio pred njega veliki prijenosni frižider.

– Napunio sam ga pivicom, gospon Mačka, da vam se ne ugrije. Na moj račun, ali znate, ja sad stvarno moram…

– Znam, sve znam – prekine ga samilosno Mačka – I ti si betonirac u srcu. I ono ti se cijepa zato što nisi s drugovima. Zaključaj birtiju, dečko, i idi, samo idi!

Napušten i od konobara, Mačka nije očajavao, nego se posvetio darovima koje mu je ovaj ostavio. Uz njih je brzo shvatio da mu je, unatoč privremenu neuspjehu, zapravo lijepo. Ima gotovo sve. Praznu terasu i čitavo mjesto samo za sebe, čudnovato selo čijim ulicama i zakucima večeras ipak neće proći; umjesto toga, ostat će tu na terasi, gdje mu povjetarac s rijeke hladi glavu, i prepustiti pivu i brlji da ga izvedu iz davorske noći i njegova zakučastog mentaliteta. A sutradan će dovršiti posao i pronaći Anetu. U to uopće nije sumnjao. Jednom jedinom riječju uspio je zaključati čitavo selo s više od dvije tisuće stanovnika, što je najbolji dokaz da Condalozzijeva jeste odavde, baš kao što su tvrdili momci iz Buže. A to što ovdje svi lažu i što na sam spomen tog prezimena život staje, njegovoj je potrazi samo davalo dodatnu draž.

Uvidjevši da večeras nema ništa od akcije, Roki Raketa je drijemao kraj svoje posude s vodom, otvarajući povremeno oči, tek da se uvjeri kako je s gospodarem sve u redu. Što je frižider bivao prazniji, Mačku je sve više dirala ta pseća brižnost, te mu je raznježeno počeo pjevušiti uspavanke i govoriti neka se samo odmara, neka spava sve do jutra, kad će im opet zatrebati njegovi čudesni talenti, a večeras će on, za promjenu, paziti na njega. Na kraju ga je uzeo u naručje i odnio do terenca, gdje ga je čekao njegov ležaj na suvozačevu sjedalu. I Mačka je poželio odmah zaspati, ali se othrva tom porivu, kresne motor i odveze se nekih kilometar-dva uz nasip, malo izvan sela. Tu se pridruži Rokiju, koji je već uvelike sanjao Mačkine sjajne snove.