Samosanacije | Suzana Matić

CABARET… NA BRANI

jučer podvlačim liniju; eto, nemam se više oko čega pošteno ni rasplakati – pomislim.
pa čak ni nad onom prošlošću koja je uvijek bila zicer. jer dok je raspredam iz najdublje u tu skoriju, ključniju… pitam se hoću li se kad jednom dođem do nje moći samoraniti sjećanjem… zadrhtati glasom na onim mjestima koja su donedavno bila rezervirana jedino za plač.
pa zaključim da – teško, a onda opet, pomalo tužno i sukladno sebi, taj dobitak proglasim oduzimanjem… od sebe.

a onda jutros dok guglam mjesta za provesti praznike u sredini obrazovnog razdoblja, između dva južna klika, najednom osjetim kako stojim na vlastitoj brani.

pa dok pola sata poslije vozim preko brda u smjeru ureda, u okviru obavezne jutarnje hands free konferencije s najboljom prijateljicom iz djetinjstva, kažem:
– gle, prvo sam zaključila da više nemam zbog čega ni zaplakati, a onda sam jutros osjetila kao da stojim na brani sebe. koja samo što nije…

tu se ugrizem za usnu, pa napustim sliku Colorada zadržanog Hoover Damom i radije kažem nešto drugo jednako tekuće:
– izađi s nama u subotu. moraš napokon upoznati M. i V… a i nas dvije se nismo dugo vidjele.

a onda se ohrabrena ipak još jednom vratim na branu… vrckavije:
– a nisi mi već dugo ni suze brisala, jeldadada?

premda spada u one koji će mi znati obrisati oči tako da opet progledam kad plima preuzme svu moju nutrinu i voda se digne toliko da od sebe više ne vidim van, ona kaže dvije nijanse ozbiljnije:
– znaš, ti si jedina osoba protiv čijih suza ja ne mogu ništa.

pitam je: – zašto?

– zato što ću sa svakim drugim naći neki kut gledanja koji dotični nije razmotrio, pa ga prodrmati, i reći mu… gle, ovo nisi vidio… ali s tobom… s tobom znam da si ti u toj svojoj glavurdi i tako već sve razradila i sve ti je jasno, i imaš još i tri dodatna aspekta bonus, ali tvoje suze su svejedno uvjerljivije od svih mogućih proturazloga i rješenja… tvojim suzama jednostavno nema pomoći.

onda dodaje kroz smijeh:
– znaš… gledala sam jučer s klincima Cabaret, opet. i znaš kad se ona Židovka rasplače, a Liza… Sally je li, znaš kakva je Sally; stalno nešto blebeće, blebeće čitav film, baš kao ja, uglavnom, ova se rasplače, a Sally ostane bez teksta. ono, zabetonira se. i ne zna što.
e, to sam ti ja s tvojim suzama.

smijemo se sad obje. smijemo se jako i slatko.
onda ona kaže: – jedva čekam subotu.

ja kažem: – Cabaret…

a mislim… možda jesam na brani sebe. ali na njoj je i vrtuljak.