Samosanacije | Suzana Matić

KAD MI SE NE OMAKNE ČUDO

„Ja nisam posebno snažna.“

ja sam slaba…
najslabija sam na čuda.
njih ne biram uopće. tu sam skroz bez kriterija. samo da mi je čudo i sve pet.
toliko sam slaba na njih da mi se prije ili poslije omaknu.

jutros razgovor o petoj stvari:

– još ću početi vjerovati u čuda.

kažem mrtva ozbiljna:
– vjeruj u čuda. u što drugo da vjeruješ.

…
već popodne eto ga; čudo privatnog karaktera.
piše mi Čudonoša; bit ćeš ekskluzivna i u velikom formatu.
prvo malo plačem… od sreće ofkors.
red je red, a ja znam red s čudima. kad se čudo jednom dogodi – plačeš od sreće.
i bar mrvicu više nego inače.

kad sam svu sreću isplakala, onda sam se zabrinula;

kojim čudom ću se ovakva sva od krhotina jedva sklopljena,
bolno priheftana i zaendlana u jednu čud–nu osobnost,
koju sam godinama teško pazlala… s raznih strana,
uspjeti očudotvoriti u tom velikom formatu…
držati se na okupu… prikupljena i sastavljena,
a da se ne prospem, ne slomim, ne raspazlam i ne iscurim?

i još gore…

tko će me sklepanu u veliki format nositi sa sobom u postelju…
i zgurati me ispod popluna… tako da jedva dišem,
i tražiti moje odlomke u plahtama,
i grliti mojim zagradama ogrljene pasuse koje sam htjela utopliti… svojim rukama,
i stisnuti me pod laktom… uz sebe… dok šećemo,
tko će veliki format ugurati u torbu svakodnevnu pa čitati dok se zimske gume mijenjaju za ljetne…
i tko će me s tako promijenjenim gumama odvesti na more,
pa onda još na neku pustu plažu da stvar bude bolja…
tko će me u besanoj noći propisno izgužvati…
onako propisno
dok me lista uzduž i poprijeko…
tko će me savinuti u hrptu…
tko će me natjerati da izvijem leđa…
da se ispravim, da pokleknem…
tko će me uopće poželjeti u tom velikom formatu.
tko?

nitko živ.

ja sam žena za suspregnute istine, zagonetne osmijehe, dvosmislene poante,
za upitne stavove na krhkim temeljima,
za neispunjena samoobećanja…

ja sam žena za podatne, meke i podložne formate
stidljive i skanjujuće…
nejasne i potrošne, slabe i svakodnevne…
nevidljive,
žena za na petu i desetu loptu, ali nikako na prvu.
ja nisam žena za – ekskluzivni veliki format!

sad sam već bila pravo nesretna.

onda smo L. i ja zajedno tražili dobru stranu pravoj nesreći.
rekao je: gledaj na to ovako… izgledat ćeš moćno na policama.
ja… moćno… pa još na policama?!
to je dakle taj – my dream come true.
e sad sam se, jer reda mora biti, a ja znam kakav je red s ironijom sudbine,
a i zbog ravnoteže nedavnom plaču od sreće…
smijala do suze.

pa popodne dakle – omaška unutar čuda.

…
a večeras sam bila na najboljem putu da se ja zalomim trećem…
u dvije čudesne riječi.