Samosanacije | Suzana Matić

KADA SE NE OSVRĆE ORFEJ

danas si tako teško praštam to što sam taj odlazak,
ne ljudi od mene,
nego nestajanje moje emocije za njih,
uvijek ćutila kao bol,

iako baš ljubav može najviše boljeti, pa čak i kada se voli obostrano i predano,

što mi je to moje raščaravanje bilo nepodnošljivo
jer sam gubitak vlastitog zanosa uvijek smatrala baš – gubitkom,

što mi je pogled na vlastiti odlazak padao tako teško… kao da gledaš umorne vojske koje polažu oružje…

što bih novu slobodu znala uprezati u osvrtanje, a ne u odraz za skok

to što sam uporno gledala crno-bijelo,
pa uvijek vidjela ljubav kao rast, a njen kraj kao pad,
pa i onda kad je taj rast bio sputan, a pad oslobađajući.

što sam stiskala oči pred jednostavnom istinom
da se razlozi za tugu često lakše i više množe s rastom,
nego što se dijele s krajevima….

što sam uvijek htjela natjerati svoje osjećaje da prorade, i vrte se pa makar u prazno i onda
kada su već razmontirani ležali na tlu.