Samosanacije | Suzana Matić

KORIŠTENJE ŠUMSKE CESTE NA VLASTITU ODGOVORNOST

Neki se ljudi/žene vole izlagati pogledima… pogledima provocirajućim, fiksirajućim, besramnim, drskim, ispodočnim. Ja se pogledima odupirem. Vlastitim pogledom. Na svijet, a i doslovnije.

Pa se, bolećiva od glasomanije, jer je neizvjesnije, više volim izlagati glasovima…

Šuma je moj sirenski zov, a ja sam mu, koja živim na njenom rubu potpuno izložena…
I nije da nisam pokušavala othrvati mu se, nije da se nisam nebrojeno puta uvjeravala… dobro Tess, rano je jutro, odrasla si osoba, ne treba ti to, nemoj, ne idi u šumu, zaboravi to, preboli, eto ti knjige, evo ti novine, tu ti je kava, jastuci… sveži se za njih, umreži se za svijet, sklupčaj se, predi malo pod plahtama…

Šuma je bila jača.

Pa sam se nakon godina bezuspješnog otimanja, jogunjenja, protestiranja… na koncu potpuno predala.
Položila sam oružje pred noge one koja leži bestidna pod nebom, i podajem se njenom vilinskom zovu, svakodnevno i bespogovorno… istovremeno potpuno onemoćala i potpuno svjesna sebe;
svog ubrzanog daha, pokretnih nogu, bila, svoje brzine…
Pa kao da mi moje posvemašnje predavanje, slabost i ovisnost o njenoj čaroliji, šuma ipak vraća, ostavljajući mi vlastitu snagu i brzinu i neuhvatljivost razbacane iza panjeva koje prelijećem, i ja ih onda trpam u džepove i osluškujem kako šušte i zveckaju, dok istuširana i mirisna, potpuno očišćena od šume, poslije koračam svijetom koji se mirno smjestio izvan njenih začaranih rubova.

Jučer dok sam trčala, poželjela sam položiti svoje lice u njenu mahovinu, isto onako kako ga polažem u pamuk nečije košulje…

No noge kad su jednom u trku više ne slušaju glasove iz glave, noge su uvijek svoje i uvijek trče bezglavo, i glava je ta koja slijedi noge…

Mahovina me ostala željna.