Samosanacije | Suzana Matić

PHANTOM OF THE OPERA

Najvažnije je posložiti prioritete:

Ja sam luda za voćem. I putovanjima. Odnosno najluđa sam za putovanjima u zemlje s egzotičnim voćem.

Proljetos sam neko vrijeme provela u New Yorku. Voće nula bodova. Svejedno, jedno od the putovanja. Nakon kojeg svijet više nije isti. Stvari su nekad jasnije kad ih pogledaš s visine, a ja sam oduvijek baš opijena visinama.
New York is the state of my mind.

No svejedno… nisu neboderi bili to što me je potreslo. Nisu ni mostovi, iako sam gledajući bruklinski pomislila da sam valjda na to mislila kada sam u sastavku na temu „Moje buduće zanimanje” pisala o mostovima. U podnaslov sam si stavila „Arhitektura”, pa razvezla o mostovima na svoj hipi način… mostovi nas povezuju i spajaju i kako je to divno… bla, bla…
No eto, sastavak je dobio neke nagrade, meni omogućio jedno putovanje, pa sam na koncu samu sebe uvjerila da fakat ima u tim mostovima nešto, sve podredila vijaduktu prema Arhitekturi, i kad sam se konačno našla tamo: Surprise! Mostovi su niskogradnja.

Oduvijek životno sklona mijenjanju konstrukcije, pa i kad je gradilište već u punom zamahu, (a kasnije sam u praksi dobila i radno iskustvo za isti aproach), dozvolila sam si da se bezglavo zaljubim u arhitekturu, koja nisu mostovi, i ne spaja, i nije bla bla… ali je divna.

No najpotresniji dio New Yorka za mene je bio onaj muzejski. Teško prepričljiv pa uzmimo to kao fakat.

Drugi fakat je naravno Broadway. Iz večeri u večer. Pa sam, totalni sucker za kazalište, iz večeri u večer – plakala, čak i na Kralju lavova i onda popravljala šminku prije klubova.

A onda sam nakon jako, jako puno godina pogledala brodvejsku postavu Fantoma u Operi, koju sam kao jako, jako mlada cura gledala na West Endu. Mjuzikl je tada bio potpuno nov, a ja sam čitavu jednu godinu potpuno bezglavog života u Londonu, u koji sam navodno otišla da bih usavršila engleski, ali ispalo je nekako da sam naukovala život, slobodu i dorađivala french kissing… dakle čitavu sam tu i takvu godinu čekala karte za ono što je tada bilo must see.

Gledati to opet s takve distance bilo je i divno i čudno.
Shvatiš recimo da su ti se kriteriji pooštrili i da je produkcija otišla naprijed, i da se hoćeš–nećeš u nekim segmentima stvari ipak razvijaju. Iako ja to da se stvari razvijaju ne bih potpisala ni za živu glavu.
No Webbera sam slušala na letu do Zagreba na konstantnom replayu. Nostalgija, emocije, prekapanje po prošlosti i to.

Ali ta priča o Fantomu uvijek mi je bila malo nategnuta;
Lik pod maskom, za kojeg se ne zna se tko je, koji je mračan, i skriven i razoran i pomalo lirski, ali brutalan i koji na nekom svom tavanu reže kristalne lustere što se onda ruše treskom, ali koji je navodno voli… inspirira nju anđeosku i eteričnu da pjeva milozvučno i nestvarno lijepo.
Koliko to može biti uvjerljivo?

Ja koja sam se totalno uživjela u Timona i Pumbu, ova priča još uvijek ne dopire do mene.

Osim što najljepše iz mene ponekad izvuku ljudi za koje ne znam tko su.
I jesu li su uopće.