Samosanacije | Suzana Matić

DJELIĆ KOJI NEDOSTAJE

ponekad osjećam kao da se čitavi svjetovi
nestvarni, beskrajni, opojni, premreženi, snoviti…
odmotavaju u mojoj unutrašnjosti.

moja su prsa prepuna uspomena kojih se ne mogu sjetiti, ali ih osjećam snažno
kao zvona i činele koje udaraju negdje duboko u meni,
a ja na njih odgovaram kao eho
i taj me daleki ritam potresa s moje strane opne, ali tanka ga opna svejedno drži,
pa hodam… potresana vibracijama, ali ipak – hodam,
koračam – po tlu… ne po oblacima.

i nekad je čak sva moja misao svedena u taj korak,
pa se koncentriram… koncentriram se… koncentriram se da zanemarim jeku tih svjetova u sebi,
pa onda glasno brojim lijeva–desna jedan dva, lijeva–desna jedan dva…
i podredim se toj mantri vojnički domoljubno
i puna vjere naglasim svaki okomiti korak koji me dodirne s mojom zemljom odlučnim udarcem u patos.

a ponekad opet, ni ne čujem simfonije tih svjetova
jer sam potpuno omađijana nekim drugim ritmom koji me preuzme ili ga sama odbubnjam prstima po jutarnjem stolu
i zbog kojeg gizdavo, u oblaku parfema i potpeticama – od zemlje stvorim ksilofon.

no desi se i da svi ti svjetovi… uspomena, snova, osjećaja… ta prenapučena eldorada
nabreknu toliko da prisvoje i zauzmu baš svu moju nutrinu,
pa se naguraju oko srca kao gomila u prepunom tramvaju i stisnu ga prečvrsto da više ne kuca nego samo podrhtava…
da sav taj sumnjivi svijet koji cvjeta ispod pretanke kože i skeleta i tkiva koji bi me trebali štititi – nabuja tako
da ga loše brane više ne mogu zadržati,
i sva su potopljena kraljevstva najednom prekrivena plimom slanog mora, do zadnje kaverne…
i kad nešto s ove strane opne… i najmanja sitnica poželi ući – to more nema kamo,
nego se dizati do rubova konkavnih ogledala s besprijekornim smokey eyes efektom,
pa se sramotno prelije iz mog korita, kroz oči s dimnom greškom, ali i usta i ruke
koje se onda počnu pružati i stremiti i grabiti za onim čega nema

i uporno urezivati moje ime po onom čega nema.

…
godinama pokušavam razriješiti te svjetove riječima,
naći one riječi koje će ih moći obujmiti i povezati,
isprati u situ…
i po kojima će najednom sve imati smisla
…ali nema takvih riječi.

nedostaju baš zato, jer je moje rebro iz kojeg su ti svjetovi viška, osmog dana stvoreni, bilo – Nedostajanje.

…
svaka priča ima početak i sredinu i kraj, baš svaka, htjeli mi to priznati ili ne, ali neke priče nikad neću moći napisati, uvijek će nedostajati jedan dio… kao kod slomljene vaze, dio za koji nemam riječi – jer taj dio
– on nedostaje i u meni…
uostalom… može li slijepac imenovati boje?

i zato sam uvijek tražila nekoga tko će, gledajući u lukove mojih iskrivljenih prstiju, moći vidjeti moje svjetove…
nekoga tko će moći utopliti ono dijete u meni koje se ne može ugrijati zabunom smješteno u vitko tijelo uspješne žene.

uvijek sam tražila nekoga tko će moći uprijeti prstom i prozvati taj dio koji mi nedostaje.

i nekoliko sam puta u životu
od vremena samopouzdanog stupanja jedne klinke u martama do vremena samopouzdanog lupkanja potpeticama jedne baš nimalo klinke,
srela ljude koji su nosili zjenice koje su izgledale kao da mogu vidjeti moje svjetove,
u kojima bih, mislila sam, i ja kao u zrcalima napokon vidjela cijelu sebe,
istovremeno –od pojasa na gore
… i u drugom smjeru,
ljude koji mogu zacijeliti moju priču onim komadićem koji manjka.

ali u stvarnom životu takve stvari ne postoje…

u stvarnosti se trudimo i slušamo i govorimo i nadamo se i griješimo i opet pokušavamo…
ali možemo samo naslutiti svjetove koje drugi nose u sebi.

u stvarnosti smo sami sa svim svjetovima u nama…

i možda je najviše od svega što je moguće – naći nekoga
tko će uz nas strpljivo čekati dok se borimo i trudimo da pronađemo riječi koje je nemoguće izgovoriti,
da bi onda njima ispričali neizrecivo…
nekoga tko će nam nježno obrisati oči da opet progledamo kad od sebe više ne vidimo van…

nekoga tko će nas držati kad krene navirati plima.