Samosanacije | Suzana Matić

PAKIRANJA I ZABLUDE
…rupci i marame

Slagala sam dječje stvari, tako šarene i krasne, iako sam manje pakirala, a više preskakala i zaobilazila taj na podu ozbiljeni, rastvoreni odlazak djece na jug; kontrirali smo zjapećoj pravokutnoj stvarnosti smijehom tri izvora isprepletena u deltu, a crveni se kofer punio od moje ruke kao u tetrisu, da ne ostane ni jedna pukotina… jer mjesec i pol… previše je to šarenih stvari koje će me sutra napustiti, treba ih dobro zbiti, a ni djeci se u prtljagu ne predaju vlastite pukotine. U svemu ostalom – pakiranje baš kao i uvijek: onako kako me naučila mama:
– Najteže stvari na dno.

I moglo me to pakiranje sjetiti i na drugo davno vrijeme u kojem sam baš voljela slagati ispeglane muške košulje poskakujući u ukradenoj potkošulji… bosa;
– Košulje na vrh – govorila sam – tako me naučila mati.
– Ma ti si još dite od mlika – smijao se okradeni…

I moglo me sjetiti, ali nije jer… pakiram se previše često, a po patosu koji je samo bijeljeni parket i tako svejednako plešem svejednako bosa, pa se tu ni nema za čime žaliti, jedino je rublje salivenije.

A bilo je, kad sada mislim o tome, u tom danu jako puno pakiranja za samo jedan dan, jer sam samo nekoliko sati prije šarenog tetrisa složila i šatre jednog jako lošeg cirkusa s višemjesečnim predstavom još večeras u vašem gradu – u dno sebe.

Pa ajmoreć; najprvo – teatar sjena… to na dno dna.
Sjene su baš jako teške, kao i neispunjena obećanja čuda, kao i neispunjene želje bijega s cirkusom
ili bijega iz jako lošega.

I puno je to pakiranja za samo jedan dan, kažem, a opet… ja sam kći svoje majke;

lišavati se nepotrebnog, zauvijek čuvati dragocjeno,dugo prati breskve za doručak i biti zadovoljna kad su sve stvari na svom mjestu

pa i kad to traži truda, pa i kad na mjesto dođu propadanjem kroz mene u dno mene…
Pa sam olakšana za jedno propadanje i pomno umivena pustila djecu u voćnjak, a pogledom bačenim u daljinu na tren okrznula i jednu odbjeglu cirkusku djevojčicu koja je balansirala tamo na obzoru provocirajući svoje oblake. I činila je to besprijekorno vješto i slobodno, jer cirkuske djevojčice svoje ruke nikad ne opterećuju prtljagom, a elegantnim crvenim koferom samo u naizglednom životu. Nešto šarenih halja i lažnih dragulja najlakše je svezati u rubac, jer one eto vole baš tu riječ – rubac, pa i kad je marama svilenija i bolje prianja,
jednako kao što vole muške potkošulje,
vrtoglavice… bijeg.