Samosanacije | Suzana Matić
OVA VOŽNJA JE MOJA
viteški spašene crvene kožne rukavice koje bi sama izgubila, skinula je već za volanom da bi odesemesala svoju toplu emociju koja je bila tu, opipljiva pod njenim prstima.
znala je da ga želi vidjeti još jednom.
pomislila je… predložit ću mu da mi pravi društvo na putu sutra. a onda odmah… bože kako si glupa. ne možeš to, znaš i sama zašto.
ušla je u inbox s prvim gutljajem uredske kave. njegova je poruka svijetlila s vrha slovima – driving miss Daisy.
bilo je to dovoljno nevjerojatno da napravi ono što bi i tako učinila.
nazvala je i rekla na svoj način koji se nikad ne libi izumrlih riječi i ugroženih emocija: – meni je to romantično. voziti se dugo dok pada snijeg i pričati.
oba ponuđena vozila čudnih registracija ipak je odbila. rekla je smiješeći se: – ova vožnja je moja. voziš jedino ako imaš neki blijedoplavi.
on je rekao: – na žalost, ne… stendalovski – Le Rouge et le Noir
bio je to najpraviji odgovor, koji je morala odbiti. nasmiješila se opet: – onda idemo mojim. trula višnja. većina muškaraca ne zna da je trula višnja boja, znaš to? imat ću podočnjake, upozoravam te.
on je rekao: – bit ću dolje prije tebe. ne opterećuj se minutama… čekat ću te u kaputu zimskom krojenom bez veze.
…
neki ljudi nas spase kao što se spašavaju ptice koje ispadaju iz gnijezda.
moj brat, recimo, ima čudnu karmu. svako toliko mu pred noge, na asfalt, padne neka mala letno neosposobljena ptica koju on onda spasi. neko vrijeme se i na telefon javljao s „bolnica na kraju grada“. pisat ću možda jednom o tome. ja, recimo, imam čudnu karmu da letno neosposobljena svako toliko ispadnem na asfalt. o tome možda pišem stalno.
…
neki ljudi nas nježno pokupe s asfalta kao što se pokupi ptica.
…
oni ljudi koji su dugo čitali njene promrzle i bose tragove u snijegu znaju da poneka ptica ne može pripadati čovjeku.
…
u drugom gradu su izmijenili volan i još nenapisane priče.
na kraju je rekla: – nekako sam ipak tužna.
on je rekao: – ne. ova rana je moja.
Sadržaj
Tirando i apoyandoKako sam te pobijedila
Izlazak iz ormara
Koliko sam puta okidala s boka
Mizanscen
Phantom of the Opera
Didaskalije Marlonu Brandu
Sex, laži i video a.k.a. Mirisi, zlato i tamjan
(u pale blue ray tehnologiji)
Grijeha preko pogače
Jednog davnog jutra kad je Alisa odrasla…
NEMOJ!
Ubojica
Ono što smo dali ljubavi
Ubaci uljeza u pismo
Meni triba
Pismo u aktu
Što kako?
Perzeidi
(ili… lamentiranja oko Kumove slame u vremenima suza svetog Lovre)
Zihranje
Krici i šaputanja
Kad snovi uđu u cul-de-sac
Žuto popločenje
Titlovanje sanjača
Jezik… papala maca
Svoja
Očajnički tražeći Suzanu…
(u instrumentalu)
Berači
Korištenje šumske ceste na vlastitu odgovornost
Zen i umjetnost održavanja automobila
O Volvima i ribama
Ova vožnja je moja
Kraj svijeta u najavi
Kraj svijeta u realizaciji
(Portugal)
Jutro s nebom u heksametru
Kada se ne osvrće Orfej
Volim kroz trepavice
Zrcaljenje dlanova
When three wishes strike back
Kada treća želja uzvrati udarac – part II
Pesica koju nemam
Redactor’s cut
Mimosmjerno ups and downs
QGD
Cabaret… na brani
Poremećena
Girls’ talk
Oko Oscara i orezivanja
Ogledalo – oladelgO
Ogledalo kada ga Alisa ne magli dahom
Mušičarenje pod mostovima i u koritima El Dorada
Kad mi prođe put ispod bijele mačke
Bez halja i dragulja
Priča za odrasle (što je tu je)
Dosta cvrkuta i pejzaža
(arhitektura, elem…)
Biranje juga a.k.a. promjene I, II i III
Ideološki protivnik a.k.a. todo e dulce
Marcipan
Oscare, trebam Vas. Opet!
Kako nije propao rokenrol
(u podnaslovu – lake note)
Neodgovorna
Pakiranja i zablude
…rupci i marame
Ukorijenjenost (I i II)
Kad je lito opozareno bez dijakritike
Što će donijeti jesen
(Tessa K.)
Jesen se ubija pogotkom u sridu
Djelić koji nedostaje
Stockholmski sindrom ili Izdaja vs. Izdavaštvo
(nešto kao izlazak iz ladice)
Kad mi se ne omakne čudo
Kamen, škare, papir
Impresum