Samosanacije | Suzana Matić

KAD JE LITO OPOZARENO BEZ DIJAKRITIKE

Ljetujem jos uvijek.
Nemam dijakritiku ovdje. Nemam ni samokritiku.
Pa eto, snalazim se s cim imam.

I stojaznam, in the meantime… puno toga.
Mogla bih sada recimo ovdje pisati o pozarima. Prvom pozaru npr…

Recimo kako sam gledala kako sve oko mene gori… kompletan horizont, kako i nebo gori, kako sam se skoro ugusila slucajno ulovljena u toj slici za naslovnice medija, kako sam sa strepnjom gledala kako plamen prebacuje hrbat brda i spusta se prema borovima uz koje sam na tjedan dana parkirala svog malog crnog, kako sam gledajuci u djecu i opet bila potpuno sigurna da su oni moja najpouzdanija ekipa i za kroz vatru i za kroz vodu… kako sam davala izjavu novinaru s indexa i kako sam mu rekla ali gledajte… ja vam mogu dati samo subjektivan opis, ja ne znam nista, ja se o svemu informiram od prijateljice koja je u Zagrebu i koja ima struje, i kako je on rekao meni to i treba… subjektivan opis, i kako sam, bar sto se se opisa tice, bila na svom uobicajenom terenu, pogotovo jer je vatra vec prebacila hrbat brda sve bliza mojoj objektivnoj cestici… kako mi je ista prijateljica poslije kroz smijeh rekla, o boze, a ja se informirala na indexu, ne znajuci da si ti i na vrhu i na dnu piramide informacija.
Mogla bih, recimo, pisati o tom prvom pozaru… ali vec jesam.

O drugom pozaru bih isto mogla pisati, on se dogodio na drugom otoku, precizno prekjucer, i mogla bih reci da nada zbilja najduze gori i da ugasne zadnja. I mogla bih, kazem, i o tome pisati, ali preduga je to prica cak i za subjektivno izvjesce. Ispricala sam je prijatelju isti dan, i pricu mi nimalo nije olaksala cinjenica da se nakon istog pozara na istom terenu, pa tako nekoliko puta… osjecam prilicno glupo. Pa sam s nesto nevidljive dijakritike na trepavicama rekla:

– Eto, zar nisam luda.

Rekao je s puno simpatije:

– Jesi. Ali po Goetheu istinska ceznja smije ici samo nedostiznome.

I mogla bih jos reci kako sam taj dan brzinski odradila svih preostalih sest neophodnih koraka nakon pozara na subjektivnim terenima, jer taj dio mi ipak sve bolje ide, redom… tuga, ljutnja, ljutnja zbog tuge, ljutnja zbog ljutnje… i tako precacem do sedmog, zakljucno do tocke u kojoj sam stabilno i stameno i osuncano i opet plesa zeljna.

I mozda je prijatelj, a mozda je i Goethe, ali eto… neka u ovim ljetnim kronikama ostane zabiljezeno i to da cu na sedmom koraku i dalje misliti da se osjecaji ne mogu imenovati, ali da se moraju moci rijecima obuhvatiti, pa recimo Goethe… i da cu tu misao vjerojatno i dalje zivjeti i pisati svoje neimenovane osjecaje, i najdrskije od svega, reci cu jos da cu na sedmom koraku bas kao i u svih prethodnih sest, kao i svim mojim koracima prije (a ja smijesno hodam)… smatrati da jedina ja mogu znati jesu li moji osjecaji – pravi.
I jako bih se uplasila kad bih izgubila taj my religion.

A za zavrsetak druge etape litnjih kronika reci cu jos i ovo…
Jednom sam procitala –
Strasan san… Bila sam riba i davala zivot za glad.

Trenutno sam prisiljena pisati bez dijakritike.
Da imam samokritiku napisala bih vjerojatno –
Strasna stvarnost. Bila sam riba i davala zivot za san.

pa pometala kvacice po trepavicama.

Ali nemam. A mislim da nemam bas izrazenu ni kritiku.
Lito je, a predamnom je jos jedan grad na moru, kao treca faza ljeta u sedam minus cetiri etape, grad na najudaljenijoj tocki od ove na kojoj trenutno jesam.

Pa nije kritika ako kazem da su neke stvari neoprostive. A toj recenici cak ne treba ni dijakritika.

Kunem se… to nije kritika. To je moj najpraviji osjecaj koji mogu obuhvatiti rijecima kad gledam opozareni horizont… zbog nemara ili potrebe za poigravanjem vatrom ili fascinacije jednim plamenom… potpuno svejedno.

Neke stvari izgore kao zadnje. Ostanu samo teski osjecaji koji, jer nisu zeleni, imaju kvalitetu negorivosti.

A ako netko na indexu zeli slike pozara, zao mi je… negdje su duboko zakopane u piramidi emocija.