Samosanacije | Suzana Matić

REDACTOR’S CUT

ponekad sam umorna od neprestanog skrivanja i sporadičnog hinjenja da ne želim da me se vidi kroz neoprane prozore… kad eto evidentno želim.
i tako je previše vremena već potrošeno na stvari i emocije koje ne mogu kontrolirati.
znam da moram biti hrabra i organizirana i pametna, ali istovremeno više od svega trebam svoj ranojutarnji ples i kap parfema previše na koži i bar jedno putovanje pred sobom kojem ću se radovati…
trebam to jednako kao što trebam vodu i zrak i još neke stvari o kojima navodno ovisi život…
trebam maglu i izmaglice jednako kao što trebam sunčane dane…
trebam zagonetke, a ne odgovore…
trebam čudo, a ne slučaj…
i noge na stolu u dišparnim čarapama u istoj mjeri kao što trebam visoke pete…
trebam iznenađenja, a ne proročanstva, trebam otkriće, a ne Gaussovu krivulju,
trebam izuzetak, a ne pravilo, trebam nevjerojatnu mogućnost, ne statistiku…
trebam kosu dovoljno kratku da se da razbarušiti i dovoljno dugu da dugi pramen s čela mogu ženstveno zataknuti za uho…
i ushit je uvijek opcija, ali baš jednako su to čežnja i nedostajanje i nada…
ne mogu se više boriti protiv sebe.
to sam ja.
this is redactor’s cut
the less… I don’t care

ne znam što ovo znači…
možda je to zato što moj ured ima pogled na planinu, a ja samo navodno radim…
možda je to zato što sam se prestala ispričavati…

možda želim reći da nije da ne govorim istinu zato što lažem, nego ja naprosto ne znam gdje je istina,
i sigurno nisam htjela reći da mi je u trenu čitav moj tadašnji život
ovisio o tome hoću li moći naći i reći tu istinu o sebi
i da sam je silno htjela naći i izgovoriti i spasiti taj život, jedini koji sam imala…
ali nisam uspjela… pa sam otišla
sigurno nisam baš to htjela reći… ali je to – istina.

možda hoću reći da se istina o filmu ne može iščitati iz tlocrta sale za projekcije… ove moje sale,
jer se niti istina o životu ne može iščitati iz sale za operacije…
možda se može iščitati iz neke druge sale, ali to je već iz druge priče…

možda hoću reći da sam, iako ne govorim istinu – potpuno iskrena,
što u kombinaciji može biti prilično bolno.

ili je ovo sve zato…

što ponekad poželimo popisati neke stvari o sebi,
kao da popunjavamo beznačajan leksikon dopadljivim odgovorima koji će nam dići cijenu u razredu,
zaneseni u beskrajnom vremenu petominutnog malog odmora između testa iz biologije i nove lekcije kemije
na nekoj klupi u hodniku…

da bi u nama ostalo što manje onoga što nismo rekli
a što iz dana u dan traži sve više mjesta.