Samosanacije | Suzana Matić

IZLAZAK IZ ORMARA

pitala me M. neki dan:
– a što nikad nisi obukla ono i ono i ono i ono… što smo onda zajedno kupile?

slegnula sam ramenima. mislila sam:
– kako da ti objasnim da čekam da opet budem lijepa…
da budem dostojna tih lijepih stvari koje smo tog dana, onako ženski sretno i bez kočnica, kao u nekom transu pokupovale.
da dovoljno izrastem za njih, ustvari salivene, a opet – prevelike kao cipele starije sestre koja već jest sve ono što sanjamo biti.
da ih zaslužim.
kako da ti objasnim da čekam da se opet negdje pronađem lijepom?
kako da ti objasnim da zato one moraju čekati skrivene u dubokom ormaru?
jer tko bi takvu osudu mogao shvatiti? nitko živ.

i iako bi mi ti rekla, baš isto ono što slavodobitno uspijevam oteti iz tebe baš svaki dan…
ti zbilja nisi normalna…
sada bi me gledala zabrinuto. sada bi to zbilja i mislila.
a ja se prvi put u toj rečenici ne bih osjećala – like a million bucks.

…
krenulo je s kosom. nešto kao neumitno ispadanje.
svaka las koja bi me napustila rekla bi mi – oprosti,
valjda na isti način kao Maria Antoaneta svom krvniku kojem je stala na nogu koračajući prema giljotini.
ništa, ništa – odgovarala sam baš svakoj, naizgled dobrohotno, ali ustvari…
ja sam bila krvnik kojem su se odsijecale noge.
cap!

izdale su me i lasi i ljepota, ali nogu se ipak nisam mogla odreći.
pa sam ih krute našarafila nazad i rekla: slušajte me sad dobro, ovo nije ono od zimus!

i odmjerila sam ih muški nemilosrdno. pa onda čitavo tijelo.
nenaviklo u zaborav zatreperilo je od straha.
dugo ga nisam dala dirati. dugo ga nisam dala ni pogledati.
sakrila sam vlastito tijelo čak i od sebe same duboko u nekom ormaru.
ali ovo sad je bilo nešto drugo.

pa sam našarafljenih nogu pod strogom muškom paskom vlastitog pogleda odšetala s metaforičkog stratišta do mjesta gdje se ruke sapunaju vrlo konkretno do lakta, i prijavila se na audiciju za glavnu junakinju latinskog teksta koji se kuca pisaćom mašinom i uvijek potpisuje hinjeno nečitkim rukopisom.
ipak, mrtvi se jezik od zimus razvio u mojim marginama u kojima svi jezici bujaju, pa i najmrtviji… pa i tuđi.

uglavnom – nije bilo!

a ja sam našarafljene noge razgibala i dvanaestom kilometru šumskog trka dodala trinaesti. letjela sam opet.

ali ipak, sretna brojka mi nije vratila ni bogomdani eros ni blesavo samopouzdanje
kad sam ih tako uporno i namjerno mjesecima gubila u živim jezicima mrtvih pjesnika
u kojima sam željela zaživjeti kao nasilno ugrađeno sjećanje.

pa je moja trinajstica zvana čežnja, ovaj put i sama bila muški nemilosrdna.
rekla je – nema. potrošilo se. sad čekaj!

i ja sam čekala…
baš kao i moje od mene zaboravljeno tijelo…
baš kao i ona i ona i ona i ona od mene namjerno zaboravljena stvar neodrezanih etiketa u mom ormaru.

…
moje mlađe dijete jučer mi je reklo: – tako si mi lijepa mamice.
rekla sam: – trudila sam se zlato. zbog tebe. htjela sam da budem lijepa na tvom roditeljskom sastanku.

rekla je: – gledala sam te jučer i mislila sam si, tako si lijepa, kako to da se nitko ne oženi za tebe?

gledala sam je u šoku. nikad nijedna rečenica nije proizvela ovakvo potresanje svega moga krvavog ispod margina.

jer bilo je to dijete koje još uvijek nije preboljelo, koje je još prije par mjeseci pisalo sastavke iz perspektive djevojčice koja živi s oba roditelja i nakon kojih me njena učiteljica zove u suzama.

pitala sam se… kada se to dogodilo, da me toliko prerasla?

…
jutros sam iz ormara izvadila onu, onu, onu i onu stvar.
sa svake sam odrezala etiketu.