Samosanacije | Suzana Matić

KAMEN, ŠKARE, PAPIR

Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
(Maja Hrgović)

kada se sretnu muškarac i žena
pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
kada se sretnu dva čovjeka
pobjeđuje koji je manje – čovjek
kada se sretnu dvije žene
pobjeđuje koja ima nevinije ruke
kada se sretnu stvarnost i san
gubitnica je ona koja je vidljiva, uhvatljiva i ustreljiva
kada se sretnu dvije stvarnosti
to ne znam… ja još uvijek svim čulima tražim prvu
kad se sretnu dva sna
ne znam ni to… ja sam sanjala samo jedan
… nekada
kada se sretnu nebo i more
pobjeđuje kič u samo jednom ravnom potezu
kada se sretnu nebo i more pod mojim kostima
gubim (se) u krivim redovima i nagnutim slovima
kada se sretnu ptica i nebo
da, zemlja tu od početka nije imala šanse
kada se sretnu lice i odraz to nikad nije bilo neriješeno
i o tome je svako jutro svugdje i mnoga besana noć ovdje
u kojoj je izgubilo lice izgubljeno u odrazu na ekranu
kada se u jednoj sumnjivoj budnosti sretnu večer i jutro
izgubio je san i ljepota
… iz svake noći u samo moju noć
kada se sretnu dvije obale izgubila je rijeka
i nemojte mi sad o mostovima
kada se sretnu alfa i omega… stradao je materijal za slojeviti grčki mit
kada se sretnu djevojčica i grčki mit… stradalo je jedno odrastanje
… zauvijek
kada se u retrovizoru sretnu dviju prošlosti,
pitanje je koliko je pobjednika povijest pisalo
ili nam tek predstoji bitka u kojoj moramo pobijediti sebe
ali svakako treba kupiti novi retrovizor
kada smo se sreli riječ muška i ja ženska
pobijedio je nemir na ničijoj zemlji
a primirje više nikad nije sklopljeno
kada se sretnu ženska čistoća i mrlja u muškom pogledu
… dvaput
pogled je pljunuo na istinu, ali istina nikad nije gubitnica
… ni jednom
kada se ženska laž zaklinje tri puta prije kukurijekanja pijetlova
izgubilo je prijateljstvo
kada se na uskom putu sretnu moje pjesme
pobjeđuje ona koja me najviše ranila
kada se među onim što je vrijedilo sretnu sve pjesme o meni
koje su me zvale imenom
pobjeđuje ona koja mi je oprostila što joj nisam bila dorasla

kada se na svojim putovima koji nemaju veze s mojim posrtanjima
sretnu samo pjesme
pobjeđuje ona koja je pjesma samo
pobjeđuje ona koja je samo pjesma
i premda se (u) životu nekad može činiti drukčije
jer život nikada nije ni poetičan, a niti dobar linijski sudac
moj živi poeziju kao kaznu, pa ipak zna i sudi bolje
a ja ću od sebe nevoljena
uvijek voljeti pjesmu koja nije sebe voljeti znala

kada se u nevinoj dječjoj igri ili gruboj igri neuspješno odraslih sretnu kamen i papir
pobijedit će papir
uvijek je tako bilo kažem
u drhtavim vremenima dječjih bolesti i rana
i ovim, skorenih… neizlječivih

kada se sretnu kamen i papir
pobjeđuje onaj papir koji je samo pjesmu samo imao
a tko misli drugačije neka slobodno prvi baci kamen na ovu…
na neku moju… o meni… ili pjesmu samo…
na živo mrtvo slovo na papiru
… na mene

verba volant, pjesme ostaju…
a kamenje leti još snažnije

da, pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
a meni je oduvijek stalo najviše i više od toga
meni je stalo kao nikome na svijetu
ali moje pobjede su uvijek bile drugačije;

ja sam svaki oštri fijuk nadglasavala mekim stihom…

ja sam pobjeđivala tako da sam svaki bačeni kamen
u sebe umotala

i uistinu nemam sliku koja bi vam to vjerno dočarala