Samosanacije | Suzana Matić

JEDNOG DAVNOG JUTRA KAD JE ALISA ODRASLA…

Jednog davnog jutra kad je Alisa odrasla, gledala sam u muške otiske prstiju koji su ostali na zrcalu dimenzioniranom za usamljeničko pranje zuba. Je li moguće da sam ga preopteretila?
Otiske sam obrisala iako ih je ostavilo ono što me nježno diralo; nekad si ne volim pokazati kako teško zaboravljam. No vrlo lako mogu zamisliti da sam u tom času ugrizla donju usnu zbog želje, želje koja nije bila zaslužena ničim nego finim rukama dugih prstiju koji znaju i to kako se ostavljaju otisci na ogledalu u koje ću poslije ja loviti svoj odraz. Nekima je moguće sa samo dva delikatna znalačka uda uhvatiti svijet i istinu.

Kao što sam tog jutra otrla razočaranje koje se kondenziralo na zrcalu, maloprije sam izbrisala i neke potpuno drugačije riječi i prostor unutar margina ovog ogledala naglo skrenula u Uvod u anatomiju. I kao da to nema veze sa mnom sada gledam kako moja prošlost odjevena nepristojno i prozirno u mirisnu kosu na nečijem jastuku, postavlja polje nagaznih uspomena jer želi zadirati u sjećanje. Vraćam se potpuno ženski samo da bih otela još jedan trenutak.

Da se sebi svidim, ionako je izlišno… no možda sam svoju čulnost mogla sakriti u unutrašnjosti osobe koja izvrsno kuha i priprema večere za puno ljudi u svom stanu koji izmamljuje uzdahe, koja je kažu izvrsna arhitektica, koja voli plesati i skijati i trčati… koja će uspjehom udaviti sve sumnje jer u svom savinutom malom prstu osim preosjetljivih živčanih završetaka ima i ovo i ono… koja u posljednje vrijeme pokušava obnoviti francuski jezik, a ne poljubac, i koja…
Svašta još na što zaboravim kada se stavi kažiprst na moje koljeno ispod poruba suknje, a uz ljubavno priznanje. Ili bez ljubavnog priznanja… Ne znam što mi teže pada.
Ili jer mi svučenoj najednom postane hladno, jer sam svlačeći se zabunom skinula i povez s očiju.
Tijelo koje jako dobro vidi mora ili voljeti ili ostati vezano za krpice. Jesam li okrutna ili nonšalantna, kad to namjerno zaboravim?

Jako nedavno sam gadno opekla desnu ruku. Koža se odvojila, napuhnula i nagrdila korijen dlana u toj mjeri da sam bila uvjerena da će ožiljak ostati doživotno. Rana je već nevidljiva. Sposobnost regeneracije…
A opet, jako sam dugo, predugo znala povijati rane koje bih zadobila jer bih se nenadano opekla o hladnu noćnu svjetiljku. Razočaranje…
Moj odraz je trajno okrenuo glavu od Alise, svjestan da je poprimila svoj konačni oblik duše s poteškoćama u razvoju.
A ljubav… Čak i Alisa zna da je složena prizma ljubavi daleko jednostavnija od najobičnijeg ogledala.
No eto, ponekad i ljubav, pa i kad je nosi duša s posebnim potrebama, završi kao dio ciklusa Anatomija i nitko neće znati da je ispod bijelih sterilnih rukavica uz dokaze strasti zaostalo i nešto zagrebenih emocija pod noktima.

Prelazim lučno savinutim malim prstom preko plamena svijeće. I opeći će me, znam to. Nije mi prvi put. Činim to stalno; tražim mjesta svojoj čulnosti, pa je pišući premještam iz stopala u koljena, iz koljena u kosu, iz kose u prste… I pitam se – da ne operem prozore, bi li se svejedno vidjela?
Ponekad joj dopustim da razbije i prozore i vaze i keramiku pa onda puštam tijelo skupljati krhotine da se staklo dok tijelo hoda ne usječe u stopala. Jednostavna logika brige o zdravlju.
Poslije danima po tankim prstima premećem krhotine; jednom ću složiti prelijepi mozaik i postaviti ga na ulazni trijem; „Pazi! Ljepota rizika“.

Plamenjem si podgrijavam i stopala, samo da progovorim. Peče li, Aliso?