Samosanacije | Suzana Matić

oGLEDALO – OLADELGo

normalne žene simuliraju svoje odraze
stavljaju umjetne trepavice i ravnaju kosu.
pogledaju se ujutro u ogledalo i kažu si:
„čestitam! divna si… vodim te na kavu.“

neki odrazi nisu normalni pa simuliraju svoje glavne junakinje.
imaju duge trepavice i nered u kosi
i čekaju ih u okvirima
dugo i beznadno, svakoga jutra
dok si ga one kao pišu svoju jutarnju bajku
… o ogledalima.

ponekad ih se generalno pametnije od odraza
može uloviti samo u nekom njihovom dalekom,
dahom zamagljenom kutu.

a jutarnje bajke one nisu organizirane dobro kao život
u koji stvari ulaze s kvalitetno prevedenim uputama i upozorenjima
pa još na devet jezika…
za svaki latentno ugroženi mačji život po jedan prijevod Upozorenja,
i u koji stvari ulaze u kompletu s manualom koji je opsežniji
i od svih tričavih bajki koje bi se ujutro dale napisati,
a za koje poslije nema ni vremena ni stručnog kadra
za kvalitetno ga prevesti na, recimo, vlastiti jezik,
pa eto na vrećici ambalaže jednog kupaonskog zrcala
na kojoj je pisalo
„ne stavljati na glavu, opasnost od gušenja“
i čije sam mjehuriće ispucala u prazno
nigdje nisam pronašla uputu:
„pogledati se bar jednom dnevno“
ili bar
„ne tražiti se u njemu praznim očima agnostika.“

…
najteže od svega je zavesti sebe,
ali ja baš uvijek volim tu igru, pa i kad je jako teška
pa i kada mi nije jasno zašto moje ogledalo ne zna koje sam boje.

kada ujutro ne moram dalje pisati
znam da su mi se misli poklopile sa životom.
elementarna optika ravnog zrcala iz fizike sedmog razreda –
kut upada jednak je kutu loma svjetlosne zrake.

a to je ujedno i jedini lom koji je oćutjela jutrošnja bajka
i ostala cijela…
ništa od sedam godina nesreće, na žalost.
samo golo simetrično zrcaljenje zrake svjetla.

…
pogledala se u ogledalu i rekla
„e tu sam te čekala.“
i odvela se na kavu…

a ogledala su zbilja moćna stvar.
mogu se, recimo, naći u svakom toaletu.