Samosanacije | Suzana Matić

ZRCALJENJE DLANOVA

jučer sam je učila heklanju…
šarene vunice i to.
i problem je bio taj što je ona ljevakinja, i trebalo je mirroriti položaje, i pokrete mojih ruku i prstiju,
i zrcaliti moje na njezine… sve smo zapetljale.
na koncu smo rezale i parale već dovršeno.

a onda je primila moju ruku u svoj mali lijevi dlan i kao i bezbroj puta do sada nježno obuhvatila i umirila moj svemir prstićima osmogodišnjakinje već jako izgrađenog stila, koja bez pardona lakira svoje nokte u zagasito crveno, umiruje svemire i resi se prstenjem kao ruska grofica, i rekla:
„mama, ti imaš tako nježne ruke. uvijek bih ih prepoznala…“
a ja sam pomislila kako uistinu – tim nalakiranim prstićima ja domahujem svijetu, kako smo od prvog časa sve zapetljale
neodrezljivo i neoparljivo…

i kako ću u tom mekom dlanu uvijek moći naći zarobljenu onu količinu zraka koja mi je potrebna za disanje kada se čamac prevrne.