Samosanacije | Suzana Matić

ZEN I UMJETNOST ODRŽAVANJA AUTOMOBILA

vozim žustro i svi moji zavoji oštri su lukovi, ali ipak…
jučer mi je u vožnji pala špigla iz retrovizora i ostala ležati na asfaltu samo tako, sama od sebe…

i nisam se previše uzrujala oko predznaka svoje sreće u sedam budućih godina kad i tako imam čak dva života više od broja narečenih

(a gledajući u terminima – što je jedna godina u odnosu na čitav život?)

a i napuklo zrcalo koje se lomom umnožilo u desetak manjih i tako služi sagledavanju prošlosti koju sam već ostavila iza sebe, a mene uvijek zanima ono što je sljedeće na redu i dokle put uopće vodi…

no, kad je poslije takvo, premreženo paučinastim pukotinama, selotejpom pričvršćeno i vraćeno na mjesto,
slika farova koji su pristizali iz prošlosti i pokušavali me sustići bila je nekoherentna i s opasnom greškom višestrukosti;

odraz u kojem je potpuno nejasno koja je prošlost prava i na kojoj udaljenosti od mene, a koje su njene izmišljene inačice nastale greškom u optici.

i ok… čak se i ja mogu nositi s jednom prošlošću, pa i sa svim svojim prekršajima sadržanima u njoj, prolascima kroz crveno i prekoračenjima brzine… ali svjetlost slomljena na razbijenoj površini ogledala, koju mi je ono onda izmrvljenu bacilo u oči, u tamnoj je zjenici mog oka stvorila nekoliko verzija onog što je bilo koje su me sada ganjale na različitim blizinama i nisu se uklapale jedna u drugu,

prilično opasan pogled u prošlost.
sutra ću kupiti novi retrovizor.