Samosanacije | Suzana Matić

PISMO U AKTU

U nekoliko jesenskih dana (oko ljetnog solsticija) izvježbanom rukom nježno sjenčam tvoje južno podrijetlo
… i lice koje nemaš;
Crtam stegna kao stupove hrama, prevelika bosa stopala, ugljenom pratim kucavicu.

Kažiprstom sam ti razmazala prah po prsima, osjetio si ga svaki put kad se jagodica pretvorila u riječ.
Zanesena ne stižem dignuti pogled. A onda stanem.

Pogledam te i vidim da opet manipuliram zanosom da te znam
(pa daj navuci to odijelo)
i da ovaj crtež treba pokvariti bar trima grafitnim točkama kao udasima u svakoj mojoj napisanoj rečenici…
(i na svakom njenom kraju…)
da nam postane sličan.
(…)

Prvu ću staviti na potiljak jer si nakon posjete oblacima izabrao tresnuti na moje srce…
Drugu na bedro jer si me oborio s nogu samo da bi mi ukrao sandale…
Treću najveću na vrh nosa kojim sada možeš parati (ah moje) oblake
…i koji raste dok nas pričaš.

Poslije ću se ugristi za ruku koja griješi.
Nek’ je zaboli što te onako izmišljeno lijepog pustila u moj svijet.