Samosanacije | Suzana Matić

MIZANSCEN

„O, Bože, ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajnoga prostora“
Hamlet

volim ruske pjesnike i danske kraljeviće i ženski obavijam svoju golu dušu oko njihovih riječi kao oko grana gorućeg grma, a on je onda spašava, pokušava iščupati van i odjenuti je… golu. samo odakle uopće početi? previše je to golotinje.
pa me radije muški razodijeva i još muškije baca mrtve poete sa scene i od jutra se živo bori za svoju riječ, riječima koje su nježne i put svile i obavijaju moju razgolićenu dušu, ali ja ću ga svejedno, dok mi oči sjaje kao u ruskih kraljevskih mačaka, tražiti da kapitulira.

moje riječi oduvijek bježe iz točnosti kao iz tijesnog numeriranog sjedišta i dok samovoljno upadaju u njegove, znam da zvonim mobitelom za vrijeme najpotresnije scene.

ja sam ta koja brizne u plač uvijek na pogrešnom mjestu.
u uvodu najčešće.
moj je plač na pravim tužnim krajevima već iscrpljen i na udaljenoj sigurnosti.
ne volim na istim mjestima osjećati kao i drugi, počinjem se koncentrirati tek negdje u sredini, smijem se jedino zanosno… ne postoji pravo mjesto za grohotan smijeh. grleno je zato uvijek opcija. sva je drama i tako u mom grlu…
ja ne ostavljam ništa van sebe, čak ni za pola sezone igranja u životu koji patos znači, a dok svi žele bis, ja sam svoj pljesak već odavno odradila trotočkama.

često iz reda izlazim na vrhuncu radnje, pa podignem čitav red tijesnih numeriranih mjesta samo jednim još k tome nepristojnim izlaskom… krivo okrenuta oko osi.
i možda je taj tren u didaskalijama predviđen za moj stid, jer uistinu ništa još nije gotovo i puno toga je ostalo neizgovorenog,
ali moje vrijeme uvijek brza bar jedan čin unaprijed, jer kuca s mjesta gdje su sva biti ili ne biti – jesam!

i možda sam samo krivo okrenula mali zlatni dalekozor, pa je zato ono daleko najednom postalo nepodnošljivo blizu, ali moji šaptači koji ne znaju ni tekst, ni kako ga šaptati dahom, ni kakav je napisani kraj, znaju – dozivati. glasno… grleno… s druge strane tapeciranih vrata nad kojima crveno svijetli EXIT.

ipak uvijek znam da je pozornica bila stvarnija od mene

i osjećajnija…

ali ja se ne mogu smjestiti u orahovu ljusku.

prekjučer sam opet ovila svoju ruku oko crne sudbe danskog kraljevića.
poslije sam otišla na Orašara i sanjala o teatru Boljšoj.