Samosanacije | Suzana Matić

SVOJA

Nizala je svoje riječi misleći da će upravo ona otkriti tajnu ljepote, ljubavi i ludila, spremna na sve kao gerila, nadiruća kao kava koja se sprema iskipjeti, isukana kao mač vajtolni, skrivena u školjku kao pijesak jalovi, kao narodno veselje vesela, kao fado tužna, kao ljubav neožudotvorena, kao zemlja ničija…
Nizala je riječi zavirujući u svaki kutak grada, a izbjegavajući svačije oči, svilena kao papir, izmijenjena kao predaja, žedna kao pustinja, samovoljna kao bujica, kao žalosna vrba nagnuta, kao jablan uspravna, savršena kao laž, mnogostruka kao istina, neshvaćena kao legenda, ponosna kao domoljublje, ranjiva kao žena… svoja.

Znala je u skladu posložiti samo dvije plave boje u luk blještave duge, naslikati stolove kako lete i prozore bez zidova, ali ne više od toga… za naslikati profil ljubavi uvijek je nedostajao netko kome neće dozvoliti da postane čežnja.

Nizala sam svoje riječi. Na moj prozor je sletjela ptica i pogledala me kao da tu ne pripadam:
– Koja si ti?

Svoja.