Samosanacije | Suzana Matić

UBACI ULJEZA U PISMO

Ne, ne pišem ni priče, ni balade, ni epitafe.
Čak ni drame za koje sam nekad imala jako bogomdanog talenta.
Ja čitav svoj život pišem jedno te isto pismo.
U noćima punog mjeseca prevodili su ga uglavnom neiskusni studenti
i samouki botaničari, misleći da baš oni znaju gdje raste ona travka po kojoj ja zacjeljujem
i baš svaku njegovu ljutu ranu već svi znaju napamet.

Ja čitav svoj život pišem jedno te isto ljubavno pismo.
I ponekad netko greškom zaluta u njega… i ne zna kako izaći.
I ponekad netko greškom pronađe sebe u njemu… i poželi predugo ostati.
I samo jednom je to baš ovaj odlomak ovdje.

Moje riječi se uvijek lijepe za dva straha: da ću otići i da ću ostati.
I samo jednom je to baš ova bojazan: da mjesta strahu nema, da su svi vrhunci već savladani, sva mora oplovljena, ali je čudesa sve manje.

Treća činjenica s kojom sam uvijek jedva izlazila na kraj je ta što treća latica nema ime;
Voli… Ne voli…
Prikladnih riječi i imena je sve manje, a ja sam veći dio i tako već proćerdala.
Pa kad sam baš ovaj „jednom“ krivo imenovala tu laticu
znala sam da sam razočarala svoje četiri najbolje prijateljice,
tri muške nemogućnosti
i onu koja se pišem.

Ali moj je strah bio čudesan
… i tako rječit.

Na milimetar moje kože ispisao je tri tisuće epistola.
Na koncu mi je nježno istetovirao tišinu na lijevom ramenu.