Samosanacije | Suzana Matić
KRAJ SVIJETA U NAJAVI
pisala sam o koljenima prilično.
pisala sam o koljenima više nego i o stopalima. ipak, većinu toga sam izbrisala.
na mahove se činilo prilično neprilično.
mislim, ne možeš baš u svakom društvu reći recimo:
no navečer dok se svlačim i gledam u svoja gola koljena,
shvatim da bi mogla biti bilo čija, jer su ničija kao i zemlja.
a ja sam, recimo, rekla baš to.
i onda sam još, pazvamo… navodeći vjetar na svoje vjetrenjače zaključila da su kraste na koljenima
nespretno zarastanje temperamenta u djetinjstvu, a pisanje kad odrasteš. eto.
i ostala živa. više manje.
poslije sam se, naravno retroaktivno, užasnula od toga kako sam samo neuklopljena u svako društvo. jako užasnula. pa sam onda, masu suptilna, jer ih nisam znala uklopiti – uklonila neuklopljena koljena.
a ovo jutro jutros, po povratku s ljeta koje mi je izmicalo dan za danom, u požarima… u transferima,
po povratku s ljeta koje mi je izmaklo… morala sam ga pustiti s lanca. morala sam ga istrčati, ovo jutro po povratku, jer se nikad nemam čvršće u rukama nego kada si bježim,
jer nikad ne stojim čvršće na zemlji nego kad letim.
pala sam. gadno. pala sam tako gadno, tako gadno, da sam mislim zauvijek upropastila koljena. izgledaju u svakom svom detalju kao koljena koja će zauvijek ostati ničija zemlja.
i ako to nije tužan prizor… ne znam što jest.
a onda me potpuno razbijenu i polupanu nazvao moj direktor kojeg volim iako ne haje ni za rane ni za kraste, i rekao: – Suzana… imam jedan krasan zadatak baš za tebe.
a ja sam pomislila kako mu sad oči sigurno sjaje baš kao i uvijek kad ima jedan krasan zadatak baš za mene,
i pao mi je mrak na oči. jer sam jasno vidjela neki novi most kako mi prijeti… mostovima nedorasloj.
nije bio most… bilo je nešto što je svakom mostu van dosega, a o mojima da se ne govori.
dok sam jutros jako i nezaustavljivo krvarila po parketu izbjegavajući patos i još herojski susprezala suze u očima na koje je pao mrak, moj mi je direktor rekao: – Suzana, šaljem te na kraj svijeta. vidjet ćeš kraj svijeta, Suzana.
pa eto… idem na kraj svijeta potpuno razbijenih koljena. so very me.
…
ja sam kraj svijeta uvijek zamišljala kao Caveov – Till the end of the world
(pa kaže… waiting for me in your dress of blue)
i vraćala mu se omađijana godinama…
mislim… što ja pričam, nisam mu se vraćala – stajala sam tamo omađijana,
(waiting for you in my dress of blue)
sve dok mi ga D. jučer nije izbacio iz playera u autu i lupio KRAJ kraju svijeta,
i podebljao, roker wannabe u nježnoj dobi od deset, svoje Gunsiće,
pa kroz mobilni aparatić za ispravljanje zuba ozareno prošušljetao: – mama, a šad šlušaj ovaj šolo.
i sada – dok šviram švoj šolo i gledam svoje noge, koje poharane bezbrojnim padovima
i još s četiri ožiljka od uklanjanja točki koje su bile mjesta nesporazuma sa suncem,
izgledaju kao da su se jedva žive vratile iz nekog rata baš – do kraja svijeta,
dok gledam te svoje krive neispravljene noge, jer za neke anomalije ne postoje dječji aparatići,
pa nastavljamo s njima kroz život… klecavo…
smiješim se tom jutros out of the blue dress poklonjenom kraju svijeta
i najednom vidim da je kraj svijeta jako oprečno mjesto.
pisat ću kad se vratim.
a ovo što šlušate… možda ipak nije šolo.
Sadržaj
Tirando i apoyandoKako sam te pobijedila
Izlazak iz ormara
Koliko sam puta okidala s boka
Mizanscen
Phantom of the Opera
Didaskalije Marlonu Brandu
Sex, laži i video a.k.a. Mirisi, zlato i tamjan
(u pale blue ray tehnologiji)
Grijeha preko pogače
Jednog davnog jutra kad je Alisa odrasla…
NEMOJ!
Ubojica
Ono što smo dali ljubavi
Ubaci uljeza u pismo
Meni triba
Pismo u aktu
Što kako?
Perzeidi
(ili… lamentiranja oko Kumove slame u vremenima suza svetog Lovre)
Zihranje
Krici i šaputanja
Kad snovi uđu u cul-de-sac
Žuto popločenje
Titlovanje sanjača
Jezik… papala maca
Svoja
Očajnički tražeći Suzanu…
(u instrumentalu)
Berači
Korištenje šumske ceste na vlastitu odgovornost
Zen i umjetnost održavanja automobila
O Volvima i ribama
Ova vožnja je moja
Kraj svijeta u najavi
Kraj svijeta u realizaciji
(Portugal)
Jutro s nebom u heksametru
Kada se ne osvrće Orfej
Volim kroz trepavice
Zrcaljenje dlanova
When three wishes strike back
Kada treća želja uzvrati udarac – part II
Pesica koju nemam
Redactor’s cut
Mimosmjerno ups and downs
QGD
Cabaret… na brani
Poremećena
Girls’ talk
Oko Oscara i orezivanja
Ogledalo – oladelgO
Ogledalo kada ga Alisa ne magli dahom
Mušičarenje pod mostovima i u koritima El Dorada
Kad mi prođe put ispod bijele mačke
Bez halja i dragulja
Priča za odrasle (što je tu je)
Dosta cvrkuta i pejzaža
(arhitektura, elem…)
Biranje juga a.k.a. promjene I, II i III
Ideološki protivnik a.k.a. todo e dulce
Marcipan
Oscare, trebam Vas. Opet!
Kako nije propao rokenrol
(u podnaslovu – lake note)
Neodgovorna
Pakiranja i zablude
…rupci i marame
Ukorijenjenost (I i II)
Kad je lito opozareno bez dijakritike
Što će donijeti jesen
(Tessa K.)
Jesen se ubija pogotkom u sridu
Djelić koji nedostaje
Stockholmski sindrom ili Izdaja vs. Izdavaštvo
(nešto kao izlazak iz ladice)
Kad mi se ne omakne čudo
Kamen, škare, papir
Impresum