Samosanacije | Suzana Matić

DIDASKALIJE MARLONU BRANDU

teatar, ruski pisci i svakodnevni podsjetnik sebi – ne zaboravi obuti cipele ujutro
tri su najčešće podcrtane stvari u mojim dnevnicima.

prije par mjeseci dok me čežnja razdirala u pisma kojih se ne bi postidjela ni Tatjana Larina, upitala me:
– što misliš… smijemo li se zabavljati dok čeznemo?
ja sam rekla:
– naravno da smijemo.
a ona me uvela u kazalište na ulaz za glumce.

bio je petak, a ja sam na udaljenosti od nekoliko mjeseci koračanja od Puškinovog Onjegina, kročila prema Gogoljevom Revizoru u prekrasnim novim cipelama za čije mi obuvanje nije trebao podsjetnik, niti je trebalo pokleknuti.
ništa nije jednostavno ali baš tako treba biti, mislila sam… jesen je opet, a ja se eto prisjećam – ne kako se zovem, nego – kako se opet zovem, ja eto nisam bespovratno slomljena, možda sam samo zanimljivo slomljena, ja volim ovaj grad i on voli mene, nedostajala sam mu, nedostajali su mi ljudi koje poznajem, nedostajala mi je ova prekrasna plavuša, idemo u teatar…
a poslije ćemo zaludjeti sve muškarce u gradu.

ulaz za glumce. još jedna prekrasna plavuša, jedan mladi glumac, pa jedan koji se doslovce smije do suza, suze mu padaju u grozdovima, njegova cura na visokim petama u maloj crnoj haljini, pa onda crni kazališni mačak koji drijema sklupčan na crnoj fotelji i ja na drugoj crnoj fotelji… u maloj crnoj haljini.
u fotelji do mene sjedi navodno stara glumica toliko puna duha da je ustvari duplo mlađa od mene. kaže:
– gledaj me na onoj slici… to sam ja. vidi me kako sam lijepa.
gledam lijepu sliku lijepe žene.
– a gle me tamo… na onoj. tu glumim u Tri sestre. dobila sam nagradu za tu predstavu.
cijelo vrijeme sam razmišljala kako bi to Brando odglumio. glumila sam kao Brando. vidi kako na toj slici izgledam kao Brando.
pogledam sliku i dok još očarano mislim – zbilja izgleda kao Brando, ona najednom zagalami kao da je osjetila uljeza ukapanog u neke od očiju koje je u tom času gledaju:
– ljubav je najgluplja stvar na svijetu. sačuvaj me bože ljubavi. bježite od ljubavi koliko vas noge nose!
ljubav je iluzija. kad kažeš ljubav ustvari kažeš tuga. ljubav… to samo znači tona tuge.

kazalište je jedina iluzija koja me ne ranjava, a ja sam ipak ovisna o njemu.
vraćam se u numerirani red.
da, osjetim… ovo mjesto je moje mjesto. tu pripadam.
da, osjetim… ova jesen je moja jesen.

poslije preskačemo prugu veselo i lagano, bez i najmanjeg poriva za bacanjem pod tramvaj.
ona ima duge noge do struka, ja imam nove cipele i nijedna od nas ne nosi tonu tuge.
mogle smo zaludjeti sve muškarce u ovom gradu samo da smo se sjetile.
a onda je pitam:
– sjećaš li se što je ona točno rekla o ljubavi. znam da je bilo nekoliko rečenica i da su me baš zdrmale, ali ne mogu se sjetiti točno… ostao je samo taj osjećaj „zdrmanosti“. htjela bih to napisati.

te su riječi pobjegle iz mene kao iz pretijesnog numeriranog sjedišta.

večeras dok glumim Tessu, razmišljam kako bi je glumio Brando.