Samosanacije | Suzana Matić

MUŠIČARENJE POD MOSTOVIMA I U KORITIMA EL DORADA

JA:
– I dobro, reci mi…
Što onda znači – „I’m standing on the bridge in London.“

N:
– To znači – „Ja čitam novine.“

Bio je to odgovor nakon dvije godine učenja
i isporučen uz osmijeh osmogodišnjakinje koja školu doživljava jedino kad se igra škole.

…
Ponekad se (i koliko je često – ponekad?) ujutro pitam: OK… kamo je nestala moja lijeva polovica…
i kad sam je zadnji put uopće imala… i gdje sam je držala… među fasciklima i računima i ravnalima i rapidografima? u zbirci zadataka za napredne matematičare?

jer… izgubila sam i sjećanje na nju.

A opet;
znam da se od mene očekuje i da me vide kao onu koja ima obje i koja ih drži čvrsto u svojim rukama, i da se i sama vidim tako.

Ali nekad izgubim lijevo uporište ili mi je lijeva obala tako daleko i premostim svijet tako široko
… nadsvodim ga krivuljom luka daleko van njegovih margina,
da naprosto ne mogu spriječiti da se u mojim koritima onda valja i puno otpadnih voda… odbačenih stvari,
a o brojnim plivačima na dionicama gdje je kupanje zabranjeno da ne govorimo.

No, ono smo što jesmo…
a jer to što jesmo, ovdje naravno, ovisi o oblacima i godišnjem dobu; ja jednostavno u vremenima plavljenja ne znam drukčije.
No svejedno… trudim se dati najbolje od sebe, trudim se uvijek, baš uvijek – osim kada se trudim izvući najgore iz sebe… a to je tako često.

Osjećam… evo baš sada, da nekad treba skupiti svoje obale… približiti ih
i da nekad treba skupiti i usne i oči i dlanove, nekad naprosto treba držati sve svoje zamke zatvorenima…
i u njih uloviti samo… pa, recimo, vlastiti palac, i lijevi i desni… jer shvatiš da se neuhvatljivu možeš uloviti jedino za vlastite fige sretnice.

I premda svi od mene očekuju ovo ili ono – ono smo što jesmo, i ne možeš… jer si žena, biti rijeka – pa ni zlatnog El Dorada, niti možeš splavima i mostovima komplicirane i nestabilne statike povezati razdvojene gradove koji rastu na tvojim obalama, pa makar ti se oni rado podavali iz noći u noć i dozvolili ti da ih nazivaš otrcanim imenima
kao što su – Ljubav ili Ljepota.

Ne možeš… jer oduzimaš od sebe, od svog toka… za njihove kejeve, a i ranjava te ta skela… a i nećeš… jer si žena, nećeš – jer zbog parade na obali kradeš od svoje struje, a nekad je jedino što želiš – stajati u vlastitoj struji bosa… ili eventualno mušičariti u visokim petama
i poslije vratiti rijeci nazad što je njeno.

I ne znam što će točno novi vodostaj donijeti…
ili odnijeti
Suzana M – stosedamdesetidva…
Suzana M – jedan sedam dva…
ili koliko već bude…
ali ovo mjesto će se, čini mi se, i opet promijeniti i neće mu biti prvi put – ali to sam ja;
ponekad baš u vremenima kad sve plavi, neke rijeke reguliraju svoj tok;
one koje se vječno odbijaju poklopiti s obzorom očekivanja, jer nisu rijeke – nego su žene.

I premda je New York – state of my mind
ponekad mi se most u Londonu,
uistinu čini kao idealno mjesto za čitanje novina.