Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

BOOM-BUST, ili KAKO ISKORISTITI SOCIJALNU FIZIKU

Krajem pedesetih godina Seymour Martin Lipset, poznati američki sociolog, u analizi pretpostavki za demokraciju uvjerljivo je dokazivao kako je u konglomeratu uvjeta, koji uključuju proces industrijskog razvoja, modernizaciju, urbanizaciju, povećanu razinu obrazovanja, kulturne, psihološke i religijske faktore, daleko najbitnija pretpostavka demokracije bruto nacionalni dohodak. U početnoj verziji, Lipsetova je teorija tvrdila da između dohotka i demokracije postoji jasna pozitivna korelacija: što je jači BNP to je više demokracije. S usponom diktatura i autokratske vlasti, prvenstveno u Latinskoj Americi, a osamdesetih godina i u zemljama Dalekog Istoka, brojni su sociolozi opovrgavali ekonomsku teoriju demokracije, tvrdnjama da je ekonomski razvoj lakše izvesti u zemljama s autoritarnim vlastima negoli s demokratskim, pa su u skladu s tim teorijama i “spoznajama” State Department i James Baker predlagali Anti Markoviću da represiju kombinira s ekonomskim reformama (ili obrnuto). Danas međutim sve više jačaju treće vrste teorija koje u objašnjenju pretpostavki za demokraciju u prvi plan stavljaju kulturne faktore: recimo vrste solidarnosti u odnosu prema vladajućim religioznim vrijednostima, količina radne etike, ili utjecaj različitih vrsta kolonijalnih nacionalizama na razvoj kolonija.

Unatoč općeprihvaćenoj volji stanovnika Istočne Europe da se priključi Zapadnom svijetu (s izuzetkom Rusa, možda, kod kojih je pristanak na Partnerstvo za mir izraz bizantinske diplomacije, a ne realnih aspiracija i vrijednosti stanovništva), transformacije istočnoeuropskih zemalja odvijaju se vrlo različito i za sociologa procesi u tim zemljama predstavljaju pravi izazov.

Pred vlasti istočnoeuropskih zemalja postavljaju se barem tri različite vrste problema: Prvi je problem pokušaj transformacije državne privrede u kapitalističku privredu s naglaskom na privatno vlasništvo. Drugi je problem pokušaj razaranja komunističkih centara moći i uspostava demokratskih institucija, biračkih sistema i procedura donošenja zakona. Treći je problem pokušaj uspostave pravne države i poštovanja prava pojedinca i građanina. Tome treba pridodati i poštovanje socijalnih prava pojedinaca u navedenim zemljama.

Pravi je problem uvjerenje da se sve navedene vrste problema ne mogu rješavati odjednom. Svaka se zemlja istočne Europe razlikuje po tomu rješava li sve probleme odjednom, jedan po jedan, po izabranome vremenskom rasporedu za rješavanje problema, ili ih uopće ne rješava, jer su drugi problemi (recimo u Hrvatskoj, povrat suverenosti na okupiranom teritoriju) važniji od gorenavedenih. Pored toga, te se zemlje razlikuju i po intenzitetu volje da se neki problem riješi i uz cijenu zapostavljanja nekog drugih.

Obje strane medalje pretpostavljaju odluku o primjerenom socijalnom inženjeringu. Četrdesetih je godina austrijski i britanski filozof Karl Popper razlikovao utopijski socijalni inženjering i peace-meal (postepeni, korak-po-korak) inženjering. Utopijski inženjering jest koncepcija društvene promjene u kojoj se poželjno stanje društva mora izvesti pomoću promjene u jednom trenutku, pomoću revolucionarne promjene. Prema utopijskom inženjeringu društvo je cjeloviti organizam, i zato ako se žele promjene, one se moraju izvesti brzo i temeljito, u svim sektorima društvenog života. Jednom kada se izabere opći cilj, opće dobro, vlasti imaju pravo ukloniti pojedince koji se ne slažu s izabranim metodama, jer oni koji usporavaju promjene, zbog složene zavisnosti svih organa u organizmu, dovode cijeli projekt tj. ostvarenje cilja u opasnost. Peace-meal inženjering također pretpostavlja da društvena akcija rađa reakciju, ali nasuprot utopijskom inženjeringu on pretpostavlja da se društvena akcija može kontrolirati u fazama, odnosno točnije, da stanovnici, nezadovoljni s prvobitno postavljenim ciljem ili s njegovim ostvarenjem, u drugoj fazi mogu odustati od toga cilja i izabrati novi cilj i nove metode.

Problem izbora ciljeva i vremenskih prioriteta za rješavanja podcijenile su sve nove istočnoeuropske demokracije. U valu općeg oduševljenja za kapitalistički demokratski sistem pretpostavljalo se, kao i u vrijeme utopijskog komunističkog projekta, da se svi problemi mogu i moraju rješavati zajedno i istovremeno. To je pretpostavka bila posve prirodna, jer problem inflacije, socijalnu bijedu ili parlamentarnu krizu ne možemo rješavati tek za deset godina. Svima dakle izgleda očito da ni jedan navedeni problem ne možemo ostaviti za kasnije rješavanje ili za neku kasniju vlast.

Ali čini se da svaka vlast u Istočnoj Europi ovdje nailazi na paradoksalnu situaciju: Što je jači pokušaj da sve probleme riješi odjednom, to će joj kredibilnost među glasačima biti manja. To se posebno pokazalo na ovogodišnjim izborima u Poljskoj i Mađarskoj, u zemljama koje su uz Češku zasigurno najdalje otišle u procesu rješavanja ekonomskih, političkih i pravnih problema; upravo je u tim zemljama pobijedila opcija koja je ideološki najbliža onome stanju od kojega se bježalo glavom-bez-obzira.

Sociologe i politologe takva situacija stavlja pred novi problem: kako je moguće objasniti činjenicu da zemlje s najboljim rezultatom u transformaciji prema kapitalizmu rade najradikalnije zaokrete ulijevo. Vojsci teoretičara i arsenalu objašnjenja pridružit ću se s još nekoliko hipoteza:

Prvo, sve zemlje Istočne Europe su zemlje za koje je tipična tzv. “boom-bust” sekvenca društvenoga i privrednoga razvoja. “Boom-bust” sekvenca je obrazac izrazito velikih i nejednakih raspona uspona i padova. Tim se pojmom označavaju brze i radikalne promjene nabolje i nagore: recimo porast BNP za 200% u jednoj godini, a pad za 300% u drugoj. Premda se taj termin najčešće koristi u ekonomiji, on se vrlo lako može primijeniti i na bilo koju vrstu društvene akcije. U tom slučaju on točno odgovara njutnovskoj socijalnoj fizici akcije i reakcije: što je veća količina promjene ili što je promjena brža, to je jača ili brža reakcija na promjenu. Na taj se način “boom-bust” (nestabilna) sekvenca konstantno ponavlja, jer se na intenzitet u jednome smjeru odgovara istim intenzitetom u drugome smjeru. Primjerice, što je vlast rigidnija, to će i oporba biti stabilnija i čvršće stajati iza svojih zahtjeva. Ili: što je vlast autoritarnija i centralističnija, to će jača biti regionalistička opredjeljenja. Ako socijalnu “fiziku” po ugledu na Newtonove mehaničke zakone shvatimo doslovno, onda iz nje proizlazi da se jedno (vladino) tijelo giba sve dok ne naiđe na reakciju druge mase, sile ili ubrzanja. Isto tako, po logici stvari vlast ne može ispuniti sve težnje stanovništva: recimo i sigurnost i slobodu, odnosno tražiti minimum poreza a davati maksimum socijalnih usluga.

Njemačka poslovica kaže da onaj tko ima izbora ima i teškoću. Kada vlast izabere put realizacije jedne vrijednosti, opcije one suprotne počinju naglo rasti.

Ali shvativši da se društvo povinuje svojevrsnoj mehanici sila, i da ta mehanika nije “željezni zakon društva”, već da je, jednom kada za nju znamo, možemo iskoristiti za svoje ciljeve i potrebe, bilo bi logično pretpostaviti da će je nositelji vlasti iskoristiti da izbrišu ili izglade procjepe na socijalnome krajoliku kako bi izbjegli daljnje tektonske poremećaje (revolucije). Međutim, zbog mehanike velikih brojeva, odnosno inercije sila (na vlasti i u oporbi) to najčešće nije slučaj. Iskorištavanje socijalne fizike nije moguće u sistemima koji su već postali nedemokratski i autoritarni, u kojima su se stanovnici pomirili s time da se s njihovim suverenitetom može raspolagati proizvoljno tj. i u dobru i u zlu. Primarna funkcija demokracije je naprotiv da amortizira (ublaži) poremećaje, kako bi se “boom-bust” sekvenca naposljetku pretvorila u stanje relativnog mirovanja. Ona služi da ljudi raspravljaju umjesto da koriste fizičku prisilu. Ali zato ne treba čuditi da se onda u parlamentu, umjesto na ulici vide tako veliki zaokreti ulijevo i udesno.

Drugim riječima, bilo bi posve pogrešno zaključiti da je omjer pravdi i nepravdi, lijevoga i desnoga, konstantan i da “dok jednome ne smrkne drugome ne svane”. U slučajevima funkcioniranja parlamentarne demokracije “boom-bust” sinusoida postepeno se smanjuje, kako bi rasla cijela masa sadržajnog rješavanja problema. Ili točnije, što je ta sinusoida manja i konstantnija, to je veća sposobnost društva da stvarno rješava probleme. S obzirom da to odgovara činjenicama, jer zapadnjačke demokracije tek rijetko pokazuju radikalne zaokrete, tipične za društva u ranim fazama demokratizacije, i hipotezu o “društvenoj ravnoteži” koja slijedi “boom-bust” sekvencu, treba ubaciti u korpus objašnjavalačkih sredstava o pretpostavkama za demokraciju.

Što se pak tiče prioriteta i vremenskoga rasporeda rješavanja problema, čini se da početno navedene sociološke teorije predlažu bitno različita agenda. Sociologov zadatak bit će ispunjen kada će vlasti znati da o opcijama koje im stoje na raspolaganju već postoje teorijske opcije i projekcije. Jedno je sigurno, kako god stajalo s ostalim (boom ili bust) faktorima, poboljšanje ekonomskoga stanja nikada nije na odmet. I zato misle li istočnoeuropljani ozbiljno, izbori za četiri godine u zemljama koje limes Sjedinjenih Europskih država još uključuje, morat će pokazati da su se Mađari, Poljaci, Estonci i Litvanci samo šalili. Jer autoritarizam kombiniran s ekonomskim napretkom može funkcionirati samo iznimno. Bila bi velika greška kada bi zemlje Istočne Europe taj model smatrale pravilom.