Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

POČETAK I KRAJ

 

Rađanje nacije, serijal tjednih “refleksa i refleksija” Trećeg programa Hrvatskog radija u 52 nastavka, završen ovim esejom, ljetopis je godine 1994.-1995. Tijekom samo jedne godine, kronika pred Vama u kratkom vremenskom razdoblju sažima moje interese, čitanja, iskustva, znanja, lutanja i nadanja. Oni tvore stenografski sažetak mojih eklektičnih ambicija i ostvarenja.

Po tomu Rađanje nacije nije izniman opus. On je štoviše tipičan za naše doba. Suvremeni intelektualac mora znati slušati Mahlerovu 8. simfoniju i 4 Non Blondes, romaničku i Orffovu Carminu Buranu, jazz, znati za grunge i techno, on mora znati čitati Heideggera i Heisenberga, Platona i Levi-Straussa, Levy-Bruhla i de Saussurea, Vergilija i Brocha, Fregea i Boškovića, Stephena Kinga i Margaret Jourcenar, znati za Corta Maltesea i Kurta Gödela, on mora, kako kaže Hegel, imati jutarnju molitvu modernoga čovjeka, odnosno svakodnevno pratiti domaći i strani tisak najrazličitijih vrsta, on mora pratiti elektronske medije, TV (i to ne samo 3 domaće stanice), slušati cijeli spektar više ili manje zanimljivih radio stanica, znati što se zbiva u i pored Hollywooda, pratiti zbivanja na tržištu softwarea i hardwarea, imati svoj modemski kod i barem se s vremena na vrijeme uključivati u elektronske mreže za komuniciranje, mora sudjelovati ili aktivno pratiti različita politička događanja, mora imati svoj azil za znanstveni rad, mora komunicirati s ljudima najrazličitijih profila, “sakupljati informacije” od svih pomalo, on se mora prilagođavati stavovima i načinima komunikacije različitih ljudi; istovremeno on mora posjedovati različita pragmatična i svakodnevna znanja, uključujući i financijska kako bi preživio, on mora biti sam-svoj-enterpreneur, i napokon (znajući da popis nije iscrpljen), on mora imati zadovoljavajući privatni život. On mora biti poput Brochovih mjesečara Pazenova, Esha i Hugenaua (romantičara, kaota i beskrupuloznog trezvenjaka) u jednom jedinom liku. I zato nije čudno što ne može ispuniti stari i katkad subjektivno poželjni zahtjev dosljednosti, pratiti vlastitu intelektualnu crvenu nit u labirintu povijesti opredjeljivanjem i usavršavanjem u jednoj struci, poznavanjem jednog umjetničkog stila, jednog društvenog sloja, jedne filozofske struje, jedne znanstvene grane, praćenjem jedne TV ili radio postaje, jednih novina; imati jedan moralni kodeks, ili pak biti stručnjak samo za polimere, samo za psihoanalizu, samo za socijalnu politiku, samo za linearnu algebru, samo za nuklearnu fiziku… On se ne može usamiti, metafizički opredjeliti za “jedno”, jednom za svagda, niti biti stranac u ovome svijetu; on ne smije, čak ni kada mu sve polazi za rukom, poput Voltaireova Candida i Panglossa vjerovati da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova, niti se zatvoriti u svoju utopiju iz radnog kabineta, on mora biti angažiran, znanstveno, intelektualno i politički, profesionalno i poslovno, javno i privatno. On se ne može, poput Canettijeva junaka u djelu “Die Blendung”, posvetiti samo kantonskom kineskom, imati svoju bedinericu i ne razmišljati o ostalome svijetu. On ne može ostati ravnodušan prema suvremenoj ratnoj, predratnoj ili poratnoj zbilji. (Na njega se katkada čak postavlja zahtjev da bude i dobar vojnik). I upravo zato što to ne može (i ne smije), više nisu moguća djela poput Kritike čistoga uma, Hegelove Enciklopedije, …. nisu moguća niti djela poput onih velikih profesora enciklopedijskog stila, Spenglera ili Hartmanna, kao što više nije moguće (a da ne zvuči anakrono) pisati Uvod u psihoanalizu, Uvod u fenomenologiju, Uvod u strukturalizam, Uvod u semiotiku, Uvod u sociologiju, biti ili htjeti biti začetnik nečega potpuno novog, čovječanstvu dosad nepoznatog.

To je ono što jedan suvremeni filozof, Richard Rorty, naziva kontingencijom svijeta i kontingencijom osobnosti. Rortyjev, Foulcaultov, Derridain ili Barthesov čovjek, suvremeni intelektualac naime, mora posjedovati sposobnost da se stalno udaljava od vlastitih uvjerenja, da konstantno radi “iskorak” iz vlastita ega, kako bi uvjerenja i sebe samoga uvijek iznova mogao vidjeti u sasvim nekom drugom, tuđem osvjetljenju, a da pri tome ne izgubi vlastiti identitet, neku odliku osobnosti po kojoj će u svijetu mega-raznovrsnosti ostati upečatljiv. On vlastiti eklekticizam mora zaogrnuti u plašt dosljednosti, premda svi znaju i vide da to može biti samo plašt, kora, ljuštura, karakterna maska osobnosti. On prema Rortyju mora imati sposobnost ironije, prvenstveno prema samome sebi, not to get high with his own supply, neprestano mijenjati rakurs, perspektivu, podešavati blendu, fokus i ekspoziciju svojeg moždanog aparata i ponašanja. Napokon, otkako je postalo jasno da evolucija vrijedi i za ljudsko ponašanje (tj. da nesposobnost prilagodbe znači evolucijski nazadak ili odumiranje), i otkako je američki gigantizam i njegova “publish or perish” filozofija, premoćno porazila europski “sobom usmjereni duh”, koji je u međuvremenu postao autizam i provincijalizam, on mora prilagođavati svoje ideje tržištu, estetici recepcije, pa čak i političkoj konjunkturi, on mora paziti na to tko je “the strong man”, graditi međunarodne mreže informacija i osoba (mada mu često dolazi da ih sve pošalje bestraga); on mora paziti na svoju pojavnost, jer se ideje često mijenjaju za šešire a šeširi za ideje; on se često mora sustegnuti od gađenja i vlastita suda ukusa, od izricanja vlastitog stava i pokazivanja ambicije, on često mora gutati adrenalin (i ne vikati “dr’šte me da ga ne udarim”).

To je taj condition postmoderne, o kojemu pričaju i kojega valjda žive francuski intelektualci, a vjerojatno i brojni pojedinci (svih mogućih struka, uključujući i autsajdere) u drugim dijelovima svijeta. To na svoj filmski način žele reći Wenders, Jarmush, Kaurismaeki, ili pak na prozaični način Raymond Carver, Jay McInnerny i Tama Janowitz.

I upravo zato eklekticizam ni za koga ne može biti pogrda. Poput starih Rimljana, u centru ili na periferiji, živimo u vrijeme nesretne svijesti, u vrijeme kada intelektualni “duh” nije sposoban oblikovati polis, i kada je mentalno moguće biti isključivo skeptik, stoik ili epikurejac. Čak i pijetisti drže “figu v žepu” i temelj njihovog vjerovanja može biti još jedino Tertulijanski “vjerujem jer je apsurdno”. Političari su nedosljedni, velike sile su nedosljedne, Ujedinjeni narodi su nedosljedni, religiozni vođe su nedosljedni, intelektualci su nedosljedni, veliki kapital odlazi i tamo gdje to nije najprofitabilnije… kako bismo onda mogli očekivati da će vladajuća filozofija biti dosljedna? Treba li spominjati Feyerabendovski i Cole Porterov “anything goes”? U ovome stoljeću obrazac ponašanja mijenja se takvom strelovitom brzinom da više ne možemo biti sigurni hoće li sljedeće godine ponovno zavladati Viktorijanski ili šezdesetosmaški moral, hoćemo li poput Hansa Castorpa živjeti s prosvijetljenim Settembrinijem na Čarobnom brdu ili poput njega završiti u nekom rovu na bojištu. Stoga ne treba čuditi da helenistički ideali “ataraksia”, “epohe” i “hedone”, jedinstva s prirodom, uzdržavanjem od sudova, i norma subjektivnog i katkada sebičnog uživanja u blagodatima koje nam ovaj život još može pružiti, ponovno dobivaju na važnosti.

I zato je moj credo relativističan. Ne zato što u svijetu ne bi postojale “čvrste činjenice” i isto tako čvrsta moralna uvjerenja (ili čvrsti razlozi za njihova izricanja), već zato što se njihov značaj gubi u kontingenciji trenutka, u kontingenciji vlastitoga života.

Takva je kontingencija i Rađanje nacije (sa ili bez navodnika, sa ili bez velikoga slova). Moja je filozofija, kako kaže Feyerabend, ono što čitam, ono čime zamaram svoje prijatelje i publiku, ono što jesam. Isto tako je i rađanje nacije jedna povijesna kontingencija, nešto što se (srećom) dogodilo, ali što se vrlo lako, u nekim drukčijim, i isto tako vrlo slučajnim okolnostima nije moralo dogoditi. I ova naša vlast nije morala biti takva kakva jest, i sasvim je prirodno da (privatno ili javno) prije ili poslije bitke budemo generali.

Ali pored cijelog navedenog konteksta, moj vjerni slušatelj ili budući čitatelj, svakako već zna da je Rađanje nacije prvenstveno politički serijal. Kako zahtjeva nobelovac Friedrich von Hayek, to treba otvoreno reći. Serijal je često polemičan, kritičan i prema vlasti i prema opoziciji, a posebno prema raznim neliberalnim odnosno nedemokratskim ideologijama koje se množe u skladu s Feyerabendovim navedenim mottom. Liberalni credo s vrlo izraženim laissez-faire crtama i jakim zalaganjem za takozvanu slabu državu, za po mogućnosti što nevidljiviju državu, za tržište u svim sferama, a posebno u medijima, kulturi i znanosti gdje ga, iz vlastite udobnosti para-državnih činovnika, nitko čini se ne želi, za potpuno liberalizirano, što znači privatizirano školstvo i zdravstvo, mnoge je slušatelje moglo zapanjiti. Srećom, jedino čemu se zbog toga mogu nadati jest da neću biti izabran na neku političku funkciju.

Navedena jaka uvjerenja ne proturječe općoj goreocrtanoj eklektičnoj slici. Hayek je jednom rekao: “Mora se priznati da je liberal u biti skeptik, ali čini se da je potrebna izvjesna količina nepovjerljivosti i sumnje kako bismo dopustili drugima da na svoj način traže svoju sreću i kako bismo dosljedno slijedili put tolerancije, to osnovno obilježje liberalizma.”

Ističući ta jaka, premda katkada skeptična uvjerenja pa čak i zavist prema sjevernim susjedima, ni jednoga trenutka nisam zaboravio da je Hrvatska takoreći još uvijek u ratu, okupirana, ranjena i iscrpljena. Nisam zaboravio da postoji masa izbjeglica, cijeli niz kulturnih sredina odvojenih od matice, po kojima se i dalje puca, u kojima i dalje ginu civili, dok u novinskim izvještajima stoji “Na istoku ništa nova”. U svojoj zadnjoj knjizi iz 1992. rekao sam kako se nadam da ćemo uskoro stvoriti neku novu sintezu. Tri su godine od tada prošle, nada je ostala, ali možda se ipak naslućuju neki novi i sretniji počeci. Dok je u nekim sredinama iz razumljivih razloga zavladala pasivnost i očaj, smatrao sam da je moralni zadatak onih sretnijih sredina i pojedinaca da ne povlađuju takvim osjećajima i da stvore optimističnu jezgru kulture, neke buduće kulture, pogotovo one političke, koju tek treba stvoriti. Nadam se da sam u toj svojoj namjeri barem dijelom uspio. Volio bih kada bi zaključak ovih eseja bio tvrdnja da je pomalo neutemeljeni optimizam izbor mlađe generacije, generacije koja svoje ideale tek treba ostvariti, generacije koja ima dovoljno snage da “u duši trpi metke i strelice silovite sudbine” i dovoljno elana da istovremeno “pograbi oružje protiv mora jada”.

I zato je možda u traženju sitnih i krupnih povoda za optimizam, takoreći ideala, u Rađanju nacije puno referenci na Ameriku, na američki način života, na američki ekonomski liberalizam i jasnoću pravnog sustava. Nadao sam se da će sam naslov serijala podsjetiti na Griffithovu epopeju, ili točnije na njegovu referencu, na uzor današnjeg civiliziranoga svijeta, sasvim svjesno, kako bih svrnuo pozornost na optimistične ideale i vitalizam Novoga svijeta, umjesto da uzore tražimo u našoj dekadentnoj, isuviše dekadentnoj, neprozirnoj i povijesno opterećenoj Europi.

Sve ono što današnja gerontokracija smatra dekadentnim i nepoželjnim u mlađaj generaciji, osobno vidim kao spas. Ne zato što se već sada zna što se želi ostvariti kao konsenzualna budućnost, kao neka nova ustavotvornost, niti pak zato što sumnjam da stariji ne znaju što je dobro za zajednicu, (sumnja koja prevladava među starijima) već stoga što vjerujem u Hayekov spontani poredak, u takoreći biološku evoluciju kulture.

Kultura jednoga naroda uključujući i onu političku, zbroj je različitih djelovanja, mnogih sukoba, kompromisa i razočarenja. Oni su često posljedica velike konkurencije za premali broj ekoloških niša, skloništa za pojedinačno originalno djelovanje. Pojedinac u toj kulturi može učiniti vrlo malo. Ali to malo on mora učiniti. I kada je riječ o intelektualcima, njihov mali doprinos mora biti krpanje ranjenog kulturnog tkiva, povezivanje ratom izgubljenih, katkada zaboravljenih, ali vrlo važnih niti. Možda tako treba shvatiti Rađanje nacije.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.