Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

BOŽIĆNA SMJENA KRALJEVA

 

Danas je Božić, glavni svetak i običaj naše kulturne antropologije i kršćanske tradicije. Simbolika rađanja novoga kralja i kićenja zimzelenog drvca slojevita je i bogata; posve je primjereno pokušati prikazati dio tog duhovnog i povijesnog bogatstva i u našem “Rađanju nacije”.

U vrijeme Božića obično se prisjećam jedne knjige poznatog britanskog antropologa s početka stoljeća, knjige Jamesa Georga Frazera Zlatna grana. Frazerova knjiga izvrsno je komponirani niz enciklopedijski prikupljenih podataka tadašnje antropologije. Danas se najčešće navodi prema jednom skraćenom izdanju dostupnom i našoj čitalačkoj publici.

Prema Frazeru znanost i magijsko mišljenje, suprotstavljajajući se religijskom poimanju svijeta, dijele uvjerenje da svijetom vlada pravilnost, tj. uzročnost koja se može spoznati, jednoličnost koja se može iskoristiti ili na koju se može utjecati. Znanost i magija temelje svoj aktivizam na uvjerenju da se svijet sastoji od ponavljajućih i predvidljivih obrazaca. Znanstvenik aktivno sudjeluje u oblikovanju svijeta iskorištavajući prirodne zakone pomoću tehnologije, a mag svoja predviđanja oblikuje pomoću tzv. simpatičke ili imitativne magije, tj. pomoću zakona simpatije prema kojemu stvari djeluju jedne na druge dodirom ili na izvjesnoj udaljenosti. Homeopatska magija temelji se na homeopatiji tj. na zakonu sličnosti, a prijenosna magija na zakonu dodira. U oba slučaja, i u znanosti i u magiji, riječ je dakle o vjeri u pravilnost svijeta.

Nasuprot znanosti i magiji, religiozna se vjera prema Frazeru temelji na spoznaji vlastite nemoći u susretu s kozmičkim ili nadnaravnim silama koje vladaju svijetom i na načelnoj nespoznatljivosti veličine svega što postoji. Iz religioznog osjećaja nemoći i strahopoštovanja rađa se pasivnost; duh se zatvara u vlastitu ljušturu.

Središnji i najvrjedniji dio knjige Zlatna grana predstavljaju sličnosti religioznih i magijskih rituala. Zlatna grana je pokušaj opisa jedne svjetske kulturne povijesti u kojoj sličnosti nadvladavaju razlike, a tradicija kulturne skokove. Antropolozi i etnolozi povodom nekog praznika mogu u Zlatnoj grani uvijek pronaći prigodan popis magijskih i religijskih obreda širom svijeta, obreda koji predstavljaju simbolični recidiv odnosa prema prirodi. To posebno vrijedi za Badnjak i Božić. Kićenje božićnog drveta primjerice simbolični je izraz magijske želje da nakon zimskog solsticija (kada je dan najkraći) sunce ponovno počne sjati svojim punim sjajem, i da će zimzeleno drvce ponovno donijeti nove plodove. Ono je izraz magijske vjere da se pomoću zakona sličnosti priroda može potaknuti na rađanje novih dana i novih plodova. Navodeći niz poganskih običaja koji kontinuiraju sve do danas, Frazer ističe primjere srednjovjekovnih svećenika koji su pokušali ukinuti te poganske tradicije, i koji su zbog toga doživjeli velike neprilike. Tradicija nadvladava kulturne skokove, pa je i crkva bila prisiljena prihvatiti obožavanje magijskih simbola koji izvorno ne predstavljaju kršćansku crkvenu tradiciju, ili pak smisliti kompromisna teološka rješenja. Frazerova je Zlatna grana dakle objašnjenje naših običaja i religijskih vjerovanja pomoću poganskih rituala, pomoću magijskog odnosa prema pravilnom cikličnom kretanju prirode.

Frazer tvrdi kako je glavni cilj njegove knjige objasniti pravilo nasljeđivanja kraljevske moći u Dijaninom hramu u svetom gaju pored apeninskog jezera u blizini današnjeg sela La Riccia. Frazer kaže: “U ovom svetom gaju raslo je drvo kraj kojeg se u svako doba dana a vjerojatno i kasno u noć moglo vidjeti kako se jedna strašna ljudska prilika krije i vreba. U ruci je držala isukanu sablju i oprezno gledala oko sebe kao da svakog trenutka očekuje da je napadne neprijatelj. To je bio svećenik i ubojica, a čovjek koji ga je tražio ubit će ga prije ili kasnije i zauzeti njegov svećenički položaj. Takvo je bilo pravilo ovog svetišta. Kandidat je do ovoga položaja mogao doći ubojstvom postojećeg svećenika, a kada bi ga ubio, zadržao bi se na tom položaju dok i njega ne bi ubio netko jači ili lukaviji.” Navedeni citat ilustrira temu Zlatne grane, naime pokušaj, da se između prirodnog i društvenog poretka, uspostavi homologija. Frazer istražuje smjenu godišnjih doba, tj. fizikalnog i meteorološkog vremena, i smjenu društvenoga vremena ili društvenoga poretka, pri čemu početna podudarnost tih dvaju vremena kasnije postaje tradicionalna i posredovana kulturna homologija.

Magijski čovjek vjeruje da svijetom vladaju magične sile na koje se može utjecati. Uočavajući promjene godišnjih doba, prvenstveno dužinu dana, odnosno promjene u dužini pojavljivanja sunca i mjeseca, promjene u meteorologiji i fizikalnom stanju živih bića, pogotovo biljaka korisnih za život, u određene dane, tipično u vrijeme solsticija i ekvinocija, on posve u skladu s magijskim aktivizmom, priprema svetkovine kojima te sile pokušava udobrovoljiti kako bi njemu ili prirodi vratile mladost i životnu plodnost, kako bi sile mraka zamijenio silama svjetla.

Za stanovnike sjeverne polukugle, najznačajniji dan u godini bio je svakako zimski solsticij, vremenski i kalendarski raspon, u kojemu su dani najkraći tj. upravo vrijeme Božića. Frazer nabraja niz poganskih običaja koji su pratili svetkovine u vrijeme zimskog solsticija. Primitivan čovjek, po inerciji simpatičkoga zakona pretpostavljao je, prema Frazeru, da će svijetli dani i ubuduće biti sve kraći, te da će naposljetku zavladati samo mrak, ako svojom magijskom sposobnošću ne prisili prirodu na obnavljanje. Da bi izbjegao takvu neželjenu posljedicu, magijski primitivac, s povjerenjem u intervenciju i sa strahom od gladi, na razne načine pokušava zaustaviti putanju sunca (svjetla), i simbolički tj. simpatički (vjerujući da slično stvara slično), kiti zimzeleno drvce plodovima, kako bi ubuduće drveće uvijek bilo zeleno, a plodovi trajni.

Istoj tradiciji pripada i topos smjene kraljeva. Smjena je kraljeva prema Frazeru drugi element univerzalne antropologije. On može biti element globalne promjene društvenoga poretka, ali je uglavnom simpatički simbol kojim se simbolizira izmjena godišnjih doba i obnavljanje prirode u obliku borbe između starog i novog kralja, borbe u kojoj novi kralj po prirodnome zakonu mora pobijediti staroga, ali koji u sebi isto tako nosi klicu vlastite starosti, odnosno propasti. Ova je borba postala magijski ritual sa doslovnim ili simboličnim značenjem, ritual kojim se kulturno obilježava prirodna potreba za obnovom fizičke snage i plodnosti. Rađanje novoga kralja stoga je izraz optimizma kojom kultura potvrđuje svoju mladost i snagu.

Zlatna grana je simbol boginje Dijane tj. Artemide, simbol boginje šuma i plodnosti. Taj simbol nam govori da kraljevi stižu i nestaju, ali da zlatna grana uvijek ostaje, jer taj biljni, trajni oblik života uvijek nadilazi muškarčevu ratničku pohlepu.

Smjena, borba, i smrt staroga te rađanje novoga kralja odvija se u vrijeme Božića. Vrač, zadužen za plodnost, a potom kralj, simbol Sunčane godine, na kraju godine očito pokazuju svoju nemoć da održe plodnost i svjetlo. Prema poganskom vjerovanju u univerzalni zakon sličnosti, prirodna smrt kralja značila bi napuštanje duha plodnosti zauvijek. Zbog toga je potrebna borba na život i smrt. Frazer analizira mitove o Ozirisu, Tamu, Adonisu i Atisu kako bi objasnio biološki smisao obnavljanja života simboliziran u obliku novoga kralja, ili kralja-sina koji sadrži sve ili većinu elemenata onoga staroga. I kršćansko je božje trojstvo, kako ćemo vidjeti, simbolični pokušaj sinteze koja nastaje borbom starog i mladog, sinteze duha i borbe različitih supstanci, one nadljudske i one ljudske, one kulturne i one prirodne. Frazer često ističe kako se ni najveće religije, a posebno kršćanska, nikada nisu uspjele osloboditi ovog magijskog nasljeđa borbe među kraljevima, i da velik dio ključnih običaja u kršćanskim svetkovinama tek neznatno preoblikuje tradicija starijih, magijskih obreda.

Pored mlade pšenice, podno zimzelenog drvca na kojemu se simbolično vješaju sjajni plodovi, licitari ili slatkiši, čime se magijski zazivaju sile od kojih se očekuje obnova plodnosti bilja, najčešće postoje jaslice koje objavljuju rođenje novoga kralja. A taj novi kralj, baš kao i kraljevi u Dijaninom hramu, u sebi čuva simbolične elemente onoga starog.

Antropolozi često tvrde kako svi rituali nastaju kao socijalni odgovor na iznimne situacije radikalnih promjena: to su takozvani “obredi prelaska”. Božić je ključni ritual prelaska jedne faze plodnosti u drugu, prelaska jednog ciklusa i godine u drugu, stoga je novogodišnje slavlje samo jedan novovjekovni kulturni pleonazam.

U britanskoj antropologiji, posebno kod Roberta Gravesa i Jane Harrison, smjena kraljeva često se tumači kao još globalnija kulturna smjena, kao smjena civilizacije matrijarhata u civilizaciju patrijarhata, odnosno kao simbolična, tj. kulturna smjena mjesečeve godine u sunčevu godinu, kao potreba obilježavanja prelaska staroga u novi oblik izračunavanja vremena, u kojemu se mjera od trinaest ženskih (mjesečevih) razdoblja unutar dvaju suncostaja (solsticija) kalendarski zamjenjuje potpuno sunčevim, muškim i apstraktnim mjerilima. Taj kalendarski i mitološki odnos 13 : 12 i njihovo jedinstvo, koje se primjerice u egipatskoj mitologiji pokazuje u komadanju Ozirisa na trinaest dijelova, od kojih njegov sin Hor pronalazi samo dvanaest, kršćanstvo zadržava u slici Krista s dvanaest apostola. Smjena kraljeva, kako vidimo iz najrazličitijih mitova, recimo o Ozirisu i Horu, ili pak o Laju i Edipu, često se tumači kao sukob oca i sina, kao sukob dvaju posjednika i nasljednika, koji su istoga roda ali nejednake snage.

Sigmund Freud je poganskim mitovima (prvenstveno grčkim) dao novo značenje, kada je tvrdio da je taj “edipovski” sukob univerzalna psihološka konstanta na kojoj počiva ono što s ponosom zovemo europskom kulturom, i ono zlo i ono dobro. Krajem prošlog i početkom ovoga stoljeća smatralo se da je prednost europske kulture pred ostalima upravo u samodestruktivnosti i negaciji kulture na čijim se ruševinama, uz obnovljenu mladost vječno gradi nešto novo. Grčki mitovi i njihova prikrivena novozavjetna transformacija bili su i ostali trajni simboli upravo takve kulture.

Frazerova Zlatna grana potanko prati navedene kulturne transformacije koje snažno upućuju na političke analogije. Isprva se u Dijaninu hramu za kraljevstvo i dominaciju bore dva čovjeka, starac i mladić. Pobjednik, trenutni vladar hrama isprva je vrač, potom kralj a kasnije bog otac. U drugoj transformaciji, žrtva te poganske potrebe za plodnošću više ne mora biti sam kralj, već neka njegova ljudska i životinjska zamjena, da bi se žrtva naposljetku pretvorila u puki simbol (primjerice hostiju ili misno vino).

Frazer je iscrpno pratio antropološke transformacije tog kulturnog rudimenta, ali ih nije primijenio na suvremeniju psihološku, socijalnu ili političku razinu, kako je to otvoreno učinio njegov suvremenik Freud u knjizi Totem i tabu.

Prema Freudu, trajni krvavi obračun između oca (s monopolom na spolnost) i sinova (koji su zbog toga bili stalno prikraćeni), postao je neizdrživ, pa su se sinovi, nakon ocoubojstva, dogovorili da dijele očevo vlasništvo, i da se međusobno za kraljevski položaj ne bore do istrebljenja. Freud kaže da je to bio prvi kulturni skok, jedna takoreći divljačka ili barbarska varijanta Lockeovskog društvenog ugovora. I kršćanstvo ovu tenziju rješava na simboličan način: proglašavajući Mariju djevicom, i Isusovim poricanjem roditelja.

Što je od te kulture stalne izmjene i destruktivnosti smjene kraljeva i zadržavanja starog poretka ostalo danas? Zacijelo mnogo toga. Pored simboličkih, antropoloških i protopolitičkih, tj. gotovo bioloških elemenata te smjene koje opisuju antropolozi s početka stoljeća, problem izmjene i transformacije starog poretka i danas je akutan. Premda je jedan državnik nedavno vrlo slikovito izjavio kako je komunizam trebalo zatući glogovim kolcem (čime je suvremenim oživotvorenjima Stokesovog Drakule dodao još jedno zanimljivo tumačenje), brojni oblici promjene poretka posve su simbolične naravi, a na toj simboličnoj razini nije došlo do bitnijih izmjena. Kao i u pogano i komunističko vrijeme napredak se pokazuje time što se žrtve stvarnih kraljeva i vračeva s otkroviteljskim moćima zamjenjuju drugim ili simboličkim žrtvama.

Stoga, bez obzira vjerujemo li u pravilno ponavljanje vremena, u uzročnost svijeta, u našu malenost i nesposobnost da shvatimo zakone svijeta ili pak u simboliku žrtve, u napredak ili u cikličnost promjene, ostaje nam da vjerujemo kako će se naša magijska simpatija u obliku kuglica s našega zimzelenog drvca doista pretvoriti u stvarne i trajne plodove, u jednu našu zlatnu granu. Nema nikakve sumnje da će ta vjera u bolju budućnost opstati s kuglicama i jaslicama ili bez njih. Samo je pitanje hoće li se ona pothranjivati i zadovoljavati simbolično ili stvarno.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.