Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

TEORIJA KRIMINALNE KONVERGENCIJE. O MAFIJAMA I MILICIJAMA

NASTANAK RUSKE MAFIJE

Među brojnim “revolucionarnim” socijalnim transformacijama koje su nastale padom berlinskoga zida, jedan je fenomen posebno zanimljiv i opasan: riječ je o pojavi raznorodnih kriminalističkih skupina poznatih pod zajedničkim imenom “ruska mafija”. Golemo povećanje stope kriminaliteta u tzv. “Savezu nezavisnih država” glavna je prepreka demokratizaciji tih država. Samo godine 1994. u Rusiji broj zabilježenih kriminalnih radnji u području privrede povećao se za 14%, a kriminal povezan s drogom povećao se za 40%. Iste godine, prema Moskovskom ekonomskom istraživačkom centru, 80% privatnih poduzeća i banaka plaćalo je 20% svoje dobiti mafijaškim “zaštitnicima”. Mafija danas kontrolira više od pola tržišta svih nekretnina u Moskvi. James Collins, član Odbora Američkog Senata za Rusiju i bivše sovjetske zemlje, tvrdi da “mafija” pomoću neregistrirane trgovine, uvoza, izvoza i prodaje potrošnih proizvoda kontrolira više od 46% maloprodajnih proizvoda. Između 30 i 40% bruto nacionalne dobiti od dobara i usluga preljeva se u džepove kriminalnih organizacija.

Prema Stephenu Handelmanu, autoru knjige Comrade Criminal (1995) podrijetlo tisuća organiziranih kriminalnih skupina u Rusiji moramo potražiti u negdašnjem aparatu Komunističke partije, državnih industrija, vojske i KGB-a. Istina, postoje i organizacije poput “Vory v zakone” (“Lopovi u zakonu”) s dugom, carističkom tradicijom. Premda je njihov kodeks bio antikomunistički, potkupljivanjem komunističkih službenika, ta je organizacija za vrijeme sovjetskog razdoblja kontrolirala najveći dio tzv. “sive ekonomije”. Legalizacijom privatnih trgovačkih aktivnosti, Vory v zakone mogli su proširiti i legalizirati svoju djelatnost. Ali ta organizacija ostala je marginalna. Vadim Bakatin, ministar unutrašnjih poslova u vrijeme Gorbačova priznao je 1993. da su se ruski birokrati, policajci, časnici, suci i službenici KGB-a od 1990. počeli povezivati s podzemljem. “Bio je to kritična promjena u razvoju kriminala u Rusiji”. Glavni kriminalci danas se regrutiraju iz sloja industrijskih direktora bivše komunističke nomenklature, a tradicionalne kriminalističke organizacije stvaraju tek jednu četvrtinu ukupnog kriminala zemlje.

Kako nastaju kriminalni fondovi? Jedan ruski “biznismen”, negdašnji pukovnik Crvene armije, iskreno je priznao kako je njegov polog od 38 milijuna dolara u stranim bankama nastao prodajom benzina uskladištenog u “njegovoj” vojarni. Možemo tek naslutiti koliko je nezakonitog novca preliveno u strane banke prodajom cijelih arsenala. Ruski birokrat danas ima idealne uvjete za obogaćivanje: on političku moć jednostavno pretvara u vlasništvo.

Povezanost vladinih službenika s mafijom objašnjava nesposobnost vlasti da pred lice pravde stavi počinitelje naručenih ubojstava javnih osoba, novinara Dmitrija Kolodova koji je istraživao korupciju u vojsci, poznatog televizijskog voditelja Vladislava Listeva, i trojice parlamentarnih zastupnika.

Poteškoća s kriminalom nastaje kada ljudi počnu povezivati slobodu i demokraciju s kriminalom i anarhijom; tada će početi podržavati one političke snage koje se zalažu za iskorjenjivanje nereda pomoću “čvrste ruke”. Ne treba sumnjati da se to već zbiva, jer socijalne razlike u Rusiji danas nadilaze sve kapitalističke razmjere: 0.7% Rusa zarađuje više od 300.000 dolara godišnje, dok 60% živi na granici siromaštva ili ispod nje.

AMERIČKA KONVERGENCIJA

Premda je priča o ruskoj mafiji i njezinim korijenima u nomenklaturi značajna po sebi, još je zanimljivije pratiti reflekse sloma komunizma i porasta kriminala u zemljama Zapadnoga svijeta. Film Falling Down Joela Shumachera pokazuje rastrojstvo službenika američke vladine agencije za borbu protiv komunizma (Michael Douglas) kada za njemu slične službenike posla više nema. Militaristička znanja stečena za borbu protiv komunističkog neprijatelja, glavni lik koristi za teror na ulicama američkoga grada. Pad komunizma uništio je i razgranatu špijunsku mrežu KGB-a i CIA-e. Nedavno zatvaranje i raskrinkavanje Aldricha Amesa, službenika CIA-e, dvostrukog špijuna koji je prodavao informacije Rusima, prvi značajni šamar američkoj tajnoj službi, postalo je moguće tek zatvaranjem KGB-ovih podružnica u mnogim dijelovima svijeta. Ames je ostao “na suhom”.

Međutim najznačajnija suvremena američka socijalnopatološka pojava jest razvijanje internog terorizma, nastanak raznolikih “privatnih” milicija, “novih revolucionara”, religijskih ili militantnih skupina koje res publica uzimaju u svoje ruke. Posljedice: okršaji vladinih snaga s religiozno-militantnim fanaticima u Ruby Ridgeu, Idaho, i u Wacou, Texas, kao i nedavno rušenje zgrade FBI-a u Oklahoma Cityju. Bilanca: stotine mrtvih civila, terorista i vladinih službenika.

Dok je u Rusiji “demokratizacija oružja” problem zbog ilegalnosti njegove distribucije i upotrebe, u Americi je ona problem zbog njezine legalnosti. Drugi amandman “Povelje sloboda” tj. Američkoga ustava kaže: “Dobro organizirana milicija, nužna za sigurnost slobodne države, i pravo ljudi da drži oružje neće se ograničavati”. Tim se amandmanom nacionalnoj vladi zabranjuje ograničavanje slobode držanja oružja; Kongres ne smije razoružati državne milicije.

Marginalna veza između pada komunizma i rasta broja američkih milicija sastoji se u činjenici da velik dio birokratskog i vojnog državnoga aparata, stvorenog za borbu protiv komunističkih neprijatelja više nema svoj pravi razlog postojanja. Drugim riječima, na obje strane negdašnje željezne zavjese danas postoje golemi slojevi stanovnika koji su u novonastaloj situaciji postali “suvišni”. Prema Michaelu Sherryju, autoru najavljene knjige U sjeni rata, tradiciji koja je opravdavala jačanje vojnoga aparata za borbu protiv vanjskih neprijatelja došao je kraj. Postoji doduše velika potreba za korištenjem istih agencija za borbu protiv internog terorizma i kriminala; problem je međutim u tomu da je takva borba centralne vlasti Ustavno zajamčenih prava terorista nije legitimna. Nadalje, veliki paravojni i antiteroristički resursi sada se kanaliziraju na interna područja: u filmu Bijeli pijesak Rogera Donaldsona tema je međusobni okršaj agenata FBI i CIA oko kontingenta oružja za domaće tržište.

Mnogi američki teroristi, uključujući i Timothyja McVeigha, optuženog za nedavno postavljanje bombe u Oklahoma Cityju, kada je poginulo pedesetak osoba, bili su inspirirani romanom Williama Piercea Turnerovi dnevnici. Glavna teza te knjige jest da treba koristiti terorističke postupke kako bi se vlada počela preuzimati od “federalnih uzurpatora”. Drugooptuženi u istom procesu “legitimirali” su svoj postupak tvrdnjom da je navedena zgrada morala biti uništena zbog nelegalne upotrebe kompjutorskog sustava praćenja građana.

Novim američkim zakonom iz 1983. dopušta se razoružanje federalnih agenata na teritoriju savezne države ako nemaju dopuštenje lokalnih vlasti. Novim terorističkim i religiozno-militarističkim organizacijama u Americi ne nedostaje ideološko i pravno opravdanje. Amerika ima dugu tradiciju borbe protiv “nasilja države”. Novi “pokreti” samo sistematiziraju već postojeće anti-državne doktrine: oni odriču pravo federalnim vlastima da ubiru porez, da popisuju građane, da koriste nasilje u sprečavanju nasilja, da utječu na slobodnu volju građana da raspolažu svojim životom i ideološkim opredjeljenjima, da školuju djecu “protiv njihove volje”, da kažnjavaju roditelje zbog nasilja nad djecom itd. Religiozni vođe u Idahu i Texasu (prije puškaranja) tvrdili su da FBI prekoračuje svoje ovlasti, da nema pravo povrijediti privatno vlasništvo, i ograničiti slobodu izbora njihovih sljedbenika. Paradoksalna je činjenica da u izvjesnom smislu imaju i pravo. Nakon okršaja u Wacou, doista je pokrenut sudski spor zbog prekoračenja ovlasti FBI-ja.

Sociolog Emile Durkheim je početkom stoljeća tvrdio kako je proučavanje kriminaliteta, društvene anomije, vrlo dobar način shvaćanja funkcioniranja socijalne strukture jedne zemlje i zajednice. Ako znamo što (i koga) jedna zajednica smatra kriminalnim, znat ćemo i što smatra dopuštenim. Istovremeno je postulirao jednu problematičnu hipotezu: veća stopa kriminaliteta koincidira s većom slobodom građana.

Ako je tome tako, onda u Rusiji nakon sloma komunizma doista ima više slobode nego prije. S druge strane, kada bismo slijedili Durkheimovu preporuku, došli bismo do paradoksalnog zaključka da između ruskog i američkog društva, barem što se tiče kvantitete organiziranog kriminala, nema velike razlike. I tako bismo došli do nove teorije konvergencije. Stara liberalno-ljevičarska teorija konvergencije iz sedamdesetih godina, tvrdila je da i u kapitalizmu (kao i u socijalizmu) država organizira privredu. Nova teorija konvergencije tvrdi: “Nema slobode poduzetništva bez kriminala, ni u Americi, ni u Rusiji.”

Pa ipak, kakva god da je veza sloma drugoga svijeta s oslabljenom legitimacijom jakog američkog državnog aparata, Durkheimovska analiza socijalne strukture koja bi počivala na istraživanjima kriminala pokazala bi bitne razlike među tim društvima. Dok je u Rusiji vrlo jasna ideološka ili idejna razlika između prava i kriminala, socijalne su razlike na dvije suprotstavljene strane bitno zamagljene. Ako su danas glavni ruski gangsteri negdašnji komunistički rukovodioci, sadašnji vladini službenici u sjeni kao i brojni besprizorni, kako ćemo znati tko je na strani pravde? S druge strane, u Americi je potpuno jasna socijalna razlika: potpuno je jasno tko djeluje u ime pravde, a tko djeluje kriminalno. Kriza međutim nastaje zbog pomanjkanja jasne ideološke razlike, zbog brojnih proturječja prava i interesa, dopuštenih unutar Ustava. Ima li federalna vlast pravo razoružavati milicije, i kada? Ima li federalna vlast pravo upadati na privatni teritorij kako bi “oslobodila svojevoljno zatočene”, i ako da, kada? Sva ta pitanja predstavljaju temelj društvenoga organiziranja u Americi. Razlika u socijalnoj strukturi tih “saveznih” država počiva na njihovim dugogodišnjim tradicijama: dok ruski kriminal počiva na komunističkim premisama o općoj (i ničijoj) krivici, na nejasnom prožimanju različitih slojeva, američki kriminal počiva na jasnim antagonizmima prava i neprava. Američka će se vlast međutim morati prilično potruditi da nakon kraja hladnoga rata legitimira daljnje postojanje jakog centralnog državnog aparata. Možda će joj očito kriminalne radnje “novih revolucionara” u tome bitno pomoći.