Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

HRVATSKA “NULTE” GODINE

“Narodi bez države su narodi bez povijesti”, kaže Hegel. Jer, tek se u državi ozbiljuje i ozakonjuje običajnost, tj. specifičnost nekog naroda, njegova sloboda, njegov duh i njegova volja, tek postojanjem države narod stupa na svjetsku pozornicu, na pozornicu one opće povijesti, povijesti navodnoga napretka čovječanstva. Ako je tome tako, onda je Hrvatska tek nedavno (ponovno) postala dio opće povijesti. Ako je tome tako, tek odnedavno možemo brojati godine. Tek smo sada, po Hegelu, postali dio civiliziranoga čovječanstva.

Država svoju objektivnost stiče tuđim priznanjem, nastavlja Hegel. I zato mi jesmo svjedoci jednog povijesnog trenutka, bez obzira jesmo li njegova žrtva ili njegov heroj; bez obzira sumnjamo li katkada u opravdanost žrtava, bez obzira mislimo li da je vino samo promijenilo bačve, ili da je “rođenje nacije” bilo vrhunac stoljetnih težnji poznatih i nepoznatih ljudi koje iz raznih razloga smatramo “svojima”, Hrvatima, ili točnije, građanima Hrvatske. Čin rođenja nacije je dakle svršen. Slijedi njezin odgoj.

Rođenje Hrvatske bilo je neočekivano bolno. Danas, pet godina od izbijanja rata, još mu ne vidimo pravi kraj. Poginulo je preko 12.000 ljudi, ranjeno je više od 30.000 ljudi, nekoliko tisuća ljudi je nestalo, u nekoliko valova izbjeglica svoje je sklonište u Hrvatskoj našlo gotovo pola milijuna prognanika i izbjeglica iz susjedne Bosne; porušeni su mnogi gradovi i sela, mostovi, postrojenja, ceste, mostovi… Umjesto investiranja u privredu, kulturu, školstvo, sport, turizam, velik dio materijalnog i ljudskog bogatstva ulažemo u ratnu mašineriju, i s pravom smo zavidni svim onim novonastalim državama (koje se razvijaju u miru) što nisu imale tako zloslutnu sudbinu i vladu susjedne države punu opakih zločinaca.

Usporedo s tim, Hrvatska je danas jedna neobična eksperimentalna društvena epruveta. Hrvatska je ekperimentalni test kojim se provjeravaju znanstvene koncepcije, internacionalne globalne teorije, trendovi, ona je test za provjeru strateške podobnosti i taktičke izvodivosti različitih igara, ideoloških intencija, ona je eksperiment kojim se testiraju navodne zakonitosti psiholoških i socioloških transformacija, kulturnih obrazaca, religijskih i religioznih kretanja, dinamike solidarnosti, pravnoga kontinuiteta, opservacijski test za provjeru geneze i propasti institucija, ratnih strategija i moralnih htijenja, ona je napokon test solidarnosti i moralnosti svijeta, ona je dakle misaoni i praktični experimentum crucis Europe koja nastaje, test koji Europa nije položila.

Brojne se nacije rađaju pred našim očima. Fin-de-siecle ostat će zauvijek obilježen porastom broja članova zajednice naroda. Ali uz malo etnocentrizma mogli bismo reći: hrvatski je “eksperiment” u mnogočemu izniman i jedinstven. Jer pored socijalne revolucije koju množe i dijele sve zemlje Istočne Europe, hrvatski eksperiment, uz bosanski, odlikuje još jedan socijalni potres, tj. rat, i jedan dodatni katalizator društvene alkemije: sukobljeni i na razne načine izmiješani, nejasni interesi velesila i svjetske zajednice.

Sve je dakle u igri. Provjeravaju se opće politološke strategije. Militarističke procjene. Sociološki trendovi. Moralni nazori. Humanitarna snaga čovječanstva. Na kušnji su filozofske koncepcije. Osobna odgovornost onih koji donose ili ne donose odluke i svih nas, ma koliko neznatan utjecaj ona može polučiti. I sve su te filozofske “provjere” stvorene od krvi i mesa naših bližnjih, od rana i mrtvih tijela, od zbivanja koja su nam bliža negoli to želimo prihvatiti. I svi su rezultati mogući. Poznati su sastojci, poznato je početno stanje eksperimenta, poznati su uzroci poremećaja, poznati su katalizatori; rezultat je ipak krajnje nejasan.

Minervina sova, kaže Hegel, uzlijeće tek u sumrak, kada životnoga intenziteta više nema, kada hladnim okom kamere promatramo poprište prošlih borbi, brojimo mrtve i stvaramo sustave i generalizacije. Možda sociolozi čekaju da životno i povijesno bilo malo stane, jer kakvoga smisla može imati donošenje općih zaključaka, kada nas povijest svakoga dana iznenađuje? Možda se nalazimo u onoj paradoksalnoj situaciji Asimovljeva robota: Želimo li se odmaknuti od stvarnosti kako bi je zahvatili sub speciae eternitatis, više je ne možemo razumjeti, jer gubimo tlo pod nogama, specifičnost i neponovljivost ove stvarnosti. A uronjeni u stvarnost, nesposobni smo pronaći crvenu nit koja bi nas mogla izbaviti iz svjetskoga labirinta povijesnoga zbivanja ili nam pružiti neki drugi ključ za rješavanje povijesne zagonetke u koju smo uronjeni.

Ali, nije li naša “uronjenost u stvarnost” isto tako posredovana hladnim okom kamere? Nije li to “hladno oko” već jedna posebna ptičja perspektiva, koja ne traži još dodatni odmak kako bi se razumjela slika? Nije li malodušje možda proizvod jednog duha vremena koji više ne trpi generalizacije, proizvod jednog novog ikonološkog ili magijskog vremena u kojemu je konkretna slika ujedno simbol i metonimija nečeg općeg što se više ne može u potpunosti izraziti. Ne osjećamo li danas, više negoli ikada prije, čak i s izvjesnim pravom, averziju prema “znanstvenim” kategorijama klase, staleža, rase ili nacije?

Pred nama je, kako to sociolozi katkada kažu, jedna “totalna” činjenica. Rat, novi poredak, nove klase, nove institucije, nova igra svjetskih sila, novi oblici vlasništva i udruživanja, novi obrasci ponašanja i solidarnosti, i novi načini društvene stratifikacije. Ta totalna činjenica sadrži i novo etnografsko bogatstvo, novu podjelu klasa i novo miješanje statusa i uloga. Jer naša se društvena zbilja ne dijeli samo na lijevo, desno i sredinu, niti po “stupnjevima hrvatstva”, kako to katkada naivno misli vladajuća politička elita.

Nasuprot zapadnjačkim sociolozima koji u novim društvenim pokretima Istočne Europe vide samo nacionalizam i homogenizaciju, stvarnost je srećom daleko bogatija: na djelu je istovremeno i nova diferencijacija i sve veća društvena disperzija. Rat je pokrenuo jedan novi evolutivni lanac; izbjeglice i prognanici prilagođavaju se novim sredinama, uklapaju se u društvenu stvarnost novoga okoliša, a velike društvene skupine mijenjaju svoje negdašnje pozicije: na djelu je i Gundulićevo i Krležino kolo sreće. Negdašnji zatvorenici postaju poglavari i društveni autoriteti, a negdašnji komunisti poslušnici nove elite. Strani vojnici i njihove obitelji na suvereni hrvatski teritorij donose nove oblike društvene promocije, nove oblike prometa nekretninama i pokretninama, i nove navike spolnog ponašanja. Velik je broj novih disidenata, gastarbajtera nove generacije u inozemstvu, ali isto tako postoji i velik broj povratnika sa sasvim drukčijim očekivanjima i radnim navikama. Novi je poredak stvorio nove klase stanara: vlasnike, vlasnike dodijeljenih stanova, stanare u društvenom vlasništvu, stanare u negdašnjim vojnim stanovima, stanare u stanovima namijenjenim reprivatizaciji, prognanike beskućnike, i beskućnike izgnane iz raznih kategorija javnih stanova. Isto tako i različite kategorije profitera, prema artiklima, mjestu uvoza i mjestu prodaje. Nove kontrolore misli i djela. Nove slojeve prema političkim i regionalnim orijentacijama. Preklapaju se bivši i novi statusi i uloge: Režiser postaje veliki sportski organizator ili vojskovođa, lingvist postaje policajac, a policajac znanstvenik. Znanstvenik postaje nadničar, azilant, trgovac. Tu je i nova, sada već jaka klasa menadžera, poduzetnika, diplomata, vojnika. Novi su i oblici društvene promocije, uspona i pada na društvenoj ljestvici, nouveau riches, narkomani, svećenici aktivisti i sindikalisti, pripadnici raznih udruženja, malteških križeva, istočnjačkih sekti itd.

Ponekada se ti uvjeti ne mogu opisati “znanstveno”: pored nas, u tramvaju, u trgovini, nalaze se brojni ljudi koji su izgubili svoje najdraže, svoju imovinu, dom; oni sa sobom nose niz bolnih, uznemirujućih i nesumjerljivo drukčijih sjećanja. Iz skloništa, izbjeglištva, zatočeništva, rovova, iz porušenih gradova… Na svaki dio Hrvatske, u svakom trenutku, može pasti razorni projektil, razoriti naše nade, htjenja, planove… U svakom trenutku naš se mir može pretvoriti u tragediju.

Ispod blagog pokrova autoritarizma Hrvatska je danas, srećom, jedan veliki, latentni i neistraženi “melting pot”, izazov rizičnoga društva. Na nama je da pronađemo puteve njegova što bezbolnijeg stapanja.

Društvena je integracija moguća tek ako poznajemo slojeve koji čine društvo. Doduše, moguća je i ideološka integracija. Ali, kao što danas pokazuje “istarski slučaj”, takva “integracija” predstavlja tek predradnju rađanja nacije. Kada se naime pojave velike regionalne i staleške razlike, ideološka integracija postat će potpuno bespotrebna i kontraproduktivna. Sukobi koji su neizbježni dio demokratskih društava i političkih uređenja, mogu se riješiti jedino poznavanjem socijalne i regionalne raznolikosti i njihovom tolerancijom, shvaćanjem da upravo ona pruža izvor bogatstva i snage jednoga naroda.

Kada bi takav konsenzualni oblik socijalne integracije postojao, kada bi dakle dovoljno dobro poznavali i tolerirali težnje određenih skupina ili regija, poluironična pitanja poput “što ti Istrani, ili što ti štrajkaši prosvjetari zapravo žele” ne bi imala nikakva smisla.

Ne postoji univerzalna komunikacija, kao što ne postoji niti univerzalna politička istina u ime koje bi neka vlast smjela neometano djelovati. Čak i kada bismo iz lokalnih novina dostupnih u drugim dijelovima Hrvatske saznali što rade skupine i pojedinci neke lokalne zajednice, iz toga ne bismo smjeli donositi velike zaključke. Jer, kao što sociolog dobro zna, uvijek postoji i onaj skriveni, prestrašeni, neizrečeni, latentni dio volje stanovništva. I golema opasnost od induktivne pogreške. Stoga se sociološki i socijalni mozaik slaže pomoću brojnih, katkada redundantnih komadića.

Da bi svi ti sociološki komadići stekli svoj puni dignitet, hrvatska vlast mora otvarati sve kanale komunikacije, javne riječi i mišljenja. Tek pomoću takvih otvorenih kanala i sredstava komunikacije saznat ćemo da među nama postoje ljudi bitno različiti od nas samih, ljudi s različitim ukusima, prohtjevima, interesima, radnim i kulturnim navikama, jezičnim izrazima. Već bi sama ta činjenica potaknula društvenu mobilnost i integraciju Hrvatske. Napokon, takvim bi otvaranjem komunikacija i ustanovljenjem lokalnih institucija lokalnom bi se stanovništvu pružila svijest o nužnosti organiziranja i institucionaliziranja društvenoga života bez posredovanja centra, “Zagreba” ili države. Ta je svijest temelj društvene odgovornosti i tzv. civilnoga društva bez kojega nema demokracije.

Rađanje nacije kronika je jedne poratne godine. Ona je svjedočanstvo o tromom rađanju sretnijih, mirnijih vremena, u kojima će mnoge danas potisnute refleksije opet dobiti svoj puni smisao.

svibanj 1994.