Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

ZAGORCI I FANATICI

 

Još i danas se vrlo dobro sjećam kako je u vrijeme studija jedan profesor, kada je želio ilustrirati narodnu pamet, često govorio o ljudima “koji si drže figu v žepu”. Figa v žepu je, kao što znate, krasan zagorski termin, takoreći zagorski grb, kojim se simbolizira skepsa, neizraženi, latentni prezir ili još bolje, nemarna odbojnost prema autoritetima ili nadređenima. Ako odbijate osobu istoga ranga, upotrebljavate izraz ili kretnju: “Evo ti figa”. A “držim si ja figu v žepu”, znači da svoje odbijanje zbog straha ili nepriličnosti neću pokazati. Pored odbijanja, ‘držati figu v žepu’ može značiti i ne tiče me se.

Nisam lingvist, niti jezični purist. I zato me izraz “figa v žepu” uvodi u drugu, srodnu, odnosno glavnu temu, a to je pitanje treba li za demokraciju biti skeptičan. Ne mislim na pitanje: “Treba li biti skeptičan prema demokraciji”, već trebamo li mi biti skeptični da bi demokracija mogla funkcionirati. I onda, ako trebamo, da li je dosta samo držati figu v žepu.

Negdje sam pročitao da se jedna od prednosti Amerike pred Europom sastoji u tomu što su ljudi tamo odgojeni u duhu relativizma. Rat u Hrvatskoj pokazao je, što se skeptičnosti tih kontinenata tiče, upravo obrnutu situaciju: Europa je otpočetka petljala, a ni danas ne zna što hoće, a Amerika je ritualno pokazivala spremnost na pravo, tj. vojno angažiranje. Kako je onda moguće da na unutrašnjem planu bude drukčije, naime da Europljani iznutra budu fanatici, a prema van mlakonje, dok su Amerikanci naprotiv iznutra mlakonje, a prema van fanatici.

Zagovornici tvrdnje da je za demokraciju potrebno skeptično stanovništvo poput Zagoraca koji drže figu v žepu, moraju objasniti kako će postupati u situacijama kada je moralno sasvim jasno tko je good guy a tko je bad guy, kao recimo u slučaju sadašnjeg rata. Isto tako, oni moraju objasniti kako to da, kada je riječ o ratu u Hrvatskoj, zagorske fige v zagorskom žepu uopće nije bilo. Drugim riječima, u ratnim situacijama Zagorci i Amerikanci, unatoč svom navodnom ili pravom skepticizmu pokazuju zavidnu razinu angažiranosti (a to je možda i jedino zajedničko obilježje tih dvaju populacija), pa to već na prvi pogled proturječi pretpostavljenom dojmu o skeptičnosti Zagoraca i Amerikanaca.

Prije negoli odgovorim na postavljena pitanja, dopustite mi da u igru uvedem još nekoliko vrlo srodnih tema. U filozofiji etike i politike, često se govori o takozvanom paradoksu tolerancije. Paradoks tolerancije kaže da je nemoguće biti tolerantan, jer bi u skladu s načelom univerzalne tolerancije morali tolerirati netolerantne, a to bi onda značilo samouništenje ili pak kršenje razloga zbog kojeg je potrebno biti tolerantan, naime zbog poštovanja druge osobe. Postoje brojni filozofi koji čak tvrde da je nemoguće biti tolerantan, odnosno da je tolerancija samo jedna zdravorazumska iluzija.

Druga tema srodna Zagorcima i Amerikancima, tj. tezi o vezi skeptičnosti i demokracije, jest teza o postojanju liberalnog fanatika. Liberalni fanatik jest osoba koja bez obzira na suprotne argumente brani neki tolerantan stav, recimo o poštovanju ljudskih prava do posljednje kapi krvi.

I napokon tu je teza, odnosno za neke povijesna činjenica, da je kršćanstvo nastalo i napokon postalo glavna svjetska religija upravo zbog tolerantnosti, zbog okretanja drugog obraza, i davanja kruha kad Vas netko lupi kamenom. Teza je dakle, da je zakon trpljenja nepravdi najmoralniji i povijesno najjači, odnosno najstvarniji ljudski zakon.

U svim navedenim tvrdnjama, od one o zagorskim figama v žepu, do kršćanskog okretanja drugog obraza, provlače se razne misaone konstrukcije, proturječja, a katkada čak i laži. Drugim riječima, svatko gotovo uvijek stoji pred Hamletovskim dilemama, naime kako i kada je moguće biti tolerantan, tj. podnositi “praćke i strijele sudbine”, a kada je potrebno “uzeti oružje protiv mora jada”. I napokon, kako to dvoje dovesti u sklad.

Mislim da se na navedene paradokse može odgovoriti na nekoliko načina. Prvo: proturječje Europljana, fanatika iznutra i mlakonja izvana, i Amerikanaca, mlakonja iznutra, a fanatika prema van, sasvim je prirodno. Ono odgovara prirodnim reakcijama prema socijalnim problemima: ako neki problem ne rješava država, ako primjerice ima vrlo tolerantan imigracijski zakon, onda će problem vala izbjeglica na svoj način rješavati stanovnici, recimo u obliku ksenofobije ili rasizma. I obrnuto, ako država na sebe preuzme određenu dužnost, recimo, u istom slučaju s izbjeglicama, ne postoji posebna potreba da to rješavaju pojedinci, odnosno, tada će psihološki razlozi za ksenofobiju biti manji. Na taj se način izjednačuju utjecaji i posljedice rješavanja socijalnih problema.

Isto vrijedi i za pitanje tolerancije i fanatizma. Što je veći raspon tolerancije, to je vjerojatnost pojavljivanja netolerantnog ponašanja veća, ali što je netolerantno ponašanje kvantitativno brojnije, to su otpori protiv njega jači. Stoga za psihologiju stanovništva vrijedi isto dinamično klatno kao i za političke stranke: što je populacija ugroženija, to će više koristiti inače problematične metode samoobrane, to će agresivna opcija postajati sve prihvatljivija, i obrnuto, što je opća klima tolerantnija, to je izvjesniji drugi, trpni rog hamletovske dileme.

Nabrojene dileme i paradokse možemo riješiti i još na jedan način: stupnjevanjem problematičnih slučajeva, tako da kažemo: kada je ugrožena neka naša unaprijed određena i zagarantirana sloboda, onda prestaje moralni imperativ tolerantnosti i tada možemo koristiti inače neupotrebljena sredstva za njezino ostvarenje. Isto tako moguće je taksativno nabrojiti slučajevi u kojima se mogu ugroziti neke naše slobode. Tada možemo reći: “prijeđe li se ova crta, prijeđena je granica moralne obveze tolerantnosti”.

Zagorska figa vrijedi dakle samo do određenog stupnja; iza toga umjesto fige v žep stavlja se puška na rame.

Ali kakvog onda smisla ima reći da je za funkcioniranje demokracije potrebna skepsa, kada se unaprijed zna, da ćemo u određenim okolnostima prestati biti skeptični i povesti se za čistim nagonom, emocijom ili dužnošću?

Skepsa i relativizam spram vrijednosti potrebni su, pored ostaloga zato da granicu tolerantnosti ne pronađemo na svakom našem koraku, odnosno zato, da prema načelima etičke konzekventnosti ne tražimo svoje pravo i zadovoljštinu baš u svakom pa i najnebitnijem sporu. Kako bismo inače mogli objasniti tolerantnost, osim kao shvaćanje da je uzdržavanje od suda u određenom potencijalnom ili stvarnome sporu načelno bolje od prihvaćanja strana? Ili, želimo li istu misao izraziti malo agresivnije: tolerantni smo sve dok ustezanje i ulaženje u spor imaju istu cijenu. To je ona ista cijena koja uspostavlja sve moralne zakone, cijena zbog koje ne činimo riskantne poteze, tj. ono što bi nas moglo stajati više od uloženog.

A što je s liberalnim fanatikom? Pa… možda se mnogi neće sa mnom složiti, ali upravo sam ga ocrtao. Liberalni fanatik je onaj tko misli da postoji jasna granica između onoga što se pod svaku cijenu mora tolerirati i onoga što se nikako ne smije tolerirati. S ove strane granice on je liberal, s druge strane te granice on postaje fanatik… iz čega slijedi nevjerojatan zaključak da su Zagorci s figom v žepu pravi liberalni fanatici.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.