Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

O DRŽAVI ZNANSTVENIKA I ZNANSTVENOJ DRŽAVI

 

Godine 1969. Michael Polanyi, poznati mađarski, britanski i njemački kemičar i teoretičar znanosti objavio je knjigu Knowing and Being, Znanje i postojanje. Jedan od bitnijih dijelova te knjige jest članak pod naslovom “Država znanstvenika, njezina politička i ekonomska organizacija”, članak za koji kažu da se u sociologiji znanosti gotovo najviše spominje. Premda sam ga često spominjao u različitim kontekstima, današnju poantu nisam dovoljno istaknuo. Dopustite mi da slušateljima koji nisu upoznati s tim člankom, navedem u čemu se sastoji Polanyijeva koncepcija “države znanstvenika”.

Polanyi piše:

Prvo što moramo razjasniti jest da znanstvenici, slobodno birajući probleme i rješavajući ih u svjetlu vlastitih stavova, zapravo surađuju kao članovi dobro povezane organizacije. To možemo utvrditi razmatranjem slučaja koji je suprotan ovome, gdje pojedinci rade na istome zadatku a da ni na koji način nisu udruženi. Skupina žena koja ljušti grašak, radi s istim ciljem, ali njihovi osobni napori nisu koordinirani. Isto vrijedi i za grupu šahista. Ovo nam pokazuje činjenica da na ukupnu količinu očišćenog graška i na ukupan broj dobijenih partija ne bi imalo utjecaja ni kada bi svi članovi jedne grupe bili potpuno izolirani jedan od drugoga. Nasuprot tomu, razmotrimo kakav bi efekt na razvoj znanosti imala potpuna izolacija znanstvenika. Svaki bi znanstvenik neko vrijeme napredovao razmatrajući one probleme koje dobiva preko informacija koje su u početku svima dostupne. Ubrzo bi se ti problemi iscrpili i u nedostatku novih informacija o rezultatima do kojih drugi dolaze, prestali bi se rađati problemi od većeg značenja i došlo bi do zastoja u razvoju znanosti. To pokazuje da je aktivnost znanstvenika zapravo koordinirana i ujedno otkriva načelo te koordinacije. Ono se sastoji od usklađivanja napora svakog znanstvenika s postignutim rezultatima drugih.

Pomoću jednostavnog primjera, Polanyi nam daje i konkretan model te organizacije:

Zamislimo da su nam dani dijelovi vrlo velike slagalice i pretpostavimo da je iz nekog razloga važno da naš golemi mozaik sastavimo u najkraćem mogućem vremenu. Prirodno ćemo to pokušati ubrzati uključivanjem određenog broja pomagača; postavlja se samo pitanje kako ćemo to napraviti. Pretpostavimo da komadiće slagalice podijelimo na jednake dijelove pomoćnicima i pustimo da svatko odvojeno napravi svoj dio. Očito je da metoda prikladna za skupinu žena koja čisti grašak neće biti efikasna u navedenom slučaju, jer se može dogoditi da se uklapa samo mali broj dijelova slagalice koji su dodijeljeni nekom od pomoćnika. Nešto bolji način jest da napravimo duplikate svih dijelova za svakog pomagača posebice i da dođemo do nekoliko rezultata. Ipak, ni tako grupa neće bitno poboljšati dobar rad samo jednog pojedinca. Jedini način na koji pomoćnici mogu efikasno surađivati i bitno premašiti ono što svatko od njih može postići posebice, jest da im se dopusti da slažu mozaik uz nadgledanje ostalih, jer će tako svaki put kada netko uklopi neki dio, svi ostali odmah potražiti sljedeći korak koji time postaje moguć. U ovome sustavu, svaki pomoćnik će raditi samoinicijativno, nadovezujući se na dostignuća ostalih pa će se tako ostvarenje njihova zajedničkog cilja ubrzati. Takva spontana koordinacija neovisnih djelovanja vodi zajedničkom rezultatu koji nije unaprijed poznat nijednom sudioniku. Čini se kao da ih povezuje neka “nevidljiva ruka”, vodeći ih k zajedničkom otkriću skrivenog sustava stvari. Stoga je krajnji rezultat nepoznati i ta vrsta suradnje može napredovati samo korak po korak, a najbolji će se učinak dobiti ako o svakom sljedećem koraku bude odlučivala osoba koja je za to najsposobnija.

Polanyijevi primjeri različitih organizacija djelatnosti pokazuju da je model slagalice u kojemu izbor i kontrolu vrše sami znanstvenici najprimjereniji u znanosti, i da svaki pokušaj izvanjske koordinacije i kontrole, putem ministarstava, komiteta, pomoću centralističkog upravljanja bilo koje vrste, ne postiže najbolje rezultate. Znanost najbolje uspijeva u spontanoj izgradnji i spontanom nadovezivanju na ono već stečeno, pomoću potpuno slobodnog i gotovo proizvoljnog izbora unutar ograničene količine tematskih i problematskih sklopova.

Ali Polanyijev model “nevidljive ruke” kao organizacije znanstvenika možemo lako proširiti tako da kažemo: prvo, da znanost napreduje u onim okolinama u kojima se znanstvena slagalica bolje uklapa u još veću društvenu slagalicu, naime u sredinama koje su sposobne znanstvenu organizaciju integrirati u društvenu. I drugo, mogli bismo reći da znanost najbolje uspijeva tamo gdje je model društvenog života stvoren po uzoru na državu znanstvenika, tj. tamo gdje su pojedinci usredotočeni na zajedničku slagalicu, ali tako da ih vodi samo “nevidljiva ruka” tj. spontani izbor problema i međusobna kontrola rješenja.

Ukratko, mislim da Polanyijev model vrijedi kao model za znanost i kao model za državno ustrojstvo.

Polanyi navodi primjere državne kontrole znanosti i u inače liberalnim društvima i zaključuje kako se napredak u znanosti ne može oblikovati, jer znanost napreduje samo pomoću nepredvidljivih koraka, a praktične će posljedice tog napretka biti potpuno slučajne, i stoga dvostruko nepredvidljive. Stoga su propali svi pokušaji da se znanost neposrednije stavi u službu javnog interesa, kao i da se znanstveni rad efikasnije koordinira iz nekog centra. Poštujem plemeniti osjećaj, kaže Polanyi, koji stvara žudnju za usmjeravanjem i vođenjem znanstvenog napretka, ali taj cilj smatram nemogućim i besmislenim.

Polanyijeve misli i iskustva znanstvenoga rada u tri različite zemlje i u tri različita društvena sustava, vrlo su inspirativna za problematiku znanstvenoga razvoja u Hrvatskoj danas. Hrvatska znanstvena strategija danas slijedi upravo one ciljeve i one modele za koje Polanyi tvrdi da su nemogući i besmisleni. Izrijekom, riječ je o društvenoj, tj. državnoj kontroli i koordinaciji, o ciljevima kojima se želi ostvariti što veća javna korist i što veća primjenjivost rezultata. Prema postojećem Zakonu o znanstvenome radu, svi znanstveni instituti u zemlji pretvoreni su u državne ustanove pod neposrednom kontrolom Ministarstva za znanost, ili osobno ministra. Kriteriji za osnivanje privatnih instituta i sveučilišta nisu navedeni, iz čega se može zaključiti da na tom području možemo očekivati proizvoljnost, ili kako se nekada govorilo, voluntarizam, a neki su prijedlozi za osnivanje takvih privatnih institucija izravno odbijeni.

Pretvorbom, koja u većini znanstvenih instituta još nije dovršena, zasigurno se bolje kontrolira rad, ali je sam čin oduzimanja statusa Sveučilišnih instituta (dakle ne-vladinih organizacija) i njihova pretvaranja u javne ustanove, brojnim znanstvenim institucijama onemogućio nezavisnu komunikaciju s inozemstvom i, što je za samu državu još gore, nezavisni izvor financiranja iz inozemstva. Krajnji je rezultat takve centralističke pretvorbe neizvjestan i za sada možemo samo suditi prema tendencijama, a ne prema gotovim činjenicama.

S druge strane, postavlja se pitanje konkurencije, ili točnije, kako je moguće koordiniranje djelovanja bez nadzora državnih organa i organizacija u uvjetima relativno skromnog budžeta za znanost. Može li država uopće stvarati konkurenciju, ili je njezin zadatak da kontrolira zakonitost funkcioniranja i u samoj znanosti? Dosadašnja iskustva samostalne uprave nisu pokazala velike rezultate, jer se samoupravna organizacija znanosti uvijek oslanjala na državne organe, pa osim općih, zakonskih okvira, nisu postojale metode selekcije znanstvenoga rada. U tom smislu pretvorba hrvatske znanosti o kojoj je riječ nije bitna promjena. Štoviše, može se reći da je horizontalna, ionako vrlo slaba komunikacija među zastupnicima struke i širih znanstvenih disciplina postala još slabija. Jedna od očitih posljedica takvoga stanja jest odljev mozgova odnosno emigracija najstručnijih kadrova (što je i ranije, u socijalizmu, bilo standardno obilježje znanstvenog pogona). S istim se problemom doduše susreću i daleko razvijenije zemlje, ali se kod nas isuviše često zaboravlja da presudni motiv odljeva mozgova nije novac, već upravo smanjenje sposobnosti za komunikaciju.

Ako je suditi prema Polanyijevim modelima, možemo reći da od središnje uprave u znanosti ne treba puno očekivati. Ono što vrijedi za ostale proizvodne i uslužne djelatnosti vrijedi i za znanost. Voditelji hrvatske znanstvene politike morali bi dakle razmišljati u kategorijama privatizacije, liberalizacije i tržišta, u kategorijama koje su im zasada potpuno strane.

Već sam spomenuo da se Polanyijev model može sasvim legitimno proširiti i na državnu organizaciju. Model koji je sadašnja hrvatska vlast izabrala kao model razvoja znanosti, prihvaćen je i u drugim proizvodnim i upravnim sektorima. Nekada se vjerovalo da je u ratnim uvjetima, u uvjetima vrlo ograničenih resursa, središnja uprava najbolje osposobljena za koordinaciju i raspodjelu resursa, ali danas je to mišljenje prevladano. Neka su ministarstva od najvećeg značaja za državu vrlo dobro shvatila da je količina ponude bitnih roba na tržištu najbolji garant kvalitete i zadovoljavajuće cijene. Nažalost, u sektoru obrazovanja i znanosti, u sektorima u kojima bi se taj zaokret prema liberalizaciji morao prvi vidjeti, u sektorima koji gotovo najizravniju utječe na budućnost jer se odnose na budući naraštaj, ta se spoznaja nažalost najsporije provlači, pa se često čuje kako je željenu “nevidljivu ruku” zamijenila ona puno čvršća.

Mislim da razlog tomu nije malicioznost ili neznanje, već svjestan izbor sadašnjih vlasti. I ako netko još može opravdati središnju kontrolu i koordinaciju svih aktivnosti unutar pojedine djelatnosti, kada je riječ o dugoročnoj perspektivi stvorenoj na temelju sadašnjeg izbora o razvoju Hrvatske, onda od budućeg planiranog razvoja Hrvatske ne treba puno očekivati.

Mislim da osnovna pogreška današnjih vlasti u projekcijama razvoja Hrvatske, pa i u poimanju slobode, leži upravo u shvaćanju da aktivnosti koje ne podliježu središnjoj kontroli, aktivnosti koje se naoko međusobno isključuju, društvu mogu samo nauditi. Kako mnogi rade slične pogreške iz neznanja, a ne zbog slobodnog izbora, treba stalno isticati da i najdisparatnije, i najnekoordiniranije i naoko najbesmislenije aktivnosti (isključujući one vojne) služe općem dobru. One jačaju raznolikost bez koje nema podjele rada, i bez koje jedna zajednica ne može opstati. Isto vrijedi i za javne osobe. Mnogi vjeruju da kritičari vlasti predstavljaju smetnju ne samo vlasti, već i javnom, općem dobru. Treba međutim naučiti, ako već po sebi nije jasno, da ono što za nekoga predstavlja smetnju, za drugoga predstavlja korist, i da u zbroju, ako država garantira barem minimum trpeljivosti, različite osobe i različita nastojanja daju veću ukupnu dobit. To vrijedi i za proizvodnju i za znanost. I tek tako raznoliko društvo omogućuje da se Polanyijevi gulitelji graška i šahisti pretvore u slobodne, kreativne i učinkovite osobe.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.