Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek
MUDRI LAV
Priča uglednog poljskog spisatelja Slawomira Mrožeka “Mudri lav” iz zbirke “Žirafa i druge priče” tiskana 1980. godine, ezopovski je dijalog između mudroga lava i čuvara zvijeri Bondana Cajusa u rimskome Coloseumu. Cajus je zadužen da sve zvijeri iz zvjerinjaka otjera u arenu. Jednoga dana, na svoj užas, Cajus primjećuje da je jedan lav ostao pred vratima arene, i da nema namjeru ući u bitku s kršćanima. S neznatnim skraćenjem, crtica se nastavlja na sljedeći način:
“Nestani”, kaže lav.
Cajus se posvrbi po glavi. Lav je jednoznačno dao do znanja da ne trpi nikakav pritisak. Cajus nije bio loš čovjek, ali se bojao da bi ga viši nadglednik zvjerinjaka zbog neispunjavanja dužnosti mogao otjerati s posla. A nije se ni s lavom želio prepirati. I zato ga je pokušao uvjeriti.
“Mogao bi to učiniti radi mene”, reče Cajus.
“Ne dam da od mene radite glupana”, odgovori lav.
“Pa ne trebaš odmah jednoga poždrati, malo protrči ovamo onamo, par puta zariči, pa ćeš imati alibi”, nagovara ga Cajus.
“Čovječe božji, rekao sam ti da ne dopuštam da od mene rade glupana. Kada te jednom vide unutra, više ti nitko neće vjerovati da nikoga nisi proždro… Zar ti nije jasno zašto ovi patriciji sami ne trče po areni i masakriraju kršćane, već taj posao prepuštaju lavovima? Ti po politici nemaš pojma. Oni jednostavno traže alibi.”
“Alibi? Pred čime?”
“Pred nadolazećim novim. U povijesti uvijek moramo paziti na ono bitno, nadolazeće. Nije li ti nikada palo na pamet da bi kršćani mogli doći na vlast?”
“Kršćani, na vlast?” pita Cajus.
“Da, moraš to razumjeti i čitati među redovima. Konstantin Veliki prije ili kasnije sjest će s njima za stol. I što onda? Doći će do revizija i rehabilitacija. Oni u ložama tada će reći: “Nismo to bili mi, već lavovi!””
“Doista, na to nikada nisam mislio”, odgovori Cajus.
“Eto vidiš. A što se mene tiču kršćani. Meni je samo do vlastite kože.”
“Ali tvoji kolege kršćane očito žderu s velikim zadovoljstvom,” primijeti Cajus.
Lav se namršti: “To su primitivci, neobrazovani proizvodi kolonija, kratkovidni jahači na konjunkturi, bez smisla za taktično postupanje.”
“Slušaj, tiho će Cajus, kada kršćani… kada oni dođu na vlast, hoćeš li potvrditi da te ni na što nisam primoravao.”
“Neka ti spas domovine bude jedini zakon”, reče lav sentenciozno i nastavi počivati.
Postoji nekoliko tumačenja ove basne. Prema prvome tumačenju, mudri je lav pozitivan junak. On ne želi ući u arenu i žderati kršćane. Njegovu poruku manje mudrome Cajusu “Neka ti spas domovine bude jedini zakon” tada tumačimo kao potreba za moralnim djelovanjem u uvjetima životne borbe za opstanak. Da je lav moralan pokazuje kategorizacija mudroga lava prema kojemu su lavovi žderači tek primitivci, neobrazovani proizvodi kolonija.
Kada basnu pročitamo drugi put, ili kada o njoj malo bolje razmislimo, sentenca mudroga lava “Neka ti spas domovine bude jedini zakon”, sentenca koju Mrožek navodi na latinskome, zvuči kao “mudri” odgovor na Cajusovu molbu upućenu lavu da svjedoči njemu u prilog, jednoga dana kada kršćani budu sudili Rimljanima. Taj “mudri” odgovor tada tumačimo kao lavovo odbijanje, kao prepuštanje Cajusa njegovoj sudbini tj. njegovoj prosudbi o tomu što predstavlja spas domovine. Lav je očito jači od Cajusa, i nije ga briga što će se dogoditi s Cajusom. O lavovu oportunizmu svjedoči njegova izjava da ga se ne tiču kršćani, već samo vlastita koža.
Prema trećem tumačenju lav je negativan junak. Zašto lav ne izlazi u Arenu, zašto umjetnim rikanjem i šetkanjem ne stvori vlastiti alibi, kojim bi ujedno spasio Cajusa? Očito zato jer ga Cajusova sudbina uopće ne zanima. Lav bi dakle mogao spasiti Cajusa, ali ne želi. Osim toga, zašto lav ne ždere kršćane? Zbog toga što je to nemoralno? Zato što su kršćani dobri, a senilni i astmatični Rimljani loši? Ne. On to ne čini zato što zna da će kršćani jednom doći na vlast pa im se ne želi zamjerati.
Koje je tumačenje onda ispravno? Mrožekova kratka basna pokazuje svu kompleksnost totalitarizma i njegovoga nasljeđa u tzv. zemljama tranzicije. Ona se doduše, poput svih basni može primijeniti univerzalno. Pa ipak, crtica je napisana u vrijeme komunizma i ta je pozadina pripovjetke vrlo jasna. Jasno je naime da su patriciji komunisti, da su lavovi, kako kaže mudri lav, primitivci i neobrazovani provincijalci koji se mogu, kako se to danas kaže, instrumentalizirati, kako bi realizirali ciljeve komunističke vrhuške. Mudri je lav intelektualac i oportunist, a jadni je Cajus, običan kmet, i danas kao što je bio i nekoć.
Premda je situacija za Cajusa i za samoga lava prilično nezavidna, niti nama, nasljednicima komunizma nije ostavljen lakši zadatak. Ako zanemarimo mogućnost da se basna može primijeniti i na naše doba, pred nama je naime zadatak da prosudimo koje je tumačenje basne ispravno, odnosno kako da kao novi kršćani nastali baršunastom revolucijom 1989. prosudimo ponašanje negdašnjih zvjerki. Kako ćemo primjerice ocijeniti ponašanje Cajusovo? Očito je da se Cajus boji lava i da nema moć da ga istjera u arenu. Premda se Cajus boji kršćana, njegov je položaj na imaginarnome suđenju daleko bolji od položaja mudroga lava, koji je doduše odbio žderati žrtve, ali koji je upravo zbog toga druge, recimo Cajusa doveo u opasnost po život. Zbog toga je mudri lav podložan trostrukoj procjeni, trostrukome sudu: sudu Rimljana, sudu kršćana, i konačno Cajusovu sudu. Možemo naime zamisliti i pobjedu Cajusove varijante seljačkoga fatalizma. Nemamo razloga vjerovati da bi Cajus, jednom kada dobije vlast bio imalo milosrdniji sudac od Rimljana.
Ali tko su zapravo lavovi? U današnje doba, kao i poslije drugoga rata, pune su ih recimo novine. To su inteligenti, ili kako su ih nekoć nazivali, poluinteligenti, odnosno proizvodi kolonija, kako kaže mudri lav, koji svoje ciljeve vide u uništavanju tuđih vjerovanja, ideja, imovine ili čak života. To su pripadnici onog negdašnjeg sloja koji se na većini svjetskih jezika i dalje ruski, posprdno nazivaju inteligencijom, osobe (ne zaboravimo: uvijek je riječ o pojedincima koji izvršavaju naredbe, a ne o nekoj neodređenoj metafizici cijele klase) koje svoje blagostanje rado ostvaruju uništavanjem drugih. Riječ je o osobama čiji je moralni identitet u funkciji trenutačnog vlastitog probitka, o osobama kojima su ideologije samo ogrtači vlastitoga karijerizma.
Ali što je s mudrim lavom? S lavom koji zna da će kršćani jednom doći na vlast? Ne zvuči li Ciceronova sentenca “Neka ti spas domovine bude vrhovni zakon” u njegovim ustima kao vrhunski sarkazam? Kao preporuka koja će Cajusa vrlo vjerojatno odvesti u smrt. Premda je Mrožek možda mislio drukčije, lav je, ne zaboravimo, ipak zvjerka, i to prilično lijena. Ona je, istina, u zvjerinjaku, ali svakoga časa može proždrijeti Cajusa. Ona se isto tako može lako predomisliti, ući u arenu i proždrijeti par žrtvi. Tko je dakle mudri lav? Padaju mi na pamet razne osobe iz bliže okoline, primjerice jedan savjetnik u jednom našem ministarstvu koji se rado pojavljuje u javnosti, državni službenik koji u inozemstvu javno kritizira postojeću vlast (premda je sam predstavlja), ali koji u domaćoj javnosti u ime “spasa domovine” prijeti otkazima osobama koje se usuđuju nešto reći protiv njega i time na najneposredniji način ugrožava njihove živote. Mudri je lav opasan. Ne zbog vlastita oportunizma i sebičnosti, već zbog prijetnje svim Cajusima, zbog prijetnje da ipak uđe u arenu kako bi proždro neku žrtvu. Uostalom, zašto lav govori o spasu domovine, kada jasno kaže kako mu je stalo samo do vlastite kože. Mudroga lava spas domovine očito uopće ne zanima. Ali njemu je potrebna ideologija “spasa domovine”, ne samo zbog ironije i pokazivanja vlastite pameti, već zbog zastrašivanja svih onih koji možda isto misle kao i on, tj. oportunistički i sebično.
Složenost Mrožekove basne najbolje se pokazuje kada imenujemo grijeh “mudroga lava”. Neposredno poslije drugoga svjetskoga rata, Karl Popper u svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji grijeh mudroga lava imenuje “moralnim futurizmom”. Prema Popperu, to je grijeh koji najčešće počinjaju komunisti i fašisti, ili u njegovoj terminologiji “utopisti”, osobe koje prilagođavaju svoj moral onome što pretpostavljaju da će povijesno neminovno doći, osobe koje su spremne u ime nekog višeg ideala (kao i u ime vlastita koristoljublja) uništavati tuđe živote. Prema marksizmu, koji se prikazivao kao amoralan, što je trebalo značiti isto što i znanstven, nema smisla odupirati se onomu što će neminovno doći. Zadatak je mudrih ljudi da pomognu u porađanju novoga poretka, da ubrzaju nadolazak novoga. Ali daleko je opasnija konverzija te tvrdnje, naime tvrdnja da svi oni koji nisu uvidjeli tu nužnost nadolaska novoga poretka, koji, kako Mrožek kaže, nisu čitali između redova, tvrdnja da su svi oni koji ne pomažu u porađanju novoga poretka, ustvari neprijatelji režima. Iz čega slijedi da se u ime viših ideala, u ime znanstveno opravdanog morala smiju uklanjati neprijatelji, ili takozvane. kočnice društvenoga napretka.
Drugim riječima, čak i kada bismo pretpostavili vrlinu mudroga lava, zato što ne ždere žrtve u areni, a moramo pretpostaviti i to da mudri lav nije ostao gladan, morali bismo ga proglasiti poročnim, jer njegov moral nije autonoman. On naime ne odustaje od masakra u areni zato što je to po sebi nemoralno, već samo zato što će žrtve jednoga dana postati gospodari. I upravo se zato mudri lav ne razlikuje niti od Cajusa niti od publike u areni. Lav će se, jednom kada kršćani dođu na vlast, prikloniti novoj vlasti, baš kao što bi to želio i Cajus. I to upravo na onaj način na koji se trenutno Cajus priklanja senilnoj rimskoj patricijskoj publici u areni.
Nije mi poznato što je Mrožek zapravo htio reći navedenom basnom. Možda je samo htio reći kako u ime spasa domovine ne treba žderati kršćane. Možda je Ciceronovu izreku upotrijebio kao klasično naravoučenije. Stvarnost je dakako složenija. I ako je autor nekim slučajem zaboravio na druga moguća tumačenja vlastite basne, onda i ta činjenica spada u opću tragediju revolucija i tranzicija. Jer povijesna logika, logika “nužnosti budućnosti” nije moralniji stav prema svijetu, kao što niti svijet koji nastaje nije nužno bolji od prošlosti, baš kao što niti današnji oportunizam nije ništa gori od budućega.
Sadržaj
POČETAK: PRIVATNI I JAVNIPočetak i kraj
Hrvatska "nulte" godine
PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas
DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta
TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci
ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici
BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav
Impresum