Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

DRŽAVA KAO NUŽNO ZLO

Nedavno preminuli filozof Sir Karl Popper, zbog svojih ideja o otvorenom društvu i njegovim neprijateljima, popularniji u zemljama bivšeg komunizma negoli u zemljama razvijene demokracije, često je isticao važnost liberalnog načela minimalizacije države rečenicom “država je nužno zlo”. Poklonicima filozofije Sir Karla u istočnoj Europi činilo se da je posve jasno o čemu govori to načelo: “Ta nije li komunistička država nešto tako zlo da ga nužno treba odbaciti?” Drugi su se pak tim načelom “nužnog zla” mogli poslužiti kako bi opravdali relativnu dugotrajnost “protuprirodnog” sustava u vlastitoj zemlji. Nadalje, velikoj je većini još uvijek u svijesti ona optužba za “anarholiberalizam” sredinom sedamdesetih godina, kada je još uvijek snažno komunističko vrhovništvo tvrdilo da su liberalizam i anarhizam jedno te isto, te da oni koji sada traže veće slobode ili pak (ne daj bože) misle da je država nužno zlo, nisu ništa drugo doli anarhisti i kritizeri, za razliku od onih pravih, respektabilnih kritičara samoupravnoga socijalizma.

Dakako, sva su tri tumačenja načela minimalizacije države pogrešna. Liberalno načelo kaže da je država po sebi zlo. Ali to je prema klasičnim liberalima onaj oblik zla ili nesavršenosti, koji je čovjeku potreban kako bi spriječio još veće zlo, recimo rat svih protiv sviju, odnosno kaos umjesto građanskog društva. I zato postoje države. Da poput servisa osiguravaju određene usluge tj. slobode za koje bi pojedinac inače morao trošiti isuviše svoje energije i svojih znanja.

Vremena su se promijenila. Stigla je demokracija. Ali, jesmo li mi doista spremni prihvatiti takvo “pravo” tumačenje načela o “nužnom zlu” države? Jer tvrdnja da je “država nužno zlo” podrazumijeva da je ne bi smjelo biti više od minimuma, odnosno da prerogative države, gdjegod je to moguće, moraju zadržati pojedinci ili skupine koje tvore civilno društvo, tj. ljudi koji tvore društvo, a ne politički sustav. Drugim riječima, načelo o “nužnom zlu” države, pretpostavlja da državi ustupamo vrlo mali ili točnije, najmanji mogući dio našeg suvereniteta, suvereniteta naše osobe, kako bi za nas vršila neke neophodne radnje.

Ali pored slobodarskog načela, koje traži što manje izdataka za koordinatora neznalicu (ili možda i za neku kriminalniju ulogu) zvanu država, postoji i suprotno načelo, načelo oportuniteta, ili načelo sigurnosti. Poput Ezopove basne o vuku i psu, mnogi umjesto slobode biraju više ili manje masnu kost (a kad rasrdi se kuhar, odgrize im nos). Drugim riječima, velika većina, čak i “civiliziranih” građana svijeta, smatra da osim policije i vojske, (koje tvore “minimalnu državu”), država ima legitimno pravo intervencije i u druge sfere privatnoga odlučivanja: u kakve će škole ići naša djeca, što i kako će se u njima učiti, kako će nas tretirati kada ostarimo, kakvu će nam mirovinu dodjeljivati, kakvu ćemo imati medicinsku uslugu i koliku ćemo, pored osnovnih i posebnih poreza na zdravstvo, plaćati “participaciju”. U iznimnim situacijama, kao što je hrvatska ratna situacija, postoje pojedinci koji misle još i dalje, pa prebrojavaju trobojnice na gradskim pročeljima za Dan državnosti, i drže da bi umjesto njih to morao raditi neki državni agent. Potom će se državna zadaća možda proširiti i na obiteljsku skrb, i gledati koliko tko ima djece, odnosno je li građanin time ispunio svoju domoljubnu i moralnu dužnost. A onda više nije teško opravdati i poneko prisluškivanje, a možda i istragu što netko “doista” misli.

I zato je, unatoč našim naporima da “protuprirodni” sustav zamijenimo “prirodnim”, ipak umjesno pitanje jesmo li doista shvatili što znači da je “država nužno zlo”?

Jedan od najpoznatijih savjetnika za strategiju Pentagona, politolog Edward Luttwak, u neokonzervativnom časopisu Commentary objavio je neposredno prije pada Berlinskoga zida svoj napad na takozvane komunitarijance, političku snagu, kako kaže Luttwak, kojoj je na duši “temeljita kritika demokratskog kapitalizma”. Dugoročno je, nastavlja Luttwak, komunitarizam opasniji od komunističkog zla zbog dva razloga: Prvo zato jer za razliku od komunista, komunitarijanci ne poriču genijalna postignuća demokratskog kapitalizma. Oni ih u potpunosti prihvaćaju, on im čak i služi kao argument da bi na kraju mogli reći: “Hvala što ste nas doveli do ovuda, kapitalizam je doista zaslužan za blagostanje i razvoj. Ali sada je dosta.” Kao drugo, komunitarizam za razliku od komunizma nije politička odnosno ideološka duša nekog drugog naroda, nastavlja Luttwak. On će, posebno u Americi, rasti iznutra i trudit će se da postigne kontrolu u svakom mjestu, u svakoj inicijativi, na svakom odgovornom mjestu.

Luttwakov je navod poučan i po sličnostima i po razlikama između hrvatske i američke situacije. Prvo, unatoč pomaknutim demarkacijama “liberalnog” i “konzervativnog” u Americi i Europi, liberal (odnosno konzervativac u Americi) koji se ozbiljno odnosi prema načelu minimalizacije državnog “zla”, mora upozoravati na svako prekoračenje državnih ovlasti i to ne samo onda kada se ne poštuju procedure, kada je riječ o kriminalu, korupciji, prikrivenome ili otvorenom monopolizmu i bonapartizmu, već i onda kada je riječ o onim područjima ovlasti oko kojih ne postoji socijalni konsenzus, naime u monopolističkim područjima koje je država zadržala iz tradicije svemoćnog komunizma kao što su školstvo, zdravstvo, promet, poljoprivreda, šumarstvo, brodogradnja, turizam i dr.

U tome je kontekstu zanimljivo spomenuti kako se tijekom dosad najvećih štrajkova u Hrvatskoj Republici, štrajkova prosvjetnih službenika, niti jednom, niti s jedne strane u sukobu, nije spomenula recimo mogućnost privatizacije škola kao obostrano rješenje problema, kao načelo konkretne minimalizacije države. Umjesto toga obje strane, i država i sindikat, rješenje traže u nekom više ili manje stvarnom moralnom autoritetu kao što je Crkva ili međunarodna zajednica. Tim obraćanjem moralnim ili faktičnim autoritetima, pokazuje se kako bi velike društvene korporacije izmislile i novi autoriret samo da umjesto načela minimalizacije ovlasti opravdaju intervencionizam, ili točnije, koliko je u našim glavama puno navike da prihvaćamo državni monopolizam, čak i kada se borimo protiv vladinih “formalističkih” zamki. Ukratko, unatoč općem vapaju za slobodom, u postkomunističkim zemljama niti državi, a niti velikim društvenim slojevima minimalizacija države ustvari uopće nije u interesu.

Luttwakov je navod nadalje poučan i zbog toga, jer američki odnos prema (ruskom) komunizmu i novonastalu situaciju s “unutrašnjim komunitarijanističkim neprijateljima” možemo usporediti s hrvatskim odnosom prema “srpskom” komunizmu. Opasnosti od restauracije “srpskog” (kao niti ruskog) komunizma nema, ali je s obzirom na gorenavedeno “pomirenje” države i naroda (u prešutnom legitimiranju velikih ovlasti i zanemarivanju “države kao nužnog zla”) sasvim moguće nastajanje “unutrašnje” ljevice koja će imati velike šanse za uspjeh. I to ne (samo) zbog pogreški vlasti, već prvenstveno zato što i vlast i stanovništvo razmišljaju korporativistički, pa ne dolazi do bitne promjene u odnosu prema legitimnosti države. I zato je moguće, za neke i samorazumljivo, da u postkomunističkim društvima svaka vlast, bila ona kršćansko-demokratska, liberalna ili socijaldemokratska preuzme cijelu birokratsku aparaturu koja je postojala i ranije, i po mogućnosti je i umnoži. Jer birokracija je najsigurnija glasačka mašinerija. Koji će se predsjednik mjesne zajednice, županije ili jedne od 200 novoustanovljenih općina, usuditi glasati protiv vlasti koja mu daje kruh i time na kocku staviti izvor svoje egzistencije?

Ipak je čudno što ne postoji više zagovornika minimalizacije države, i što to načelo nije popularnije čak ni u liberalnijim političkim programima. Samorazumljivost legitimnosti državne intervencije uništila je doduše i jače liberale od istočnoeuropskih, poput njemačkih na primjer. I tako svi rečenicu o državi kao “nužnom zlu” čitaju s naglaskom na “nužnom” a ne na “zlu”. Ali vratimo se najvećoj pouci Luttwakova navoda: za razliku od razvijenih zemalja Amerike i Europe u kojima je demokratski kapitalizam bez sumnje donio napredak i blagostanje i u kojima si određene ideološke skupine čak mogu dopustiti da kažu: “A sad je s tim dosta”, u zemljama istočne Europe, tražiti sva ona “civilizacijska postignuća” koja je komunizam “već ostvario” znači oduzimati šansu onim oblicima civilizacije za koje se empirijski zna da jesu donijeli slobodu, blagostanje i napredak.