Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

PULP STVARNOST

Gledatelji filma Quentina Tarantina Pulp Fiction, prošlogodišnjeg dobitnika Zlatne Palme u Cannesu, koji je već sada postao kult-film, zasigurno se sjećaju upečatljivog, duhovitog monologa što ga jedan od profesionalnih ubojica (u interpretaciji Samuela Jacksona) ponavlja više puta tijekom filma. U najdramatičnijim scenama, neposredno prije ubojstava, navedeni lik ima nesavladivu potrebu da svojim žrtvama održi sljedeću propovijed:

Ezekiel 25:17
Put pravednoga čovjeka sa svih je strana opkoljen nedoličnostima tirana, zlih i sebičnih ljudi. Blažen je onaj tko u ime milosti i dobre volje, slabe vodi kroz dolinu suza. Jer on je pravi vođa svoje braće i nalaznik izgubljene niti. I znaj da ću s gnjevom i bijesom, u navali osvete uništiti i tebe i sve one koji pokušaju zatrovati i uništiti moju braću. I tada, kada položim na tebe svoju osvetničku ruku, saznat ćeš da je moje ime Gospodin.

Gledateljima naravno ne pada na pamet da posumnjaju u Biblijsku izvornost teksta. Propovijed zvuči dovoljno biblijski da posluži retoričkoj svrsi kadrova. Ali, dok u tekstu proroka Ezekijela Jahve govori Izraelićanima kako će im se osvetiti za neposluh, u Paklenom šundu, kako su naši prevoditelji preveli naslov filma Pulp Fiction, ulogu osvetoljubivog Jahvea preuzima ubojica Jackson, koji se osvećuje mušterijama koje ne podmiruju dugove njegovom mafijaškom, narkomanskom bossu. Tako pseudo-biblijska propovijed postaje retorička najava kriminalističkog obračuna. Tarantinova izmišljena propovijed na taj način postaje primjer paklenog šunda: Jahveova osveta postaje klasično kriminalno ubojstvo, a božja prijetnja nevjernicima i neposlušnima postaje realna opasnost za sitne ribe u narkomanskom lancu. Božju ulogu preuzima profesionalni ubojica, dobar poznavalac “realnog” zbivanja.

Ali u posljednjoj sekvenci filma, Jackson koristi pseudo-Ezekijelovu propovijed tako da više odgovara biblijskoj simbolici. Profesionalni ubojica u revolveraškom duelu psihološki pobjeđuje kriminalce amatere, i tada propovijed zvuči kao oprost za počinjeni grijeh, tj. za uplitanje u kriminalni krug kojemu amateri nisu dorasli, i kao opomena kriminalcima amaterima da uvijek postoje bolji profesionalci koji se ne boje smrti, i koji su spremni na sve da ispune svoju misiju. Nakon te pobjede, okrunjene porukom o putu pravednoga čovjeka, profesionalni ubojica ostavlja revolver i napušta svoje zvanje. Profesionalni ubojica ispunio je svoju misiju, sačuvao mafijaški novac, a pseudo-Ezekijela ubuduće će propovijedati gubitnik, kriminalac amater.

Mnogi će se slušatelji zapitati, postoji li u navedenoj priči o pseudo-Ezekijelu, o šund verziji knjige Proroka, neka poanta za rađanje nacije?

Komentator uz knjigu Proroka na kraju Biblije kaže kako su se proroci počeli pojavljivati među Izraelićanima u vrijeme kada je izraelićanski narod bio ugrožen. Proroštva su prema Bonaventuri Dudi, jačala židovsku nacionalnu svijest i međusobnu solidarnost potrebnu za njihov opstanak.

Ako je ta tvrdnja točna, onda ona može objasniti pojavu brojnih proroka i ulogu pseudo-svećenika u današnjem kulturnom životu Hrvatske, pojavu osoba koje se ponašaju kao da znaju što treba činiti i što može spasiti hrvatski narod od raznih ratnih i moralnih nepogoda. Riječ je o nizu vrlo glasnih pseudo-proroka koji tvrde da spas Hrvatske treba tražiti u iskorjenjivanju protuprirodnog komunizma ili isuviše liberalnog amerikaniziranog kapitalizma, u iskorjenjivanju prostitucije, kriminala, rock glazbe, prava na abortus, maloljetničke spolnosti, slobode tiska ili svega toga zajedno. Ali moralka se na tome ne zaustavlja. Hrvatskoj će biti bolje ako se neće nositi krzneni kaputi, ako će mladi ići rano u krevet, ako će se žene oblačiti kako im dolikuje, tj. nositi haljine, ustajati pred muškarcima, itd. itd.

Ali odnos židovskih proroka prema današnjim prorocima što moralnu obnovu Hrvatske traže u jačanju uloge vlasti u iskorjenjivanju takvih zala identičan je odnosu pravoga Ezekijela prema Tarantinovu propovjedniku, jednak je onom vremenskom rasponu koji dijeli Ezekijela i Tarantina i odnosu knjige Proroka prema Tarantinovoj travestiji. Ako knjigu Proroka možemo smatrati izvornom literaturom sa izvjesnom estetskom, pa čak i moralnom vrijednosti, onda su današnje propovjedi hrvatskih pseudo-proroka nalik na Tarantinov pakleni šund. Proroci o kojima je riječ imaju status, moć i moralni kredibilitet jednak Tarantinovu propovjedniku, a spas koji nam nude jednak je spasu koji nudi mafijaški plaćenik iz Paklenog šunda.

Smiješno ozbiljna paradoksalnost Tarantinovoga lika ubojice propovjednika, ogleda se i u paradoksu da zbilja postaje šund, a šund zbilja. Šund naše zbilje ogleda se u činjenici da državno uređenje u pojedinim sektorima omogućuje ljudima s “vizijama” Hrvatske, da bez kontrole i rasprave oblikuju politiku po vlastitoj volji. Državno uređenje, koje daje zakonsko pravo pojedincima da generira proroke “s božjom misijom”, koji u vlastitog izmišljenog ideala uspostavljaju granice “društveno poželjnog” i “društveno nepoželjnog” počinje poprimati oblik Tarantinovskog Ezekiela, ili pak njegova pomoćnika koji bi se rečenom kriminalcu amateru osvetio iz principa. A možda je šund i u tomu što kreatori državne politike ne misle posve ozbiljno kada postavljaju svoje proroke, time što ih koriste za posve različite svrhe i odbacuju čim završe sa svojom “misijom”.

Šund naše zbilje ogleda se u još jednoj epizodi Rađanja nacije: Riječ je o porezu na šund kojim je pogođen tjednik Feral Tribune, časopis bez kojeg bi život u Hrvatskoj svakako bio puno ozbiljniji. Odlukom Ministarstva kulture, tjednik Feral Tribune, zbog “pornografskog” sadržaja prisiljen je plaćati dodatni porez kojim će se vjerojatno onemogućiti njegovo daljnje izlaženje. Ta je odluka po svom karakteru jednaka odluci koja je u komunističkom režimu pogađala satirični časopis Kerempuh, i kada bismo o novome sustavu sudili prema toj paraleli došli bismo do zaključka da se on nije bitnije promijenio. Ona gotovo izrijekom odgovara posljednjoj rečenici Tarantinove propovjedi: “I tada, kada na te stavim svoju osvetničku ruku, znat ćeš da mi je ime Gospodin”.

Ali čak i kada bi analogija između Ferala i Kerempuha bila pogrešna, ostala bi ona smiješna, premda vrlo često pogubna analogija između Tarantinova šunda i pravog Ezekijela. Feral Tribune je šund ne zato što objavljuje pornografiju, već zato što je zbilja prepuna šunda. Taj šund ne bi bio smiješan kada ne bi korespondirao sa stvarnošću, ili točnije on ne bi bio šund kada bismo ga shvaćali posve ozbiljno. I zato se najpakleniji šund objavljuje se na stranici Feral Tribunea s tjednim citatima iz ozbiljnog hrvatskog tiska i sredstava javnog priopćavanja, naime zato što su rečenice izdvojene na toj stranici bile izrečene posve ozbiljno. Nasumce izdvajam nekoliko citata: “Sabor može dati neko svoje mišljenje, ali se odluka o tome hoće li se ili ne krenuti vojnom intervencijom ne može donijeti u parlamentu”, ili “Sva naša povijesna nesreća proizlazi iz glagoljaštva. Glagoljaštvo je onemogućavalo hrvatski narod da se u cijelosti uklopi u zapadno kršćanstvo to jest u Europu kamo on pripada”, ili “Krleža može biti doprinos europskoj kulturnoj i znanstvenoj riznici, ali ovoj Hrvatskoj i njezinim političkim pokoljenjima takvi uzori nisu potrebni” ili “Pitali su me je li bolje imati jedan dobar sindikat ili više manjih, a ja sam rekla da bih voljela da nema nikakav” ili “Kad danas razmišljam zašto kod nas nije u pojedinim trenucima bila uvedena vojna cenzura, što bi bilo potpuno logično, ne mogu vjerovati da to nismo učinili” ili “Danas kad to prosuđujemo, vidimo da je čak bilo dobro što smo 1971. bili slomljeni” ili “Na lecima nije pisalo ‘Židovi van'”. Čak i da je to bio slučaj, to bi bilo nedovoljno za optužbu o rasnoj i vjerskoj mržnji, naime to može značiti i poziv da se izađe iz zgrade i razgovara”, ili “Znanstvena je istina da je hrvatski narod najstariji europski narod i da je hrvatska država najstarija u Europi, te da ima tradiciju od 35 stoljeća. A budući da smo katolici i vjerujemo da je Bog stvorio čovjeka, Hrvati postoje oduvijek”.

Primjeri iz bogate riznice šunda koji se u navedenom časopisu tiskaju svaki tjedan, pokazuju da je šund, ili još češće glupost, daleko rasprostranjeniji fenomen nego što mislimo. I umjesto da nam te stranice budu pouke o tome što ne treba govoriti, i za to što ne bismo smjeli uzimati ozbiljno, hrvatske vlasti odlučuju šundom proglasiti list koji objavljuje navedene besmislice, čime indirektno potvrđuje da se navedene besmislice moraju shvaćati ozbiljno i doslovno.

Država tako intervenira u sferu u kojoj po temeljnom građanskom dokumentu ne bi smjela intervenirati, naime u slobodnu procjenu građana o poželjnom načinu čitanja javnih izjava, odnosno u sudove ukusa, i time, unatoč tome što se i s najviših mjesta prati takva “pornografija”, potvrđuje, da kao ni prethodna vlast nema smisla za one oblike kritike koje bi je jednostavno mogle popraviti.

Ali možda je istinita i obrnuta tvrdnja, naime da država navedene besmislice ne smatra ozbiljnim, i da time što njih ne smatra ozbiljnima, od inače ozbiljnih izjava iz državnog tiska stvara šund, a od državnih zastupnika i njihovih izjava Tarantinovske proroke.

Recept protiv paklenih vrsta šunda jednostavan je. Njega je u obliku 10 zapovjedi jednoga liberala 1951. godine u New York Timesu objavio engleski filozof Bertrand Russell. Tih deset zapovjedi glasi:

1. Ni u jednoj se stvari nemoj osjećati posve siguran.
2. Nikada nemoj pokušavati prikriti činjenice, jer će se jednoga dana činjenice sigurno pojaviti na svjetlu dana.
3. Nikada ne pokušavaj spriječiti nekoga da samostalno misli, jer će ti to sigurno uspjeti.
4. Kada ti netko proturječi, potrudi se da mu odgovoriš argumentima a ne autoritetom, jer je pobjeda koju si dobio autoritetom nestvarna iluzija.
5. Ne respektiraj autoritet drugih, jer uvijek postoji autoritet koji kaže suprotno.
6. Nikada silom ne podčinjavaj uvjerenja koja smatraš sumnjivima, jer će inače ona podčiniti tebe.
7. Ne boj se zastupati ekscentrična mišljenja, jer je svako današnje mišljenje nekoć bilo ekscentrično.
8. Više se veseli inteligentnome oponiranju negoli pasivnome pristanku, jer ako ti pamet znači onoliko koliko bi trebala, onda znaš da u prvome leži dublje slaganje negoli u potonjemu.
9. Dobro se potrudi oko istine, čak i kada se ne uklapa u tvoju koncepciju, jer se još manje uklapa u koncepciju tvoj pokušaj njezina prikrivanja.
10. Ne budi zavidan sreći onih koji žive u raju luđaka, jer to srećom može zvati samo luđak.

Za suvremeni ukus opasnost vatrene uvjerenosti suvremenih i negdašnjih proroka u sebi sadrži nešto beskrajno smiješno. Ta vatrenost, zelotizam, bespogovorna privrženost svojoj ideji, suvremenom je čovjeku gotovo posve strana, ona je anakrona. I u tome je čar i popularnost Paklenog šunda i Russellovih 10 zapovjedi u usporedbi s knjigom Proroka. U konkurenciji najrazličitijih kontingentnih pojedinačnih ciljeva i jedinstvenoga cilja cijeloga društva koji postavlja neki prorok, jedinstvenost naposljetku gubi bitku. I zbog toga su za neke moguća tolika razočarenja. I u tom je razočarenju spas.