Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

KRIZA LEGITIMITETA VLASTI?

Prije pada Berlinskoga zida, u zemljama Istočne Europe jedna od uobičajenih metoda kojima su vlasti legitimirale svoje “demokratsko postojanje” bila je falsificiranje broja glasača na izborima. U Albaniji se primjerice tvrdilo da na izbore izlazi između 96 i 99% glasača. U Rumunjskoj i Bugarskoj bio je sličan slučaj: tamo je izborni odziv navodno iznosio između 94 i 98% glasača. U svojoj studiji “bijelih pjega socijalizma” objavljenoj još u vrijeme komunizma, Janez Stanič je izračunavao broj stanovnika koji nikako nisu mogli pristupiti glasanju, čime je izvrsno pokazao nerealističnost tih brojaka i kako je smiješno pokušavati steći legitimnost takvom falsifikacijom. Padom Berlinskoga zida pokazalo se koliko je Stanič bio u pravu. Unatoč činjenici da su građani Istočne Europe po prvi puta nakon pola stoljeća doista imali pravo glasa, i da su bili maksimalno motivirani da izađu na glasačka mjesta, ni na jednim izborima za nove višestranačke parlamente ta brojka nije prelazila 90%. Štoviše, građani Bjelorusije ove se godine primjerice dvaput uopće nisu potrudili da izađu na izbore, pa kako broj glasača nije premašivao 50%, izbori su morali biti poništeni. Taj raskorak između negdašnjih navodnih 99% za jednu stranku, i današnjih četrdesetak posto za više stranaka, pred nas postavlja jedan od bitnijih problema tranzicije: kako je moguće objasniti paradoksalnu činjenicu, da unatoč pretpostavljenoj velikoj motivaciji za izgradnju vlastitog parlamentarnog sustava, građani ne izlaze na višestranačke izbore, ako su prethodno na jednostranačke izbore navodno izlazili svi.

Jedno od objašnjenja moglo bi biti tvrdnja da je u doba komunizma razmjer falsifikacije podataka o odzivu na izborima bio daleko značajniji negoli se pretpostavljalo. Na glasačka mjesta, prema tom objašnjenju, i prije je izlazio nedovoljan broj glasača: razlika je samo u tomu da su neke države sada napokon objavile realan broj glasača. Prema drugom objašnjenju, stanovnici su u vrijeme komunizma odlazili na glasanje radi straha od mogućih represalija. Kada se taj strah uklonio, stanovnici više nisu nalazili dovoljno razloga za izjašnjavanje. Ali kako se slučaj Bjelorusije ne može poopćiti, možda je potrebno i drukčije objašnjenje.

Premda su oba dosad navedena objašnjenja vrlo uvjerljiva, postoji i treće objašnjenje prema kojemu razmjer političnosti građana u demokratskim (višestranačkim, parlamentarnim) režimima stalno opada. Ta teorija, danas popularna među nekim ljevičarima na Zapadu, od kojih je vjerojatno najpoznatiji njemački teoretičar Jürgen Habermas, prvenstveno se odnosi na zapadnjačke razvijene demokracije, ali potencijalno se može primijeniti i na “nove demokracije” Istočne Europe. Prema toj teoriji, koja se, kako ćemo vidjeti, dobro utemeljuje na empirijskim podacima, demokratskoj, parlamentarnoj državi potreban je novi oblik legitimacije, koji ne bi bio puko “formalan”. Formalna demokracija, tvrde navedeni teoretičari, stvara birokratsku političku mašineriju s vlastitom inercijom i logikom, stvara klasu s vlastitim interesima koja se sve više otuđuje od glasačkoga tijela, te s vremenom počinje zadovoljavati prvenstveno svoje interese, a ne interese glasača koji su im dali legitimitet.

Napad na legitimnost “formalne” demokracije u stvari je izraz nezadovoljstva sustavom koji neravnopravno distribuira “javno dobro”. Prvenstveno je riječ o nejednakosti u vlasništvu; međutim navedeni teoretičari pretpostavljaju da je ta nejednakost glavni oslonac političke nejednakosti, jer samo oni koji već imaju kapital, mogu postati politički reprezentanti. Ukratko, kako kaže suvremeni politolog Robert Walzer, sustav je nepravedan ako dopušta koncentraciju različitih javnih dobara (recimo kapital, političku moć, slavu i sl.) u rukama istih osoba.

Bilo kako mu drago, navedene se teorije temelje na podacima koji neosporno svjedoče o trendu sve veće političke alijenacije u demokratskim državama Zapada. U Sjedinjenim državama 1987. godine 14% glasača slagalo se s tvrdnjom “ljudi poput mene nemaju što reći o onome što čini vlada”, dok je isti broj 1994. bio 22%. U Švicarskoj je 1988. godine 46% glasača izjavilo da su političke stranke zainteresirane samo za glasove, a ne za ono što ljudi stvarno misle. Tri godine kasnije, broj pristalica navedene tvrdnje popeo se za 12%. U Njemačkoj se isti broj popeo sa 63% godine 1983. na 75% godine 1989.; u Danskoj sa 57% 1982. na 62% 1992.; u Švedskoj sa 63% 1979. na 68% 1991. U Austriji se godine 1989. 34% potpuno slagalo s tom tvrdnjom, a daljnjih 35% se slagalo djelomično. U Flandriji 1991. godine samo se 13% glasača nije slagalo s tom tvrdnjom. Isti su rezultati dobijeni i testiranjem pozitivno postavljene tvrdnje: “Vlada doista postoji zbog koristi svih ljudi”. U Sjedinjenim Državama u razdoblju između 1987. i 1994. broj ispitanika koji su izrazili svoje potpuno neslaganje s njom popeo se s 8 na 19%, a ukupan broj ispitanika koji se nisu složili s njom popeo se s 39% na 57%. Istovremeno, broj ispitanika koji se ne slažu s tvrdnjom da se izabrani predstavnici brinu za ono što misli prosječan građanin, popeo se s 40 na 41%, a onih koji se “nikako ne slažu”, s 9 na 25%. Godine 1991. u Flandriji se s tvrdnjom “Ako ljudi poput mene daju do znanja političarima što misle, oni će ta mišljenja uzeti u obzir”, slagalo samo 16%, 52% se nije složilo, a 12% je izrazilo “jako neslaganje”. U Švicarskoj je broj ispitanika koji su se složili s tvrdnjom “Stranke pomažu ljudima da shvate probleme” pao sa 62% godine 1988. na 49% 1991., a broj onih koji se nisu s njom složili popeo se s 31% na 44%. U Francuskoj se između 1979. i 1991. broj ispitanika koji misle da se političari jako ili djelomično brinu, pao s 47% na 29%, a broj onih koji misle da se brinu malo ili nimalo povećao se s 48% na 68%. U Kanadi se godine 1988. 71% ispitanika složilo s tvrdnjom da članovi parlamenta gube doticaj s ljudima. U Sjedinjenim Državama se godine 1964. 76% ispitanika slagalo s tvrdnjom da vjeruju vladi u Washingtonu da radi pravu stvar. Godine 1992. samo je 29% na istu tvrdnju odgovorilo potvrdno. Prema prošlogodišnjim istraživanjima u SAD samo 13% američke javnosti misli da članovi kongresa zaslužuju ponovni mandat. Povjerenje u političare drastično se smanjilo: u Njemačkoj s 44% 1982. godine na 21% 1993. godine. 82% Francuza 1984. godine izjavilo je kako se političarima ne smije vjerovati na riječ. Samo 1,3% mladih Talijana godine 1992. tvrdilo je da ima puno povjerenje u političare, pri čemu 84% ima malo povjerenja, ili ga uopće nema. Broj za cjelokupnu populaciju samo je za jedan postotak pozitivnije. U Njemačkoj je tek jedna petina stanovništva godine 1992. izjavila da vjeruje strankama. Broj nezadovoljnika povećao se na 57% 1993. godine. Godine 1991. 62% Nijemaca izjavilo je da “političari pune svoje džepove”, a 58% Francuza iste je godine izjavilo da su službeni predstavnici države korumpirani. Obje brojke predstavljaju značajan porast u odnosu na prethodne.

Odziv glasača također se radikalno smanjio. U Njemačkoj, nakon ujedinjenja, odziv je smanjen sa 88,6% 1980. godine na 78,5 1990., odnosno na 79,1% 1994. U Austriji se isti broj smanjio sa 92,6% 1983. na 78,1% 1993. godine. U Norveškoj je broj glasača pao s 82% 1981. na 75,7% 1993. U Sjedinjenim Državama broj glasača na izborima bilježi nove minimume: Danas je broj glasača na izborima manji od dosadašnjeg minimuma iz Prvog svjetskog rata.

Hans-Georg Betz, sa Sveučilišta John Hopkins u Washingtonu, koji u svojem članku “Transformacija politike u informatičkom razdoblju” iznosi i druge zapanjujuće podatke, tvrdi kako taj alarmantni porast političke alijenacije dovodi do sve veće i sve opasnije popularnosti relativno neartikuliranih populističkih stranaka, na lijevoj i desnoj strani političkoga spektra i kako demokratske stranke moraju temeljito preoblikovati diskurz i pristup političkome tijelu.

U svojim zaključcima o krizi legitimacije daleko je radikalniji kanadski socijalni filozof Charles Taylor. On tvrdi kako se kriza legitimiteta političkog života u zapadnjačkim demokracijama temelji na vrijednostima zapadnjačkog individualizma, ili čak na “biti novovjekovlja”, naime na socijalnim vrijednostima koje zanemaruju ili zaboravljaju vrijednost “dobrog života” i “općeg dobra”. Ako je temeljna vrijednost koju zapadnjaci uče u školama načelo “drpi i zbriši” ili, možda nešto umjerenije, “brini se za sebe, pa će ti i Bog pomoći”, onda je jasno da ni politika ne može reflektirati nešto bitno drukčije. Time se postupno zaboravlja pravi cilj političkog i demokratskog života a to je res publicae, stvar javnosti ili općeg dobra. Drugim riječima, politički konsenzus ne može se temeljiti samo na “fomalnoj demokraciji”, na formalnim načelima pravne države i pravednosti, već mora pretpostaviti neko zajedničko, supstancijalno dobro koje će predstavljati moralni cilj politike i države.

Postoji više poteškoća s navedenim objašnjenjem. Prvo, navedeno objašnjenje zaboravlja da su “formalni” uvjeti demokracije stvoreni kako bi reflektirali raznovrsnost različitih pojedinačnih ciljeva i vrijednosti. Njihov raison d’etre sastoji se u tomu da nikakvoj sili, pojedinca, skupine ili države ne dopusti da u ime nekog “općeg dobra” ili zamisli “dobrog života” odredi pojedincu što treba činiti. U tom su smislu formalna načela pravne države sadržaj društvenoga života. Drugo, realizacija općeg dobra uvijek pretpostavlja neki višak državne moći, koji će navodne “opće vrijednosti” imputirati glasačkoj masi. Kao što nam je poznato iz povijesti komunizma, implementacija “općeg dobra” nije moguća bez nekog oblika nasilja države ili skupine nad pojedinačnim izborom “dobrog života”. Napokon, prema zapadnjačkoj koncepciji demokracije, država i njezine institucije samo su servis građana. Taj je servis bolji ako građani za iste usluge plaćaju manje (uz dodatnu pretpostavku da je taj danak relativno pravedno raspoređen, što znači da višak na jednoj strani kompenzira manjak na drugoj), drugim riječima ako je država efikasna.

Premda sam svjestan opasnosti sve slabije političke participacije, ili točnije, sve veće političke alijenacije koji proizlaze iz gorenavedenih podataka, mislim da nije riječ o “krizi legitimnosti” koja podrazumijeva nepravednost sustava. Prije je riječ o krizi morala, koja se može detektirati samo u onim sustavima koji imaju razvijenu javnost odnosno kontrolu vlasti. S druge strane, pad broja glasača može se tumačiti pomoću nedovoljne raznolikosti ponude političkih alternativa (sjećamo li se kako smo nekoć tvrdili da između američkih demokrata i republikanaca ionako nema velike razlike jer i jedni i drugi legitimiraju kapitalizam), ali danas kada radikalne alternative kapitalizmu u stvari nema, i kada se pitanja od životne važnosti za pojedinca donose na regionalnim, a ne na državnim izborima, sve manji broj glasača nalazi pravi unutarnji motiv za glasanje na državnoj razini.

Ali, ma kako objašnjavali političku alijenaciju na zapadu, ona nam ne može objasniti “bjeloruski fenomen” (nelegitimnosti izbora), fenomen pasivnosti i ravnodušnosti prema doista ključnim pitanjima u ključnim trenucima državnoga opstanka. Izostanak glasača u Bjelorusiji ni na koji način nije povezan s političkom alijenacijom na Zapadu. Za razliku od zapadnjačke alijenacije, bjeloruska pasivnost izraz je jedne duge tradicije u kojoj pojam demokracije uopće ne postoji i do kojega tek treba doći. Iz toga se može izvući i pouka za našu sve rezigniraniju javnost.