Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

ZATVORENO DRUŠTVO I TEORIJA ZAVJERE

Politički, privredni i socijalni procesi ne razvijaju se istim ritmom. Unatoč radikalnim političkim promjenama u zemljama Istočne Europe, inercija naslijeđenog privrednog sustava i društvene strukture stvara povijesno već poznate bolesti koje usporavaju političke reforme i oslikavaju specifičnu društvenu patologiju. Jedna od takvih bolesti jest tzv. teorija zavjere – uvjerenje stanovništva da je zlo u svijetu i njihovome društvu posljedica nečijih svjesnih zlih namjera, urote moćnih, tajnih i neprijateljskih činitelja.

Društveni korijen rasprostranjenosti teorije zavjere jest društvena zatvorenost ili “zatvoreno društvo”. Što je to “zatvoreno društvo”?

“Za razumijevanje situacije vrlo je korisno razlikovati otvorena i zatvorena društva… Članovi društva postupaju na temelju nesavršena razumijevanja. Otvoreno društvo temelji se na priznanju toga načela, a zatvoreno na njegovu poricanju. U zatvorenome društvu postoji autoritet koji raspolaže krajnjom istinom; otvoreno društvo ne priznaje takav autoritet, premda priznaje pravnu državu i njezin suverenitet… Da biste uspostavili zatvoreno društvo, trebate mobilizirati društvo pored države… Da biste to mogli, treba Vam neprijatelj; ako ga nemate, trebate ga izmisliti.”

Navod iz brošure financijskoga magnata i u našoj službenoj javnosti veoma nepopularnog dobročinitelja Georga Sorosa, pod naslovom Prema novome svjetskom poretku, višestruko je poučan. Prvo, on je poučan za razumijevanje odnosa društvene strukture i patološke pojave izmišljanja i stvaranja unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Dugotrajna praksa informatičke i privredne svemoći negdašnjih Centralnih komiteta i sličnih tijela transformirala se u općeprihvaćeno uvjerenje stanovnika totalitarnih država da postoji osoba koja može raspolagati “krajnjom istinom”, da isključivo taj “autoritet” ima pravo i dužnost prosuditi što je najbolje za cijelo društvo, te da do unutrašnjih sukoba u navedenim društvima dolazi zbog neprijateljskih zlih namjera. Animozitet javnosti zemalja Istočne Europe prema Sorosevoj zakladi “Otvoreno društvo” upravo oprimjeruje takav stav, ali i ispravlja načelo njezina vlasnika o vezi zatvorenih društava i nesavršene spoznaje. Naime, i članovi zatvorenih društava znaju da njihovo znanje nije savršeno: ta upravo njihove države i državnici raspolažu tajnim informacijama koje oponentima vlasti nisu dostupne. Razlika između stava “zatvorenih” i “otvorenih” društava sastoji se međutim u tomu što članovi zatvorenih društava češće prihvaćaju tvrdnju da netko, obično je riječ o “vođi naroda”, ima savršeno znanje i da se podrškom ili konformizmom, a ne kritikom, odnosno artikulacijom nezavisnih društvenih ili pojedinačnih interesa, takvoj osobi olakšava ostvarenje kolektivnih ciljeva. Isto tako, Soros govori o mobilizaciji društva pored države isključivo u nacionalnome smislu. Premda je to najčešće točno, primjer odnosa vlasti i javnosti navedenih društava prema njegovoj zakladi pokazuje da takva mobilizacija ne mora imati nacionalni ili nacionalistički karakter, već da se društvo može mobilizirati i tražiti neprijatelje prema drugim kriterijima, kako bi stalnim potvrđivanjem društvenoga jedinstva pojačala legitimnost vlasti.

Soroseva zaklada pruža mogućnost nezavisnog financiranja pojedinaca i institucija, čime ruši monopol vlasti u određenim sektorima, i samim je time neprijatelj države koja pokušava uspostaviti opću kontrolu. Ali vlast ne može reći da je netko neprijatelj države samo zato što predstavlja neovisan izvor financiranja. Ona stoga mora pronaći neprijateljske ideološke razloge ili javnosti skrivene motive “neprijateljske djelatnosti” nezavisnoga financiranja.

Primjer odnosa prema zakladi “Otvoreno društvo” u zemljama Istočne Europe samo je jedan od brojnih primjera teorije zavjere. Sorosev učitelj, tvorac pojmova “otvoreno” i “zatvoreno” društvo, Karl Popper, o “teoriji zavjere” govori na sljedeći način:

“Postoji jedno vrlo rasprostranjeno filozofsko shvaćanje života koje kaže da netko mora biti odgovoran kada se nešto zlo (ili nešto krajnje nepoželjno) dogodi u svijetu: Netko je to morao učiniti, i to namjerno. To je shvaćanje veoma staro… I u vulgarnome marksizmu upravo urota pohlepnih kapitalista priječi dolazak socijalizma i ostvarenje kraljevstva nebeskog na zemlji. Teorija da su rat, bijeda i nezaposlenost posljedice zlih namjera i mutnih planova, jedan je dio svakodnevnoga razuma, ali ta je teorija nekritična. Tu nekritičnu teoriju svakodnevnoga razuma nazvao sam teorijom društvene zavjere. Teorija je vrlo rasprostranjena. U potrazi za krivcem, ona je stvorila mnoge ljudske patnje, policijska ispitivanja i hapšenja. Vrlo važna karakteristika teorije društvene zavjere jest da potiče stvarne zavjere. Ali kritičko istraživanje pokazuje da urote gotovo nikada ne postižu svoj cilj. Lenjin, koji je zastupao tu teoriju, bio je zavjerenik; isto tako i Mussolini i Hitler. Ali Lenjinovi ciljevi nisu se ostvarili, kao ni Mussolinijevi ni Hitlerovi. Svi su oni bili urotnici, jer su nekritički vjerovali u teoriju društvene zavjere.”

Brojne su draži teorije zavjere. Poput marksističke kritike ideologije, teorija zavjere nepodnošljivo lako razotkriva skrivene namjere, interese, klasne motive i neprijateljske planove. Ta metoda “socioterapije”, kako kaže Popper, najbolja je indikacija za bolest samih terapeuta.

I dok u otvorenim društvima teoretičari zavjere svoje mjesto nalaze u institutima for very, very nervous, u zatvorenima ga nalaze u glavnim medijima, u vodećim državnim novinama i na televiziji. Takvim korakom nove vlasti postižu dvostruki efekt: bolesni time postaju zdraviji, a “pametni” pametnijima. Krivci za rat, bijedu, političku izoliranost i druge nedaće, postaju tako oni koji se “isuviše ‘brinu’ za domovinu”, koji “od židovstva rade marketing”, masoni, Francuzi, Englezi i Rusi koji nas metafizički ne vole, ali isto tako i oni “koji nisu dokazali suprotno”. Pronalaženjem urota, raskrinkavanjem skrivenih namjera, teoretičari zavjere upravo pojačavaju efekte koje žele izbjeći i stvaraju stvarne neprijatelje tamo gdje ih nije ni bilo. Sjetimo se primjerice tzv. “kominternovsko-vatikanske zavjere”, pronalaska srpskih akademika, “zavjere” koja je produktivnije mobilizirala Hrvate nego Srbe. Ta je “zavjera” bila pouzdaniji simptom srpskoga ludila od mnogih drugih službenih srpskih izjava.

Društvena važnost teorije zavjere ne ogleda se samo u njezinome odnosu prema zatvorenome društvu, niti se iscrpljuje tvrdnjom da zavjere potiču i stvaraju upravo oni koji je u svemu vide. Najveća opasnost teorije zavjere jest po mom sudu u tomu što uništava diskurz u kojemu je moguće argumentirano dokazati nečiju krivicu ili pogrešnost nečijih tvrdnji i postupaka. Kako bih istaknuo važnost te opasnosti poslužit ću se jednim u Hrvatskoj aktualnim primjerom, slučajem Lyndona LaRouchea i njegova Schiller instituta. Predamnom je niz članaka, časopisa i izvještaja tog kontroverznog fizičara i njegovih suradnika, od kojih su neki direktno vezani za rat u Hrvatskoj. Jedan od posebnih izvještaja LaRoucheova časopisa Executive Intelligence Review nosi naslov Zašto se mora zaustaviti plan U.N. o stvaranju svjetske vlade. U njemu se iznosi niz veoma važnih i zanimljivih podataka o ratu u Hrvatskoj i Bosni, o strukturi UN-a, o djelovanju mirovnih misija u Kambodži, Salvadoru, Somaliji itd. Studija bi stoga mogla biti veoma korisna. Poteškoća s LaRoucheovim izvješajima i bilješkama jest međutim njihov konspirativni diskurz. Prema navedenome izvještaju, za zlo u svijetu krivi su Ujedinjeni Narodi i Međunarodni monetarni fond. Obje organizacije imaju skriveni plan, iza kojih stoje Velika Britanija, Sjedinjene države (koje su od Britanije nasljedile antihumanu liberalnu tradiciju), i neka druga udruženja poput “Anti-Defamation League” ili “B’nai B’rith”, da izazivaju ratove u određenim regijama, kako bi smanjile populacijsku masu, osiromašile ju i lakše vladale svijetom. U borbi protiv potpune suverenosti država članica, UN su katkada krive zato što interveniraju, a katkada zato što ne interveniraju, kao što je Monetarni fond katkada kriv zato što daje kredite, a katkada zato jer ih ne daje. Poteškoća tih izvještaja nije u nerijetko spornim činjenicama, već u tvrdnji da se iza tih činjenica krije konspirativni plan. Tako se vrijedne tvrdnje pretvaraju u svoju suprotnost. Umjesto da se kaže: UN su krive zbog konkretnih postupaka, zbog kojih vrijedi odbaciti tobožnji “plan”, Larouche i njegovi suradnici ustvari kažu da su ti postupci pogrešni jer ih izvode UN, Britanija ili Sjedinjene države. Ali još razornija posljedica takve za teoriju zavjere tipične logičke pogreške jest u tomu što ona umjesto procjena vrijednosti, činjenica i postupaka, obavezno povlači pitanje: “A kakav je LaRoucheov plan, tko stoji ‘iza njega’, kakve su njegove namjere?”. Tako optužba za zavjeru povlači zavjerenički način razmišljanja i uništava argumentativnu i političku snagu inače vrijednih svjedočanstava, recimo onih i za nas važnih, o ratu u Hrvatskoj.

Postojanje teoretičara zavjere nije dakle samo patološki problem, socijalna shizofrenija koja se u zatvorenim društvima liječi golemim injekcijama stranog kapitala (koji tada prestaje biti urotnički). Ono je samo krajnost jednog političkog i socijalnog fenomena “pretvaranja argumenata u materijalnu silu”, fenomena koji katkada zovemo neokorporatizmom. LaRoucheov primjer pokazuje kako se jedna vrsta logičke pogreške svjesno koristi kako bi što lakše “zahvatila mase”, kako bi se pretvorila u utjecajnu ideologiju i postala neslužbena religija interesne skupine.

Nakon sloma velikih kolektivističkih ideologija, neokorporatizam je postao realni i teorijski nadomjestak za društvenu potrebu da se volja i interes, ali isto tako i pravo pojedinca u pluralnijemu društvu izrazi u okvirima neke veće cjeline, koja po definiciji ima veći utjecaj na državnu upravu ili društvena zbivanja. Za sociološku su analizu pojmovi klase i staleža postali neupotrebljivi; pojmom korporacije međutim možemo opisati funkcioniranje privrednih udruženja kao i bilo koje druge ustrojene skupine koja nosi društvenu i političku moć: sindikata, masonskih loža, religijskih zajednica, zajednica potrošača, prijatelja talijanske opere, društva za zaštitu životinja, udruženja B’nai B’rith, Fabian Society, La Roucheova Schiller-Instituta, Ku Klux Klana, i dr. Katkada se o korporacijama govori kao o legalnim oblicima zaštite ekonomskih interesa određenoga sloja (kao u slučaju sindikalizma), ali češće se pri tome misli na potonje skupine čiji maglovit ideološki pojavni oblik predstavlja tek ljušturu njihove moći i identiteta. Korporacijama ili korporatističkome tumačenju društva tako pripadaju brojna udruženja čiji se cehovski korijen potpuno izgubio, u tradiciji njemačkih i austrijskih Vereina, Genossenschafta, Burschenschafta, Gefolgschafta, bez čije pomoći brojni pojedinci navodno ne bi mogli postići karijeru, ali i brojna tajna udruženja o kojima se zna samo da postoje. Ključna riječ u tumačenju uloge tih skupina jest lobby. Premda korporacije mogu biti dobrovoljne organizacije, o korporativizmu se najčešće govori u kontekstu organiziranja koje pretpostavlja nasilne tj. nedobrovoljne oblike ponašanja prema drugim skupinama, pa je u nekim ustavima izrijekom zabranjeno organiziranje tajnih ili na prisili utemeljenih i agresivnih udruženja prema drugim organizacijama. Unatoč gotovo univerzalnom korporativnom udruživanju, takvo organiziranje društva predstavlja stalnu opasnost za liberalnu tj. pravnu državu, jer država u tim uvjetima ne može osigurati građanima jednake šanse u ostvarenju njihovih socijalnih prava (recimo pravo na rad izvan okvira sporazuma sindikata i države), pa je pojedinac, da bi zaštitio svoja prava ili interese, često prisiljen stupiti u strukovna ili druga udruženja. Kao što smo vidjeli, pored prirodne potrebe za udruživanjem, neka udruženja nastaju i zbog straha od tuđe agresivnosti, i sasvim je umjesna primjedba o progresivnom umnažanju netolerantnih udruženja. Strah od tuđe agresivnosti i sve češća pojava teorije zavjere na taj način uvećava nestabilnost društva, pa početni motiv za njezinu proizvodnju, jačanje društvene kohezije i solidarnosti, stvara neželjenu posljedicu – nepomirljive korporacije bez temeljnoga društvenoga konsenzusa. Kao što teorija zavjere stvara zavjere, tako se i zatvoreno društvo koje ju izrijekom koristi kao mehanizam društvena profiliranja i stratificiranja, pred nepoznatim i stvorenim neprijateljima sve više zatvara.