Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

O VESELOJ APOKALIPSI

U posljednje vrijeme, u situacijama u kojima nam manjkaju riječi ili pravi osjećaji za izricanje moralnoga zgražanja, često izričemo sudove ukusa. Kada čitamo novine, na primjer: premda je naše gnušanje nad sadržajem novinskih članaka i novinarskom etikom uglavnom moralne prirode, ipak radije pričamo o njihovom neukusu. Današnje novine na naslovnoj stranici ističu primjerice veliki navod negdašnjeg ruskog izaslanika za balkanska pitanja, Vitalija Čurkina, koji je povodom predviđenog susreta triju predsjednika, Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića izjavio: “Šah se ne igra bez kraljeva”. Čurkin tu nije posebno zanimljiv. Njegova izjava više govori o ruskom poimanju demokracije negoli o stvarnom stanju stvari (premda je Balkan zacijelo vrlo izraženi lokalitet za bonapartističke bolesti). Ali glavni urednik naše navodno najkulturnije novine smatra posve opravdanim tome naslovu posvetiti velik dio prostora na naslovnoj stranici. Te sitne, glupave sabotaže, kojima se hrvatskim vlastima među redovima želi podvaliti neka dvosmislica, i kojima se ezopovskim jezikom želi prefrigano reći što se zapravo misli o demokraciji u Hrvatskoj, samo su drugi vid one Čurkinove ruske koncepcije demokracije. Kako se netko još može zgražati nad travestijama jedne naše komične novine, kada uredništvo najvećih državnih novina takve travestije smatra posve prirodnim. Kada se slika predsjednika nađe na nekoj fotomontaži, ona provocira, nasmijava, i tim pomakom stvarnosti izriče jedan zapravo pozitivan odnos prema politici. Ali kada se ozbiljnim žargonom kaže da je cijeli ovaj rat bio jedna šahovska igra s kraljevim gambitima, i da bez kraljeva ne bi ni bilo toga šaha, onda je riječ o travestiji u zbilji. Dok je prvo travestija stvarnosti, drugo je stvarnost koja je postala travestija. I kao pozitivna činjenica, nad kojom se nažalost više nitko ne zgraža, ona je prebačena iz sfere morala u sferu estetske prosudbe, ona je postala neukus.

Kako to da prema takvim stvarima imamo estetsku a ne moralnu odbojnost? Je li riječ o sve većoj neosjetljivosti prema moralnim pitanjima, ima li to veze s ratom, s vlašću koja sve manje reagira na moralne zahtjeve građanstva, ili je naprotiv riječ o nečemu još složenijem, o nekoj dubljoj vezi estetskih i moralnih vrijednosti koja se ne tiče samo naše stvarnosti ovdje i sada, o nekoj organskoj vezi vrijednosti, o vezi u kojoj jedna vrsta vrijednosti nadomješta slom ili izostanak druge?

Travestije koje smo znali čitati nekoć, o džemperima Vasila Tupurkovskog, šalovima Ibrahima Rugove, o hercegovačkim bijelim čarapama i ne-znam-već-čijim uskim kravatama, bile su vesele travestije. Travestije koje čitamo danas uopće nisu vesele, jer se pojavljuju na samome početku djetinjstva nacije, a čini mi se da postoji neka izreka koja kaže da se ne može popraviti ono što je loše bilo započeto. Povijest nažalost nije Hollywood u kojemu sve ono što loše započinje na kraju po sili žanra i pravde dobro završava. Takvo pretvaranje moralnog sloma u estetski dojam dio je sociologije veselih apokalipsi.

O odnosu estetskih i etičkih vrijednosti, ili kako pesimističniji stručnjaci kažu, o slomu vrijednosti, sredinom ovoga stoljeća u svojim esejima o kiču i u trilogiji Mjesečari, izvrsno je pisao austrijski pisac Hermann Broch. Osnovna Brochova teza o povezanosti estetskih i etičkih vrijednosti glasi: estetika koja potiče moralne vrijednosti predstavlja umjetnost, estetika bez moralnih vrijednosti jest kič. Zadatak je umjetnika i umjetničkog djela prema Brochu da estetskim sredstvima čovjeka pouči o njegovu moralnu habitusu. Obrnuto naravno ne vrijedi: moralka ne može podučavati o estetici (što bi trebala biti dobra pouka za sve Robbespiere našega školstva).

Unatoč radikalnoj tezi o umjetnosti koja je navodno jedina sposobna sažeti i sintetizirati osnovne temelje “zgrade ljudskih vrijednosti”, tezi koja mi se, što sam stariji, sve više sviđa, Brochova analiza kiča i sloma vrijednosti danas je puno zanimljivija u primjeni. Isprva je riječ o onoj umjetničkoj primjeni, recimo u romanu Mjesečari, u romanu koji biografijama likova ocrtava slom vrijednosti. Brochovi likovi smješteni u vremenski okvir s početka ovoga stoljeća prikazuju postupni slom klasične slike vrijednosti: početna etika dužnosti i odgovornosti (kod Pasenova) postepeno prelazi u dezorijentiranost (proletera Esha), da bi na kraju završila (Hugenauovim) “trezvenim”, “racionalnim” ubojstvom suradnika i prijatelja, vanetičkim načelom koje pojedincu dopušta sva sredstva ako se mogu opravdati racionalnom koristi. Prema Brochu riječ je o modernističkim posljedicama razaranja jedinstvene logike i jedinstvenog morala, i o posljedicama njihova pragmatiziranja, usitnjavanja i individualiziranja. Ako postoje bezbrojne različite pragmatične logike i isključivo “pojedinačni” moral, onda je svim sredstvima opravdano činiti sve ono što može zadovoljiti vlastite interese. Tako onda, kaže Broch, u logiku vojnika spada da neprijatelju baci ručnu granatu među noge, u logiku vojske da s krajnjom konzekventnošću i radikalnošću koristi vojna sredstva i ako je potrebno da iskorjenjuje narode, ruši katedrale, bombardira bolnice i operacijske dvorane, u logiku privrednika spada da krajnje konzekventno uništava svaku konkurenciju, u logiku slikara spada da krajnje konzekventno i radikalno dovede slikarske principe do krajnjih granica, u logiku građanina da se krajnje konzekventno i radikalno izbori za vrijednost lozinke “obogatite se”… Sve to tvori onu poznatu logika Zapada. I dok su se nekoć te različite logike i različite vrijednosti sažimale u jednoj hijerarhiji vrijednosti, danas je nemoguće povezivati pojedinačna vrijednosna područja s onom središnjom vrijednosti, s onom osi čovjekova života koja povezuje pojedince sa cjelokupnim čovječanstvom, pa se svako to vrijednosno područje trudi da radikalnošću svoje logike povuče posljednje zaključke i potuče vlastite rekorde. Ali ako se ravnoteža tih vrijednosnih područja izgubi ili uništi, kako se to zbiva u ratu, u kojemu prevladava ideja vojne sile, ili šaha, kako to lakonski kaže Vitalij Čurkin, sve se ostale vrijednosti gube ili iskorjenjuju.

Početkom rata jedan je naš književnik i političar rekao kako rat i opasnost traži i ističe ono najbolje u ljudima. Danas, tri godine nakon početka rata, unatoč neospornom heroizmu pojedinaca, nisam uvjeren u točnost ove misli.

Ova retorička misao vraća nas natrag problemu odnosa estetskih i moralnih vrijednosti. U jednoj studiji o Hoffmanstalu Broch piše o Austrougarskoj monarhiji neposredno prije njezina sloma i ističe važnu misao o nužnoj ravnoteži estetskih i moralnih vrijednosti:

Politički čovjek ima nešto zajedničko s etičkim čovjekom. Obojica žele popraviti svijet, ili barem državu, stoga žele opredijeliti čovjeka, uvjeriti ga u vrijednosti koje su sami koncipirali, žele ga preodgojiti te tako u ime toga cilja provode nasilje nad bližnjim članom svoga plemena. Ta srodnost pokazuje se i u njihovom uvijek neprijateljskom stavu prema svemu estetskom. Strogi etičari, poput Savonarole i Kalvina, vidjeli su u estetskome vražje djelo. Premda političari teorijski nisu išli tako daleko, oni su tako ipak postupali u praksi, jer čim bi se politika shodno vlastitoj logici pretvorila u silu, ona je bezobzirno gazila sve ljudske estetske tvorevine. Međutim, u obrnutim ekstremnim situacijama, tamo gdje politička misao potpuno izostane, bilo zato što je još nerazvijena, bilo zato što je možda već ponovno zakržljala, estetska kategorija sve više istupa u prvi plan, ona sve više inklinira životnoj ornamentalnosti i dekoraciji života, pa se napokon pretvara u onu etičku ravnodušnost koja se izražava kao puki hedonizam, kao bolesno sladostrašće.

Broch ne kaže “kao dekadencija”, jer dopušta da se takav hedonizam pojavi i pri rađanju nacije. Takve smo hedonističke dekadencije bili svjesni zadnjih dana Federacije, u vrijeme posljednje štafete, Mladine i Laibacha. Ali jačanje sličnog esteticizma, ma koliko se činilo da označuje određenu, relativno visoku razinu kulture ili bolje reći takozvane kulture, obrnuto je proporcionalno snazi političkog i etičkoga, i zato je naša sklonost estetskom prosuđivanju političkih događaja vrlo jasan simptom jedne teške društvene bolesti: bolesti koja se zove politička rezignacija i apatija. U nemogućnosti da riješimo problem tamo gdje on nastaje, pretvaramo se u psihoanalitičke, neurotične pacijente koji uživaju u svojoj pseudoestetskoj sublimaciji.

Bečani su krajem stoljeća predstavljali središte te pseudoestetske kičerske sublimacije, kaže Broch, upravo zato što su sferu etike i politike posve prepustili dvoru Franje Josipa.

A Zagreb, koji je svoje središte oduvijek tražio negdje drugdje, svugdje osim u sebi samome, u tome je obrascu, u toj dekoraciji Ilice, Jurišićeve i Bogovićeve, i gardom pred Banskim dvorima, u takvim simbolima i ornamentima državnosti, stoljeće kasnije, stoljeće prekasno, pronašao svoj zaboravljeni bečki uzor. I zato takvo nenormalno stanje, bez obzira nastaje li na početku ili na kraju života jednoga naroda ili države, građani onih sretnijih područja nešto dalje od fronta, s pravom nazivaju veselom apokalipsom.