Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek
DANAK FAŠISTIČKE KRIVNJE
U vrijeme proslave pedesete godišnjice iskrcavanja saveznika u Normandiji u inozemnoj i domaćoj javnosti ponovno se počelo govoriti o raznim aspektima fašizma i o njegovim socijalnim i psihološkim posljedicama. Nizala su se i posebna osobna svjedočanstva, iz kojih je bilo jasno da unatoč svim poznatim činjenicama i naporima većine stanovnika s obje strane negdašnjeg fronta, za mnoge Drugi svjetski rat ustvari nije završio. Hrvatska javnost u tome smislu prati svjetske trendove. U Vjesniku se gotovo svaki dan na stranici s pismima čitalaca može pronaći neka polemika o tome kako je Drugi svjetski rat u ovim krajevima mogao teći ili završiti, i tko je ustvari bio na pravoj strani. Pažnja koja se posvećuje problemu fašizma i njegovoga nasljeđa nužno predstavlja bitan dio kulture i izraz socijalne strukture društva u kojemu se pojavljuje.
Za obnavljanje rasprava o fašizmu postoje brojni razlozi i njima nije potreban posebni povod. Medijski sporovi uglavnom se vode na dvije razine: riječ je prvo, o sporovima oko činjenica, koje su zbog mnogobrojnih i raznolikih razloga bile iskrivljene, sakrivene ili sporne. Tako su primjerice objavljivanje Žerjavićeve knjige o žrtvama rata i prijevod knjige Ministar i masakri Nikolaja Tolstoja o Bleiburgu i križnome putu u nas koincidirali s nastankom višestranačkoga sustava. Premda je zataškavanje činjenica kojima bi se mogla oslikati druga strana medalje bila klasična politika zemalja iza željezne zavjese, neke su činjenice iz ponašanja pobjedničkih trupa dobile na težini tek zbog promijenjenih političkih okolnosti u kojima u međunarodnoj vanjskoj politici s Njemačkom, Japanom i Italijom opet treba računati. Primjerice, u izvanrednoj studiji američkog povjesničara Tonyja Judta pod naslovom “Prošlost je neka druga zemlja. Politički mitovi u poslijeratnoj Europi”, u studiji koja pokušava dočarati razmjere fašizma u Europi, posebno u navodno “antifašističkim” zemljama, i objasniti razloge falsifikacije povijesnih činjenica odnosno stvaranja mitova o pobjedničkim narodima, iznose se neke vrlo zanimljive povijesne i socijalne činjenice o razmjerima uništenja. Judt između ostaloga piše:
U tjednima koji su slijedili nakon sovjetskog vojnog zauzimanje Berlina zbog silovanja se za liječničku obradu prijavilo 90000 žena. U Beču su Zapadni Saveznici u prva tri tjedna nakon upada Crvene armije zabilježili 87000 žrtava silovanja…
Kao rezultat Potsdamskog pomicanja poljskih granica u poslijeratnim je godinama zbog protjerivanja s Balkana ili kolektivnog kažnjavanja sudetskih Nijemaca protjerano 15 milijuna Nijemaca… Dva milijuna je umrlo na putu ili za vrijeme protjerivanja, a ostali su stigli u Zapadnu Njemačku (najviše u Bavarsku) u kojoj su još 1960. 28% svih državnih i javnih činovnika bili izbjeglice i prognanici.
Daleko su teži i u izvjesnom smislu opasniji vrijednosni aspekti sporova o fašizmu koji se tiču tumačenja događaja. Oni se s jedne strane trenutačno prenose na postojeći politički krajolik ali isuviše često i izviru iz njega, jer mnogi pojedinci, upravo zbog promijenjenih političkih okolnosti misle da je veoma oportuno prevrednovati sve vrijednosti i krenuti u drugu krajnost, i početi na neki način opravdavati fašizam. Judt vrlo dobro zaobilazi stupicu, i pokazuje kako su razmjeri fašizma u Istočnoj Njemačkoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Francuskoj, Norveškoj, Nizozemskoj bili potisnuti i pretvoreni u “pobjedničke mitove” zbog različitih ideoloških i socijalnih ciljeva: na Istoku radi globalne ideologije u kojoj je fašizam bio samo “izraz” kapitalizma, a na Zapadu, prvenstveno u Francuskoj i Italiji, zbog stvaranja bržih uvjeta za ozdravljenje od fašizma vrlo oboljelog socijalnog tkiva. Prema tom poslijeratnom “mitu” samo su Nijemci bili pravi krvnici; njih se slobodno moglo optuživati za sva zlodjela počinjena tijekom Drugog svjetskog rata.
Tonyja Judta gorenavedene činjenice zanimaju u vezi s drugim važnim pitanjem, s pitanjem denacifikacije od fašizma oboljelog društvenog tkiva, i s posljedicama određene vrste denacifikacije. Važnost toga pitanja za suvremenost vidimo primjerice na slučaju Miloševićeve Srbije koja vrlo očito boluje od iste socijalne bolesti. U posljednjim godinama rata i prvim poslijeratnim godinama kažnjavanja fašista i nacista imalo je raznolike oblike. U većini zemalja, posebno u Francuskoj i Italiji, ali isto tako i na Balkanu, kolaboracionisti su smicani po kratkome postupku: najčešće bez obilježja “legitimnosti” koja prati građansko pravosuđe. Građanski sudovi još uopće nisu bili uspostavljeni. U Skandinaviji i Beneluxu broj osuđenih kretao se u rasponu od 40 do 64 na 10 tisuća stanovnika. Ali recimo u Austriji, za ratne je zločine optuženo 130000 osoba, protiv 23000 je podignuta optužnica, 13600 su proglašeni krivima, 43 ih je osuđeno na smrt, a kazna je izvršena nad tridesetoricom. U Francuskoj se također primjenjivao blaži kriterij: od 2640 optužbi izvršena je 791 smrtna kazna, a prosječno je optuženo 12 osoba na 10000 stanovnika. U Italiji je proces denacifikacije bio najsporiji i najsporniji. Još 1960. od 64 prefekta Republike, 62 su bila fašistički funkcioneri, a isto vrijedi, kaže Judt, i za svih 135 policijskih šefova. U Njemačkoj se postavilo pitanje: koga kažnjavati i kakve razmjere kažnjavanja poduzeti. Može li se stati samo s kažnjavanjem nacističkih časnika ili treba kazniti sve sudionike, što bi značilo cijelo društvo. Godine 1949. nakon Nuernberškog procesa i sporadičnog i simboličnog kažnjavanja završila se američka blagonaklona metoda denacifikacije i kažnjavanja nacista.
Američka metoda denacifikacije imala je svojih prednosti i nedostataka. Ona očito nije uspjela kazniti sve pojedince odgovorne za fašističke zločine, ali je zato stvorila dugotrajnu socijalnu klimu u kojoj se o tome moglo i trebalo govoriti. Posljedica toga bila je relativno brzo sazrijevanje za demokraciju (to “brzo” znači desetak i više godina) i jasna svijest da se takvo stanje ne bi trebalo ponoviti. U Istočnoj Njemačkoj međutim još danas možemo vidjeti posljedice komunističkog načela denacifikacije i pacifikacije svih sukoba, načela prisilne “šutnje”. U Istočnoj Njemačkoj, kao uostalom i u Hrvatskoj, fašizam se smatrao posljedicom ili izrazom klasnog, buržoaskog sistema, i mislilo se da će se uravnilovkom ili nacionalizacijom riješiti problem fašističkoga nasljeđa. Ali ove dvije metode tj. ideologije denacifikacije ostavile su otvorenom mogućnost da se fašizam i nacizam u budućnosti jave kao oblik otpora protiv komunističkog totalitarizma, što se u nekim zemljama i dogodilo. Isto tako, komunistička je ideologija pogrešno povezala fašizam s kapitalizmom pa se time stvorila neka vrsta socijalnog uvjetovanog refleksa: kada se javila potreba za slobodnim tržištem, tj. za kapitalizmom, tu je pojavu pratio i njezin uvjetovani refleks – tj. fašizam odnosno njegov ksenofobični klon.
Poratne rane još očito nisu zacijelile. U recentnom njemačkom tisku polemizira se primjerice o slučaju povjesničara Emila Noltea koji se zalaže za relativizaciju povijesnih tumačenja o Drugome svjetskom ratu, a javno minoriziranje Mussolinijevih grijeha u Italiji postala je gotovo općepoznata činjenica.
Niti naše novine nisu imune od takve opasne relativizacije. Za povjesničara i političara spor oko vrijednosti kojima promatramo još žive i duboke ratne i poratne rane (za koje se dugo smatralo da su odavno zacijeljene) veoma je važan.
Osim toga, podaci koji se danas bez ustručavanja iznose s obje strane negdašnje zavjese ili negdašnjih frontova, jer je prestao embargo na informiranje između prvoga i drugoga svijeta, kao uostalom i ovaj naš rat u kojemu srpski agresor pokazuje tipične znake fašističke psihologije, socijalne i vojne organizacije, pokazuju da fašizam i nacizam nisu bili samo posljedice povijesnih okolnosti i slučajnosti, već da za njih treba potražiti općenitije socijalno ili psihološko objašnjenje. Drugim riječima, slični se fenomeni mogu pojaviti u vrlo različitim društvima i vremenima.
Pored povijesno-socijalnih uzroka za stvaranje mitova koje smo naveli, postoji još jedno zanimljivo tumačenje. Neki istraživači istražuju odnos prema nacističkome nasljeđu i s druge, isto tako zanimljive, psihološke i antropološke strane. Riječ je o problemu krivice. Nizozemski autor Ian Buruma u svojoj knjizi Nadnica za krivnju: sjećanja na rat u Njemačkoj i Japanu, dokazivao je kako u odnosu Njemačke i Japana prema nasljeđu iz Drugog svjetskog rata postoje goleme razlike, te prihvativši antropološku opoziciju Ruth Benedict “krivnja naspram srama”, piše:
Nijemci se guše u krivnji, oni osjećaju potrebu da ispovjede svoje grijehe, da olakšaju svoju krivnju i da im bude oprošteno… Japanci s druge strane žele ostati tihi, a još više žele da i drugi ostanu tihi, jer poanta nije u krivnji u očima boga, već u javnome stidu, u nelagodi, u obrazu.
Buruma predlaže religiozno tumačenje te kulturne opreke i pruža ilustracije tih različitosti: govor Philippa Jenningera, predsjednika Zapadne Njemačke povodom pedesete godišnjice Kristalne noći, u studenome 1988. i javnu izjavu gradonačelnika Nagasakija, Motoshime Itoshija, u prosincu iste godine, o carevoj djelomičnoj odgovornosti i krivici za rat. Jenninger je u svome govoru pokušao dočarati atmosferu iz 1938. kako bi ljudima pružio lekciju o suučesništvu u zločinu, ali je javnost pogrešno shvatila predsjednikovu poantu, smatrajući da on vjeruje u stavove koje je samo htio opisivati, pa je predsjednik Njemačke zbog toga podnio ostavku. Javna reakcija na izjavu gradonačelnika Nagasakija bila je još pogubnija. On je svoju umjerenu izjavu o dijelu careve odgovornosti dao kao odgovor na jedno pitanje komunističkoga zastupnika u gradskome vijeću Nagasakija, u vrijeme kada se znalo da car umire. Gradonačelnika su napali desničari i patrioti, bio je odmah isključen iz svoje političke stranke, a dan poslije careve smrti skoro je poginuo od zadobivenih hitaca iz pištolja jednoga nacionalističkog fanatika.
Navedeni Burumini primjeri iz novije povijesti zorno svjedoče o različitim odnosima prema nasljeđu drugog svjetskog rata. I u Hrvatskoj bi se mogli naći slični, ne manje paradoksalni primjeri.
Jedno je međutim sigurno. Želi li se Hrvatska ugledati na Njemačku, tj. na onaj zapadnonjemački razvijeniji dio, morala bi se ugledati i na njezin odnos prema fašizmu. Na taj odnos ne bi trebala utjecati činjenica da je nad Hrvatskom sada počinjen jedan sličan užas. Krivnja ili stid, obje reakcije na Drugi svjetski rat nesumnjivo su bolje od vjerovanja da je ono hrvatsko stanje, ona hrvatska država, nešto na što bismo se mi danas trebali ugledati. Možda bi stoga za nas bila sretna okolnost da prema svemu što se nekoć zbivalo imamo toliko distance da nam najvažnije pitanje bude Burumina klasifikacija krivnje i stida.
Sadržaj
POČETAK: PRIVATNI I JAVNIPočetak i kraj
Hrvatska "nulte" godine
PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas
DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta
TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci
ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici
BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav
Impresum