Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

SVIJET 2000. GODINE I NAŠ PREURANJENI OPTIMIZAM

Vijesti o navodnom premještanju stožera NATO-a iz Napulja u Zagreb, o iskrcavanju vojnika Sjevernoatlantskog saveza u Pločama, o ponudama za Partnerstvo za mir i o depolitizaciji vojske iz našeg dnevnog tiska, mnogi su građani Hrvatske dočekali s vidljivim olakšanjem i optimizmom, kao znak, ako već ne kao gotovu činjenicu, da će možda uskoro zapuhati neki mirniji vjetrovi. Učinilo nam se za trenutak da ulazimo u neku novu zonu razmišljanja i da se ćemo se uskoro konačno i neodložno moći posvetiti nekim liberalnijim strujama izgradnje hrvatskoga društva.

Pokazalo se da je ovaj optimizam, barem što se Atlantskoga saveza tiče, preuranjen. Ali možda je riječ i o nekom globalnijem razočaranju. Timothy Garton Ash, britanski publicist koji je godinama pratio zbivanja u Istočnoj Europi, svoj posljednji članak pod naslovom “Jedan civilniji svijet” primjerice započinje i završava refleksijama o hrvatskome prijevodu i izdanju svoje knjige We are the people, refleksijama o dosegu njegovih ideja na području jugoistočne Europe. U njemu se vrlo skeptično odnosi prema vlastitom optimizmu o utjecajima i dosezima purpurne revolucije iz 1989.

Čak i u slučaju prestanka rata perspektive ni za jednu zemlju Srednje i Jugoistočne Europe nisu blistave. U projekcijama časopisa The Economist i Time, i skupine autora s Marylandskog sveučilišta objavljenih u knjizi Pojava tržišta u Istočnoj Europi iz 1992., tvrdi se kako će zemlje jugoistočne Europe dohodak po glavi stanovnika ostvaren 1989. godine ponovno u najpovoljnijoj varijanti ostvariti tek 2010. godine, to jest ako ne bude rata, i ako će državnici novih zemalja slijediti liberalnu ekonomsku politiku.

To je pesimistično tumačenje priče. Drugi dio priče kaže da perspektive zemalja u tranziciji, zanemarimo li ratove, nisu tako strašne, i da će se nakon razdoblja pretvorbe, one pridružiti civiliziranim zemljama svijeta s jakom tržišnom demokracijom. U navedenoj knjizi o nastanku tržišta u Istočnoj Europi, ekonomist Christopher Clague kaže kako su se zemlje Istočne i Srednje Europe nalazile na vrhu jednog malog brda. S vrha tog brda vidi se golema planina. Da bi se popeli na tu veliku planinu, namjernici s vrha maloga brda moraju se prvo spustiti u dolinu. Iz privremene doline, naši će putnici moći krenuti prema vrhuncima visoke planine.

Taj se dio priče uklapa u globalni optimizam koji je zavladao na Zapadu zbog širenja demokracije i tržišta. S približavanjem kraja tisućljeća, ruše se prepreke za uvođenje tržišne politike. Nastaju golema nova tržišta. Informatička revolucija, poput industrijske prije stotinjak godina, pokreće novi, nezaustavljivi tehnološki napredak i ubrzava svjetsku trgovinu i liberalnu politiku slobodnoga tržišta. Pred deset godina, tvrdi Reginald Dale, privrede slobodnoga tržišta obuhvaćale su milijardu ljudi. Sada nije nikakvo pretjerivanje ako se kaže da su nove tri milijarde ljudi krenule naglim putem u modernost.

Ako je za Marshall McLuhana pred petnaestak godina svijet bio samo informacijsko globalno selo, on je sada postao i tržišno globalno selo. Kineska je privreda po opsegu već sada veća od kanadske, od privrede zemlje koja pripada skupini najrazvijenijih, skupini G-7. Stope rasta zemalja u razvoju već desetak godina najrazvijenije zemlje ne mogu slijediti. Ako nastavi tim stopama razvoja, kineska će privreda 2020. godine biti gotovo za upola veća od privrede Sjedinjenih Država. Prema projekcijama Svjetske banke, udio zemalja u razvoju u svjetskoj proizvodnji 2020 godine bit će preko 65%, za razliku od današnjih 45%. Iste će godine devet od petnaest najrazvijenijih zemalja biti iz zemalja današnjeg trećeg svijeta. Do kraja desetljeća industrijska će proizvodnja razvijenih zemalja biti manja od polovice ukupne svjetske proizvodnje. Zemlje u razvoju već dugo nisu zemlje koje samo izvoze sirovine i uvoze gotove proizvode. Danas izvoz gotovih proizvoda zemalja u razvoju iznosi 60% njihovog ukupnog izvoza za razliku od samo 5% iz 1955. Prema procjenama OECD-a ako će se Kina, Indija i Indonezija razvijati prema sadašnjoj stopi od 6%, 2010 godine 700 milijuna ljudi u tim zemljama (broj koji odgovara sadašnjem zbroju stanovnika Amerike, Europske unije i Japana), imat će prosječan dohodak današnje Španjolske.

Ali, dok je za neke navedeni razvoj događaja razlog za optimizam, neki zbog njega postaju pesimistični. Podjele svijeta bitno su se izmijenile. Pred tridesetak godina zemlje u razvoju smatrale su trgovinu sa Zapadom opasnošću za vlastiti razvoj. Govorilo se o neokolonijalizmu, o dependenciji i izrabljivanju. Danas je situacija upravo obrnuta. Zemlje u razvoju više se ne smatraju žrtvama već osvajačima, a naš klasični Zapad ozbiljno se zabrinuo za vlastiti opstanak. Tako primjerice francuski nobelovac za ekonomiju Maurice Allais tvrdi kako će slobodna trgovina sa zemljama u razvoju u Europi dovesti do masovne nezaposlenosti i golemih razlika u plaćama. Posljedica odljeva kapitala u zemlje s manjim troškovima proizvodnje dovest će do socijalne eksplozije. Slične stavove iznosi i financijski magnat i novi Europolitičar Sir James Goldsmith, koji tvrdi da je slobodna trgovina prihvatljiva samo među zemljama na sličnoj razini ekonomskoga razvoja. Posljedice takvog golemog napretka zemalja u razvoju su smanjenje radnih mjesta i realnih dohodaka niskokvalificiranih industrijskih radnika u razvijenim zemljama, visoke kamatne stope, povećanje cijena nafte i drugih sirovina što može ponovno zapaliti inflatorne procese, a zbog sve veće potražnje za energentima, tu su i ekološki rizici. Pored toga nove i sve veće podjele na dobitnike i gubitnike mogle bi pokrenuti val protekcionističkih mjera kojima bi se čuvale nacionalne industrije i radna mjesta, val koji bi zbog zatvaranja nacionalnih ekonomija doveo i do međunarodnih političkih napetosti.

Ali, kako tvrde analitičari časopisa The Economist, trgovina nije igra u kojoj jedna strana mora izgubiti. Povećanje dohotka tako velikog broja stanovnika povećat će njihovu sposobnost za kupovanje proizvoda u kojima prednjači razvijeni zapad. Međutim, navedene prognoze Zapadu služe kao pokazatelji pravaca razvoja, kako bi se izbjegli negativni trendovi. Jedan od sektora na koji valja obratiti pažnju jest radna snaga, njezini troškovi i mobilnost. Visoka cijena radne snage na Zapadu opravdavala se njezinom produktivnošću i stručnošću. Tržišno je bilo oportunije ulagati u radnu snagu nego u transport prema dalekoističnim zemljama. Ali skidanjem carinskih barijera i snižavanjem troškova prometa, visoka cijena radne snage više nije opravdana. Troškovi radne snage u industrijskom sektoru pokazuju veliki nesrazmjer. U Njemačkoj jedan sat radnika vrijedi 25 dolara, u Poljskoj 1,5, a u Indoneziji samo 0,5 dolara. Ako zemlje s manjim troškovima radne snage ovladaju tehnologijama koje potiču produktivnost, takozvane zemlje u razvoju postat će superproduktivne. Istovremeno, pokazalo se zapadna radna snaga sve teže svojom produktivnošću može konkurirati dalekom istoku, stoga je opasnost za niskokvalificiranu radnu snagu velika. Sada je naime moguće postići visoku produktivnost, visoku tehnologiju i niske nadnice. S druge strane, pokazalo se da sudjelovanje u tržištima dalekog istoka srazmjerno pojačava specijalizaciju radnika, što je pretpostavka za konkurentnost na globalnom tržištu. Specijaliziranost radne snage oduvijek je bila komparativna prednost Zapada. Drugim riječima, pravilna strategija Zapada nije zatvaranje, koje je oduvijek značilo ekonomski nazadak, već daljnja specijalizacija vlastite radne snage, uz povećanje njezine mobilnosti u konkurentne sektore. Za niskospecijaliziranu radnu snagu međutim u Americi to će značiti siromaštvo, a za Europu nezaposlenost.

Što na temelju navedenih globalnih projekcija treba zaključiti o razvoju Hrvatske? Prema ekonomistu “marylandskog” kruga, Lawrenceu Summersu, zemlje Istočne Europe ne smiju očekivati nikakav novi Marshallov plan, neke velike investicije za popravak infrastrukture, prvo stoga što bi razmjer ulaganja jednak Marshallovu planu bio nedovoljan, a drugo stoga, što zemlje Istočne Europe navodno raspolažu vlastitim dosad neiskorištenim monetarnim resursima. Drugim riječima, bit će ostavljene nasamo. S druge strane, analiza privreda Europske unije pokazuju da je za najveću europsku silu, Njemačku, posve nerazumno ulagati u poljoprivredu južnih zemalja, te da maastriški dogovor neće funkcionirati, ako se u igru ne uključe zemlje Istočne Europe, zemlje u kojima industrijska ulaganja za Nijemce nose veće profite od poljoprivrede Sredozemlja. Komparativnu prednost zemalja Istočne Europe, uključujući Hrvatsku, treba tražiti u jeftinoj cijeni radne snage i u njezinoj relativnoj obrazovanosti. Relativnoj obrazovanosti, jer dosadašnje obrazovanje u Istočnoj Europi nije bilo tehnološki orijentirano.

Što se investicija tiče, kredite ne treba očekivati od razvijenoga Zapada, već eventualno od zemalja Dalekog istoka. Ali ni tu ne treba očekivati grandiozne pomake. Zbog zatvorenosti europskog tržišta za proizvode Istočne Europe, tržišta treba tražiti u međusobnom povezivanju, odnosno među samim zemljama Istočne Europe, kao i u zemljama koje u globalnim projekcijama malo obećavaju: u arapskome svijetu i južnoj Americi.

Ne treba dakle očekivati veliku financijsku pomoć velikih sila. Njihovu pomoć treba tražiti samo u pronalaženju rješenja koja će onemogućiti prirodni ali zastarjeli put: zatvaranje privrede; onaj put kojim Europa, na vlastitu štetu, sve češće kroči. Jer, kako kažu tvorci navedenih projekcija: “zemlje koje će se sada zatvarati, sve će više gledati u leđa novim ekonomskim pobjednicima”.

Za Hrvatsku je dakle povezivanje sa Sjevernoatlantskim savezom i Međunarodnim monetarnim fondom tek prvi korak u povezivanju s razvijenim svijetom. On je pretpostavka za to da za nas navedene globalne projekcije uopće poprime neki smisao. Ali osim toga, očito postoje i brojne unutrašnje političke pretpostavke bez kojih niti to, navodno već ostvareno povezivanje, neće biti moguće.