Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek
GUSKE U MAGLI
U najavnoj i odjavnoj špici Hrvatske televizije, poslije Lijepe naše ujutro i prije Lijepe naše oko ponoći, već nekoliko godina teče turističko-propagandni spot uz glazbu nove hrvatske himne Moja domovina. U relativno ukusnoj video-razglednici postoji jedan kadar vrijedan dodatnog tumačenja. To je kadar ili točnije, sličica, koja prikazuje tuste guske koje lutaju u magli. Što rade guske u magli na domoljubnome spotu Hrvatske televizije? Očito je naime da guske, kao niti magarac u jednom drugom kadru istog spota, nisu puki znakovi hrvatskih prirodnih ljepota; kada bi bili, mogli bismo autoru spota prigovoriti da je možda mogao izabrati primjerenije simbole hrvatskih prirodnih ljepota. Guske u magli isuviše su poznati simbol da bismo preko slučajnosti njihova pojavljivanja u Mojoj domovini mogli olako prijeći.
Prvo se prisjećamo Matoša, pa onda suda Stjepana Radića o Supilu i članovima Jugoslavenskog odbora koji su pohrlili Pašiću u Beograd, kao guske u magli. Tu su naravno i Krležnine Balade a posebno “Planetarijom”, pun megli i maglenih aluzija, u kojima se pored Supilovog Frana, “ki tolvaja imel je za bana” i “kem serce pregrizla horvacka je rana”, dodatno ismijavaju biskup Štroca, ban Mažuran, i “med ilerskim fanti, mertvačkemi snuboki, špancirajući” doktor Ludwig von Gay. U toj magli valjaju se još “Križanič naš Jurko”, pater Grabovec, i “bože čuvaj, bože štiti bana našeg s tem banditi”, ban Khuen Hedervary. Tu su osim toga Mađaroni, Iliri, hausherice, kuharice, kelnerice, galženjaki, coparnice, kišobrani, gumbašnice, privatdocenti, poglaviti bogci, samostalci, šokci, pravnički umokci, Bonjevci i Raci, natikači, pletigači, oružniki, maškaraši, nagodbenjački mužikaši, nadribani, kuferaši, kurenti, šenti, hmani, žbiri, kervavi barbiri, bakenbarti sivi, plavokervni bogci, žakli nacifrani, prefrigani faloti, eršeki dvorski, jopci negeduvani, sove i šišmiši v beameterskih škuljah, klimavci prodani, čalarni saboraši, cijela plejada hrvatskog plebsa, nekoć kao i danas. Jedino je “Stari” dobar, za Krležu i njegove nasljednike.
Taj je “Stari” za Hrvate prvo bio Starčević, onda je to bio Radić, a od četrdeset i pete, kada to više nije bio intimus predsjednikove supruge Đuro Pucar, onda je to svakako bio vječni predsjednik Josip Broz. A i danas mužikaši strepe nad našim Starim, “ne daj bog da mu se kaj desi”. “Okolo Starog”, veli Krleža, “vidim perhučeju zagrepci, kak okolo Tornja preplašeni vrepci”. Gledajući danas “z nekog drugog Planetarijoma” sasvim suvremeno dodaje: “Stari se punta i Stari pluje na biškupsku “žlicu duševnog sladoleda”… (bil je) Jedini lampaš v kermežljivoj noči, kak germlavine bas za naše tupoglavce…” I svi s punim pravom misle da znaju tko je taj Stari, premda je on uvijek i neprestano drukčiji, čitali oni Planetarijom četrdesetih, sedamdesetih ili devedesetih godina.
A što je s guskama? One su, kako rekosmo, jednom pohitale za Supilom, drugi put su stavljale vrlo, vrlo bučne kuglice u kutije za Broza i njegove, a onda su četrdeset godina potom bez vidljivog procesa učenja, odmah pohitale da pod Jelačićevim repom stave dukat pod svoj opernaćeni vanjkuš, da se što prije izlegu novi, mladi gušćići, kako bi Banovu sablju mogli okrenuti u nekom drugom smjeru.
Danas, početkom rujna 1994. godine, komentatori navodno najboljih hrvatskih novina, povodom zasigurno najjačeg štrajka u povijesti novog režima, guskama u magli nazivaju učitelje, profesore i voditelje štrajka. I onda se opet pitamo nismo li zapravo krivo shvatili tko je pravi adresat Radićeve poruke: tko su i što su guske u magli i gdje ih treba tražiti. Možda Krleža odgovara i na to pomaknuto pitanje:
Pred Banom plaziti i kmeta gaziti
kak cucek na saki banski mig paziti
v otajnosti petljati, lagati, krasti
v saborišču lajat “o narodnoj časti”
čerčkati, lagati, brez glave, brez repa
da naša je domovina naša i lepa,
kaj ak ju Khuen šiša, davi, gnjavi, cepa,
žitek je prelep iz prepunog žepa.
Sada nadam se imamo točniji interpretativni ključ za tumačenje onog začudnog kadra s guskama u spotu Moja domovina. Možda je autor spota Moja domovina koja divno dočarava ljepote Hrvatske naručitelju podvalio jednu tempiranu bombu. I nadobudnim interpretima poput mene rekao: to su, gledaoče, Hrvati. To nisu Srboljubi i Jugoslaveni, ekumenisti i nadnacionalisti, intelektualci i kozmopolitanci koji ne shvaćaju da je domaća vlast najbolja, samo zato što je domaća. Jer kako bismo inače mogli protumačiti pojavljivanje i reklamu za “te i takve” guske i gusane, u novoj hrvatskoj video himni, iskorijenjene i dezorijentirane inteligente, kako je jednom rekao naš Stari… sve one Soroševce, Arkzinovce, Feralovce, ex-Danasovce, jugo-nostalgičare, kolaborante, intervencioniste, špekulante, talijanaše, istarske ‘sete-bandijeraše’, ateiste i liberale, udbaše, feministkinje, nazovi-mirotvorce, neo-azilante i neo-emigrante, brain-drainovce, orjunaše, teledirigirane krajinaše? Kako je moguće da u hrvatskoj nacionalnoj video himni, svako jutro i svaku večer odajemo počast takvima? Ali to jesu Hrvati, diskretno poručuje autor himne. To su Hrvati, koji poput guske nobelovca Konrada Lorenza, instinktivno i gegavo bježe za prvim živim bićem koje ugledaju nakon izlijeganja, za svojim navodnim ili pravim roditeljem. To su Hrvati, i sve ih je više. Oni se ne množe zato jer posebno paze na ženske plodne dane i zato jer posjećuju posebne seksološke, svodničke seanse don Bakovića. Sve ih je više, jer su rupe u situ i rešetu novog režima sve veće… Zato jer se svatko, doduše s većim ili manjim pravom, može pronaći u nekoj nepravovjernoj kategoriji. Istovremeno onih pravih, pravnih i pravovaljanih ima sve manje. A što ih je manje, to talambasi, po logici stvari, moraju biti jači. I tako se negdašnji poklič vladajućeg pokreta “Zna se”, pretvara u disidentski “Sve se zna”. I tako se, kao i u starom režimu, može dogoditi da svako jutro i svaku večer na državnoj televiziji dajemo počast guskama u magli, i da neka nekoć poćudna slika ili misao, postane jezgra novih trojki katara, patarena, albigenza, bogumila, valdenza i ostalih Bogu nemilih, što začinju djela nacionalne heretičke opačine. I tako se događa da je sve manje krojača, a sve više djece koja znaju da car ide gol. Poput razgovora među poklonicima kult-filmova: ritualne filmske slike postaju samostalni simboli kojima je prvobitno značenje zaboravljeno. A zamišljeni televizijski obredi prelaska noći u dan i dana u noć, koji su nakon sizifovskog nošenja jedne poruke, koja se u međuvremenu zaboravila, počinju nositi jednu sasvim drugu poruku.
Ali možda s Hrvatima i guskama stvari stoje drukčije. Možda su guske doista guske… i ništa više. I onda opet, što ako su se guske u magli posve slučajno našle na YU-matic himni? Što ako za njezinog autora nije bilo bolje slike za panonske magle i panonsko blato, ovaj put bez Bobočke i Filipa Latinovića, čemer u kojem se često pjeva “Tužna je nedjelja”, što ako mu nije ništa pametnije palo na pamet od tih gusaka koje bezglavo lutaju po jarcima slavonskih ravnica i “ušorenih ognjišta”?
Posve slučajno guske tamo nisu došle. I ako dopustimo da je inteligentni i lukavi autor zaboravio na Radića i na Krležu, onda mu je baka zasigurno čitala onu Andersenovu bajku “Tatica uvijek zna najbolje”. Ili ga je pak tatica podsjetio na tu bajku. Onu bajku u kojoj je riječ o siromašnom tatici i mamici, o tatici koji odlazi na sajam da proda svojeg konja. Tatica je, ako se sjećate, trampio konja za kravu, kravu za ovcu, ovcu za gusku… i tu su autor našeg spota, ili njegova, sada već pokojna baka, iz nepoznatog razloga, zaspali. Ne dočekavši kraj bajke. Prema kojoj bi guska bila još sasvim dobro pečenje prema onome što je uslijedilo. I da nije bilo oklade s Englezom, i bedaste mamice koja zna da tatica uvijek zna najbolje, tatica i mamica ostali bi samo s hrpom tuđih ogrizaka. A tatica bi umjesto “Kraljevstvo za konja” mogao poručiti “ogriske za konja”. Ovako je Andersen, bog da mu dušu prosti, taticu i mamicu, a onda stotinjak godina kasnije i nas, za slijepu vjeru nagradio s trideset engleskih stand-by ekija. A mi smo, zajedno s našim taticom, tom pametnom Englezu već napisali svoje pismo namjere. I kuvertirali potez koji će se otvoriti u nekoj drugoj šahovskoj partiji.
Sadržaj
POČETAK: PRIVATNI I JAVNIPočetak i kraj
Hrvatska "nulte" godine
PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas
DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta
TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci
ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici
BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav
Impresum