Rađanje nacije : kronika jednog skeptika u doba tranzicije 1994.-1995. | Darko Polšek

HAYEK VS RICHELIEU, ili O AUTORITETU I SPONTANOME PORETKU

 

U ostavštini kardinala Richelieua nalazimo traktat pod naslovom “O razumu i državnoj vladavini”. Kardinal Richelieu piše:

Zdravi razum svakog od nas vodi k shvaćanju da je čovjek obdaren razumom, i da stoga ne smije činiti ništa nerazumno, jer bi inače djelovao protiv svoje prirode i protiv volje Božje. Nadalje, što je čovjek veći, to mora biti svjesniji tog načela… Ako je čovjek razumno suveren, iz ta dva načela jasno slijedi da čovjek mora razum učiniti suverenom, koji od njega traži ne samo da mu bude podložan, već i da sve koji stoje pod njegovim autoritetom prisili da ga religiozno slijede. Iz te preporuke slijedi druga, koja nas uči da pored toga što ne smijemo željeti ništa što ne bi bilo razumno i pravedno, isto tako ne smijemo željeti nešto a da to ne ostvarimo ili da ne tražimo od drugih da potpuno poslušno slijede naše naredbe, jer inače razum ne bi bio suveren… Ali takvi rezultati nikada se ne pojavljuju pomoću djela koja proizlaze iz čisto umnog razmišljanja. Zbog toga je nužno podržavati nečiju odluku čvrstom voljom jer je to jedini način da budemo poslušni, i kao što je poniznost prvi temelj kršćanskog usavršavanja, tako je poslušnost najznačajniji dio podložnosti, tako nužne za blagostanje nacije… Nužno je da te stvari želimo ispuniti u potpunosti, tj. sa savršenom čvrstoćom i trajnim uvjerenjem, stoga kada se nešto naredi, neizvršenje naredbe kod onih koji se ne slažu povlači ozbiljnu kaznu.

U nastavku traktata, kardinal Richelieu argumentira da upravo zbog toga kraljevi moraju biti čvrsti i nepokolebljivi, jer će ih podanici u tom slučaju uvijek religiozno slijediti, kao što će u obrnutom slučaju, kraljevi koji nisu dovoljno čvrsti i nepokolebljivi, sami biti krivi za neposluh podanika.

Začudno je s koliko malo riječi kardinal Richelieu od općih racionalističkih načela izvodi nužnost poslušnosti. Istina, u argumentaciji ima dosta manjkavosti, pa ipak su vrste argumenata poput navedenih zadobile izvjesnu trajnu vrijednost, tako da se i danas, recimo u našoj javnosti, često eksplicite spominju, ili još češće implicite podrazumijevaju.

Argumenti kardinala Richelieua, izvršitelja vlasti francuskoga kralja Sunca, Luja XIII, karakteristični su za razne oblike autoritarne vlasti, i desne i lijeve provinijencije, drugim riječima čak i u sustavima parlamentarnih demokracija. Desničarska vlast često počiva na premisi da vladar zna najbolje što je dobro za cijelu zajednicu, i da je zbog njegove vrline, najrazumnijem ili najmoralnijem vladaru potrebno prepustiti vlast. Ljevičarska autoritarna tradicija koristi druge pojmove, ali je smisao isti. U toj tradiciji, koju najbolje poznajemo iz komunističkog iskustva i ideologije, tvrdi se da je nekom vladaru potrebno prepustiti vlast, ne zato što je on najmoralniji ili po sebi najrazumniji, već zato jer on najbolje zna koje ciljeve zajednica treba ispuniti.

Postoje razni dodatni argumenti kojima se brane navedene teze. Jedan je recimo tvrdnja koju u nastavku traktata koristi Richelieu, naime da kada slijedimo na njegov način definiranu dužnost, čak i nemilost može usrećiti, dok u suprotnome slučaju, ako nismo poslušni, ni iz čega, pa čak ni iz slučajnoga uspjeha, ne možemo izvući zadovoljstvo. To je svim komunističkim podanicima (i onima van i onima unutar Partije) bilo vrlo jasno: bilo je naime puno lakše pristati na autoritarnu vlast, negoli pronalaziti zadovoljstvo u disidentstvu. Logika oportunizma u takvim je društvenim sustavima univerzalna. Osim što se vrhovna vlast mogla racionalno braniti (argumentom da vlast zna najbolje što treba izvršavati), ona je i psihološki bila puno podnošljivija čak i ako zaboravimo da je oportunizam donosio velike materijalne dobitke. Nadalje, oportunizmu priskače u pomoć i logika ekonomičnosti, naime argument koji kaže da se prepuštanjem našega suvereniteta u ruke manjine ili čak jednoga čovjeka troši manje energije i snage, koja se inače može korisno utrošiti u druge svrhe. Tako se primjerice u samoupravnom socijalizmu tvrdilo da druge stranke nisu potrebne, jer se svi društveni interesi ionako mogu zadovoljiti unutar one vladajuće.

Ali daleko opasnija posljedica ovakvih razmišljanja o vladavini razuma koje pretpostavljaju da postoji jedan razum, razum koji se, zato što je jedan i jednistven najbolje utjelovljuje u jednoj osobi, jest izvedena tvrdnja navedenih “racionalista” (kako smo rekli, i lijevih i desnih), naime tvrdnja da su svi oni koji ne misle, ili koji ne djeluju, u skladu sa zadanim ciljevima ili u skladu sa zadanim moralom, neracionalne osobe, osobe kojima je pamet pomućena. Richelieu se ne zadovoljava priznanjem racionalnosti autoriteta. On dodaje da takvu podložnost treba i aktivno željeti. Pri tome misli dakako na podanike. Osobe koje ne vide da je vlast najracionalnija od svih mogućih vlasti, ili koje žele nešto drugo a ne podložnost autoritetu odnosno razumu, bivše su komunističke vlasti primjerice proglašavale neprijateljima ili luđacima, ovisno o tomu kakva je bila vanjskopolitička situacija. Ustvari, varijanta ludosti često je bila daleko pogubnija. Neprijatelji su emigrirali ako su dobili putovnicu, ili su odsjedjeli svoje. A luđaci i neprilagođeni morali su se prilagođavati, što je podrazumijevalo niz postupaka, od psihijatrijskih pregleda do lobotomija i elektrošokova. Vrhunci takvih metoda prilagođavanja neprilagođenih bila su javna priznanja preobraćenih, priznanja koja su vlasti, ovisno o publici, služila kao sredstva zastrašivanja ili kao priznanja vlastite racionalnosti.

Dok je realsocijalizam prakticirao rišeljeovski racionalizam, u filozofiji se vodila bitka o statusu i ulozi razuma. Premda je racionalnost bila omiljena odlika oko koje su se otimali filozofi raznih uvjerenja i svjetonazora, postojali su i filozofi koji su upravo u takvom racionalizmu, i prije praktičnih ostvarenja navodnih racionalnih koncepcija vidjeli opasnosti za pojedince i društva. Jedan je od takvih filozofa nobelovac, liberalni ekonomist Friedrich von Hayek.

Središnje mjesto filozofije Friedricha von Hayeka, i njegovih knjiga Constitution of Liberty (Konstitucija slobode) i Law, Legislation and Liberty (Zakon, pravosuđe i sloboda) , za koje je dobio Nobelovu nagradu, jest uvjerenje o opasnosti i, naravno, pogrešnosti tzv. konstruktivnog racionalizma, tj. svih onih doktrina koje počivaju na tvrdnji o nužnosti konstrukcije racionalne vladavine. Dok se u ranijim knjigama, kao što je recimo djelo Kontrarevolucija u znanosti, zadovoljio pobijanjem konstruktivističke racionalnosti u filozofiji Hegela, Comtea, utopijskih socijalista, scijentista i pozitivista, u svojim kasnijim djelima Hayek je pobijao konstruktivističke racionalističke doktrine koje su se tijekom XX stoljeća isuviše često i socijalno ostvarivale. Temeljna misao konstruktivističkog racionalizma koju napada Hayek, jest tvrdnja da je moguće potpuno racionalno urediti društvo, odnosno da je socijalni poredak posljedica plana nekog umnog bića. Potpuno racionalno urediti društvo znači sređivati ga u skladu s nečijim zamislima i intencijama tako da se plan tih zamisli i intencija ostvaruje u svim društvenim oblastima i tako da vrijedi za sve pojedince. “Prema tome tumačenju”, navodi Hayek, “poredak u društvu temelji se na relaciji naredbi i poslušnosti, na hijerarhijskoj strukturi cijele zajednice u kojoj naredbodavci, ili u krajnjem slučaju, neki vrhovni autoritet, određuje što svaki pojedinac mora činiti.”

Hayek razlikuje dvije vrste poredaka: “stvoreni” i “izrasli”, odnosno “usmjereni” ili “egzogeni” i “spontani” socijalni poredak. Za tu opreku koristit ćemo Hayekove grčke termine, taxis i kosmos. Prvi članovi ovih parova su imena za konstruirani poredak, za poredak koji nastaje na temelju određenog plana, projekta i predviđanja. Takav poredak Hayek katkada zove organizacijom. Drugim članovima navedenih parova Hayek imenuje poredak koji nastaje kao rezultat djelovanja mnogih pojedinaca, ali ne i njihova plana. Taj je poredak posljedica spontane društvene evolucije i tradicije, o čijoj sveobuhvatnosti i interakciji ni jedan pojedinac nema potpunu predodžbu. Stupanj složenosti spontanoga poretka ili “nevidljive ruke”, nije ograničen na čovjekovu sposobnost razumijevanja. “Budući da takav poredak nije nastao djelovanjem nekog izvanjskog faktora, takav (spontani) poredak, premda može biti koristan pojedincima koji se u njemu kreću, ne mora imati neki cilj ili smisao.”

“Spontani” i “stvoreni” poredak mogu koegzistirati, ali su vrlo često proturječni, jer za svaki od tih poredaka vrijede posebna načela. Pogreška i opasnost za određenu vladavinu nastaje kada se na spontani poredak postavljaju zahtjevi onog stvorenog, ili točnije, kada racionalna konstrukcija reda pokušava “spontanome” poretku nametnuti svoja pravila. Hayek pod spontanim poretkom koji nije u izravnoj vezi s implementiranom organizacijom, pored onih prirodnih, ubraja i ekonomski i moralni poredak. Premda se taj globalni, spontani poredak u različitim kulturama može izraziti u različitim modalitetima, Hayek pretpostavlja da je zbog stalnih spontanih interakcija riječ o jedinstvenom spontanom poretku, evoluciji. Za razliku od jedinstvene, spontane evolucije postoje raznoliki načini oblikovanja stvorenih poredaka, poredaka koji imaju svoju ograničenu svrhu i cilj.

Budući da je spontani poredak “izrastao” iz stoljećima evoluirane tradicije, organizacijski pokušaji da se u raznolikosti ljudskih intencija nametne jedan, tj. navodno racionalni poredak moraju biti pogubni. Cilj stvorenog, socijalnoga poretka, jest regulacija ponašanja i djelovanja pojedinaca, njihova javnog i privatnoga interesa, ako je to potrebno, i silom. U pokušaju da se raznolikost interesa i djelovanja svede na zajednički nazivnik može doći do velike zbrke, do velikih razočaranja i napokon do velikoga nezadovoljstva, stoga po Hayekovom mišljenju, racionalno, tj. izvanjsko implementiranje institucija kojima će se regulirati pojedinačni interesi i njihova volja, spontano rađa otpor prema racionalitetu općenito. Hayekovo je osnovno načelo stoga tvrdnja da se u slobodnome društvu opće dobro sastoji u olakšavanju ostvarenja nepoznatih pojedinačnih ciljeva. Organizacija, tj. stvoreni poredak mora ostvarivati tako definirano opće dobro pomoću vrlo apstraktnih pravila pravednosti koji se oblikuju kao pravna država, kao “vladavina zakona”. Za razliku od onoga što vlastodršci često misle, naime da mogu djelovati kao krajnja, čak i moralna vrijednost u poticanju i promoviranju nepoznatih pojedinačnih ciljeva, Hayekova pravila organizacije moraju biti vrlo općenita i apstraktna. Ona, drugim riječima, moraju poticati, a ne kanalizirati ljudsko djelovanje. Drugim riječima, organizacija tj. država pravnom regulativom mora omogućiti maksimum slobode u ostvarivanju osobnih ciljeva. Taj maksimum bio bi u skladu sa “spontanim” poretkom.

Hayekov je revolt protiv racionalne konstrukcije socijalnih organizacija usmjeren protiv svih onih organizacija koje u ime “viših, racionalnih vrijednosti” oblikuju ili utječu na partikularne i pojedinačne interese. Kada to govori on obično misli na totalitarne organizacije i društvene sustave, ali on gotovo još češće spominje opasnosti koje nastaju i u demokratskim sustavima kada volja većine postaje vrijednosni, tj. racionalni ili stvoreni poredak koji se želi nametnuti manjini.

Hayekov odgovor na Richelieuovski racionalizam poslušnosti utemeljen je na vjerovanju da je društveni napredak i blagostanje naroda veće u onim zajednicama koje poštuju raznolikost vrijednosti, ciljeva i interesa, i spontanost kulturnog, trgovačkog i civilizacijskog povezivanja.

Najveća poteškoća s Hayekovom laissez-faire koncepcijom leži u tomu što se njegova apologija “nevidljive ruke” oslanja na dugogodišnju tradiciju i snagu društava da se spontano odupru “racionalnim konstrukcijama” općih ciljeva. Što je međutim s društvima poput našeg koja nemaju takvu tradiciju i snagu? Možemo li se osloniti isključivo na silu spontanog poretka u ustanovljavanju jedne demokratske tradicije, ili je pak nužno stvarati ili poboljšavati institucije koje promoviraju raznolikost iz spontanog poretka? Premda je očito da bi odgovor morao biti racionalistički konstruktivizam, tj. aktivizam u političkom djelovanju, možda je Hayek ipak u pravu kada vjeruje da se legitimna i dobra politička zajednica može ostvariti tek spontano, tj. tek kada pojedinci shvate da je najbolji sustav onaj koji samo pravno oblikuje tokove spontanog poretka. Tek u takvome području slobode mogu vrijediti moral i odgovornost pojedinaca. Moralna je odgovornost pojedinca nesumnjivo potrebna, pa ipak, s obzirom da joj je oduzeta ideja “racionalnosti” i viših ciljeva, ipak ostaje nejasno kako se ona uklapa u Hayekov fatalizam spontanosti.

A što se Richelieua tiče, tu dodatni komentar nije potreban. Nedugo po objavljivanju njegova traktata, socijalni se poredak oblikovao pomoću giljotine. Na kojoj su uz tisuće drugih glava, pale i one u ime kojih je taj traktat pisan, a kada je s njima bilo gotovo, revolucija je počela žderati i vlastitu djecu.

X

Sadržaj

POČETAK: PRIVATNI I JAVNI
Početak i kraj
Hrvatska "nulte" godine


PRVI DIO: LIBERALNI CREDO
Thoreau i Rawls o granicama građanske neposlušnosti
Komunitarizam VS liberalizam: "Dobra zajednica" i "Prvi amandman", ili o "pozitivnoj" i "negativnoj" slobodi
Država kao nužno zlo
Jedna teorija pravde
Kratka crtica o utilitarizmu
Liberalni Robinson i socijal-demokratski Petko
Hayek VS Richelieu, ili o autoritetu i spontanome poretku
Popper VS Fukuyama, ili o liberalnom proturječju između smisla i besmisla povijesti
Inflacija i Monopoli
Krugovi pravde
Platonizam u politici
Iracionalizam i plan
Čija "socijalna" država?
"Usamljena gomila" danas


DRUGI DIO: ARKTIČKE EKSPEDICIJE U ZEMLJE TRANZICIJE
Dilema kapetana Scotta
Aktualnost Neurathovih opisa Balkana iz 1912.
Enzensbergerovo pravilo ratne trijaže za nove države
Europa, Europa između ostalog, AD 1995.
Poslije potopa, ili kako misle institucije
Izbjeglički SF
Retribucija i pomirenje
Zatvoreno društvo i teorija zavjere
Tranzicija i vrijednosti
Dva diskurza o nacionalizmu
Božićna smjena kraljeva
Franklinovo rađanje nacije
Irci i Hrvati, ili o prorocima izvan vlastitoga vrta


TREĆI DIO: MEGA-, MIKRO- I OSTALI TRENDOVI
Sociologija svakodnevice
Svijet 2000. godine i naš preuranjeni optimizam
Demografija svijeta i hrvatski "demografski" interes
Sporovi i pregovori u tri čina
Kriza legitimiteta vlasti?
Boom-bust, ili kako iskoristiti socijalnu fiziku
Netizeni i sociologija virtualnih zajednica
Jesmo li ikada bili moderni?
Jedna vrsta entropije
Balkanizacija i brazilizacija Amerike
Danak fašističke krivnje
O državi znanstvenika i znanstvenoj državi
Teorija kriminalne konvergencije. O mafijama i milicijama
Neki anti-amerikanci


ČETVRTI DIO: PULP STVARNOST
Pulp stvarnost
Vještice: nekad i sad
O veseloj apokalipsi
Guske u magli
Marx i Coca-Cola
Prijatelj Misha
"Pretvorbe"
O hrvatskom neokomunizmu
Zagorci i fanatici


BASNA UMJESTO ZAKLJUČKA
Mudri lav


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.